Piše: Alex Tabarrok (FEE)
Demokratija je „politička posljedica“ liberalizma.
Mnogi ljudi tvrde da je demokratija nespojiva s kapitalizmom, ali se razlikuju u mišljenju o tome da li će demokratija ubiti kapitalizam ili kapitalizam ubiti demokratiju. Peter Thiel je, na primjer, poznato rekao: „Više ne vjerujem da su sloboda i demokratija kompatibilne.“ Thielov argument ima dugu tradiciju. Klasični ekonomisti od Adama Smitha do Johna Stuarta Milla svi su brinuli da će demokratija ubiti kapitalizam. Čak su se i Marx i Engels složili s tom analizom, tvrdeći da će pod demokratijom „proleterijat upotrijebiti svoju političku nadmoć da postepeno oduzme sav kapital buržoaziji, da centralizuje sva sredstva proizvodnje u rukama države…“, razlikovali su se samo po tome što su takvu revoluciju pozdravljali.
S druge strane, imamo moderne autore poput Roberta Reicha i Josepha Stiglitza koji tvrde, riječima Reicha, da kapitalizam ubija demokratiju jer „korporacije“ i „miliarderski kapitalisti ulažu sve veće sume u lobiranje, odnose s javnošću, pa čak i u mito i provizije, tražeći zakone koji im daju konkurentsku prednost nad rivalima…“
Treći argument, u skladu s pogledima Hayeka, Misesa, Friedmana i drugih, glasi da su kapitalizam i demokratija kompatibilni, pa čak i međusobno ojačavajući. Ludwig von Mises je, na primjer, tvrdio da „liberalizam nužno mora zahtijevati demokratiju kao svoju političku posljedicu“.
U mom najnovijem radu (verzija radnog dokumenta) (sa Vincentom Gelosom), koji se nalazi u novoj knjizi Can Democracy and Capitalism Be Reconciled?, zastupamo treći stav i empirijski pokazujemo da kapitalizam i demokratija idu ruku pod ruku. Također pružamo neke mehanizme za ovu korelaciju o kojima ću možda raspravljati u budućem postu.
Podaci su vrlo jasni da demokratija i kapitalizam idu zajedno. Grafikon ispod, na primjer, koristi Indeks ekonomske slobode Fraser instituta za mjerenje kapitalizma i Indeks varijacija demokratije za mjerenje demokratije (koristimo liberalnu demokratiju radi praktičnosti, ali pokazujemo da su korelacije snažne sa svim vrstama demokratije).
Svaka glavna demokratija je kapitalistička zemlja, a gotovo svaka kapitalistička zemlja je demokratija (Singapur i Hong Kong su jedine dvije iznimke). Štaviše, gornji lijevi kvadrant – zemlje s puno demokratije i malo ekonomske slobode (tj. s jakom državnom kontrolom ekonomije), ono što bismo mogli nazvati „regijom demokratskog socijalizma“ – prazan je.
Dalje pokazujemo u radu da su promjene u demokratiji pozitivno povezane s promjenama u ekonomskoj slobodi. To možemo jasno vidjeti posmatrajući prirodni eksperiment – pad Berlinskog zida. Pad Berlinskog zida stvorio je veliki pozitivan šok za demokratiju, nakon čega su uslijedila velika i trajna povećanja ekonomske slobode.
Ponekad se tvrdi da je samo autoritarni režim sposoban „nametnuti“ velika povećanja ekonomske slobode, i to je očigledno netačno, iako je tačno da je bilo velikih povećanja ekonomske slobode u nekim autoritarnim režimima. U radu posmatramo najveće takve slučajeve – Peru, Nikaragvu, Ugandu i Čile. Slučaj Perua nosi opće pouke.
Peru je 1970. započeo kao autoritarni režim s umjerenom ekonomskom slobodom. Ekonomska sloboda se smanjila pod autoritarnim režimom, na nivoe daleko ispod bilo koje demokratije. Umjerena povećanja demokratije donijela su umjerena povećanja ekonomske slobode. Pod autoritarnim režimom Fujimorija došlo je do velikih povećanja ekonomske slobode, koja su 2000-ih potvrđena, učvršćena i ojačana pod demokratskim vladama.
Ono što učimo iz ove kratke historije jeste da autoritarni režimi mogu i smanjiti i povećati ekonomsku slobodu. Zapravo, jedan od razloga zašto ponekad vidimo velika povećanja ekonomske slobode pod autoritarnim režimima jednostavno je taj što oni počinju od ruševina koje je ostavio prethodni režim. Lako je znatno povećati ekonomsku slobodu kada počinjete s osnovnim nivoom daleko ispod onog bilo koje demokratske zemlje. Štaviše, slučaj Perua je reprezentativan u tome što, kada se uspostavi demokratski režim, on obično ne odbacuje, već potvrđuje i jača ekonomsku slobodu.
Šta objašnjava korelaciju između ekonomske slobode i demokratije? Rad raspravlja o brojnim mehanizmima, od kojih ću ovdje spomenuti samo dva. Razmotrimo dva načina da se obogatite: preraspodjelom i rastom. Preraspodjela može učiniti manjinu bogatom na račun većine. Diktator može živjeti u luksuzu usred nacionalne bijede. Ali nijedna preraspodjela ne može obogatiti većinu – samo rast to može. Široki prosperitet ne dolazi dijeljenjem bogatstva, već njegovim stvaranjem putem politika koje podstiču rast, kapitalističkih politika. Kao rezultat toga, u demokratiji vladari – narod – mogu se obogatiti samo kroz rast, i to pruža određeni poticaj za razmišljanje o kapitalizmu i ekonomskoj slobodi. Taj poticaj nije garancija, naravno, demokratski birači mogu glasati za loše politike, ali ako žele postati bogati, moraju razmišljati o rastu, a to znači o kapitalizmu.
Drugi razlog za korelaciju je negativan: demokratski socijalizam se urušava u autoritarni socijalizam. Kako je Robert Dahl tvrdio:
„Nisu neefikasnosti centralno planirane ekonomije… ono što je najštetnije za demokratske izglede. To su društvene i političke posljedice ekonomije.
Centralno planirana ekonomija stavlja resurse cijele ekonomije na raspolaganje državnim vođama… ‘Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno.’
Centralno planirana ekonomija predstavlja otvoren poziv državnim vođama, napisan velikim slovima: Slobodni ste da koristite sve ove ekonomske resurse da konsolidujete i održite svoju vlast!“
Suština je sljedeća: ako vam je stalo do ekonomske slobode, demokratija je pravi put, a ako vam je stalo do demokratije, ekonomska sloboda je pravi put.
Alex Tabarrok je profesor ekonomije na Univerzitetu George Mason, dugogodišnji autor na blogu Marginal Revolution i suosnivač online obrazovne platforme MRU.org. Savjetnik je za nekoliko kompanija, uključujući MultiversX, TEAL, Bluechip i druge. Također je član Savjetodavnog odbora organizacije FEE (Foundation for Economic Education).
