Piše: Mani Basharzad (CapX)
Zohran Mamdani, osoba koja je izabrana za gradonačelnika New Yorka – srca kapitalizma – nedavno je u intervjuu izjavio: “Ne mislim da bismo trebali imati milijardere.“
Mamdani nije usamljen u ovom stavu. Vidljiva ivica ekonomskog populizma – slogani, zvučni efekti – često prikriva intelektualni ledeni brijeg ispod: ideje naslijeđene od neaktivnih ekonomista, a ponekad i od živih. Jedna od takvih ideja s dubokim korijenima je limitarizam: uvjerenje da bi trebalo postojati ograničenje osobnog bogatstva.
Thomas Piketty to definira kao “ideju da bismo trebali postaviti maksimum na to koliko resursa jedan pojedinac može prisvojiti.” Njegova najartikuliranija moderna zagovaračica je Ingrid Robeyns, čija knjiga Limitarizam: Slučaj protiv ekstremnog bogatstva poziva na globalni limit bogatstva, koji ona sugerira da bi mogao biti postavljen na oko 10 miliona dolara po osobi.
Ali limitarizam se oslanja na staru intelektualnu grešku. Grešku koja nije samo svojstvena ljevici, već čak i nekim klasičnim liberalima: pogrešnu podjelu između “proizvodnje” i “distribucije.” Pretpostavka je da proizvodnja nastaje kroz ekonomske sile i da je distribucija isključivo politička, pa političari mogu preoblikovati ko će dobiti šta bez štete za to koliko se stvara.
Ova pretpostavka vodi do gledanja na ekonomiju kao na fiksnu tortu. Ako jedna osoba ima veliki komad, druge moraju ostati gladne. Kao što je Percy Shelley rekao u Queen Mab (1813), “Bogati su postali bogati zahvaljujući radu siromašnih… oni povećavaju svoje bogatstvo kroz patnju radnika.” Iako to može opisivati život pod socijalizmom, pogrešno razumijeva kako se bogatstvo generira u kapitalističkom sistemu.
U kapitalizmu, možete postati bogat praveći tortu većom: stvaranjem proizvoda, firmi, poslova i inovacija koje ne koriste samo vama, nego milionima drugih. Ovu spoznaju prvi je primijetio francuski sociolog Gabriel Tarde, a kasnije su je proširili ekonomisti poput Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Tarde je primijetio kako luksuzi na kraju postaju nužnosti. Njegov primjer bili su viljuške i kašike, koje su nekoć bile privilegija bogatih, a sada su u svakoj kući.
Za našu generaciju, uzmimo porod. Kraljica Ana imala je 17 trudnoća, no nijedno od njenih djece nije preživjelo do odrasle dobi. Danas, čak i najsiromašnije porodice u razvijenim zemljama mogu očekivati da će im djeca preživjeti. Ova transformacija nije došla od komiteta ili preraspodjele. Došla je zahvaljujući slobodi inovatora da eksperimentiraju, često počevši s proizvodima koje su si samo bogati mogli priuštiti.
Kao što je Hayek napisao u Ustavu slobode:
“Što danas može izgledati kao luksuz ili čak rasipanje, jer u tome uživa samo nekolicina, a masa to ni ne sanja, plaća se za eksperimentiranje sa stilom života koji će na kraju biti dostupan mnogima.”
Da li smo taoci milijardera?
U vrućem intervjuu na LBC-u 2. juna, političar Laburista Ali Milani odgovorio je na zabrinutost poslanice iz Reformističke stranke Sarah Pochin u vezi s bogatima koji napuštaju Ujedinjeno Kraljevstvo: “Dosta mi je slušanja da će bogati napuštati ovu zemlju ako im povećamo poreze.” Nastavila je, “Vi i drugi bolje da ustanete u Donjem domu i kažete britanskom narodu da ‘ja sam taoc superbogatih u ovoj zemlji.'”
Za mnoge na ljevici, odlazak bogatih iz zemlje smatra se pitanjem patriotizma. Ako odu, to je zato što ne vole Britaniju. No, nije riječ o lojalnosti, nego o poticajima.
Zabrinutost zbog odlaska kapitala nije odbrana života milijardera. Riječ je o zabrinutosti da njihov odlazak znači manje poslova, manje ulaganja i manje inovacija. Ne radi se o tome da smo taoci bogatih, već o tome da bi život običnih ljudi bio bolji da su milijarderi ostali, ulagali ili pokrenuli svoj sljedeći poduhvat u Velikoj Britaniji.
Ali umjesto da se fokusiramo na rast, ljevica je izgleda sve više opredijeljena za ideju da možemo porezima doći do prosperiteta. Naslov na naslovnici New Statesmana jasno kaže: “Jednostavno podignite poreze!” Taj slogan može djelovati zadovoljavajuće, ali neće donijeti bolji život radnicima.
Svijet bez milijardera?
Svijet bez milijardera nije svijet bez siromaštva, to je svijet bez Googlea, Microsofta, iPhonea i mnogih pogodnosti koje definiraju moderni život. Eksperimenti koje finansiraju milijarderi – njihove rizične oklade na nove tehnologije – otvaraju put za milione ljudi da uživaju u onome što su nekada bili luksuzi.
Slažem se s Mamdanijevom tvrdnjom da milijarderi ne bi trebali postojati, ako bi dodao “u socijalističkim zemljama.” U Kubi Fidela Castra, ljudi su umirali od gladi dok je vođa nosio dva Rolex-a na svom zglobu na jahti. Takvi milijarderi ne bi trebali biti tolerirani: ne poduzetnici, već ono što je Edmund Burke nazvao “kockarima s javnim novcem.”
Budimo jasni: pravi neprijatelj nije ekstremno bogatstvo, to je trajno siromaštvo. A protiv siromaštva se ne borite kažnjavanjem bogatstva, nego stvaranjem više bogatstva.
Mani Basharzad je ekonomski novinar čiji su radovi objavljeni u Adam Smith institutu i Mises institutu, a intervjui su mu pokriveni od strane globalnih think tankova poput Cato instituta. Njegovo istraživanje fokusira se na liberalnu ekonomiju razvoja i Hayekov projekat Abuse of Reason. Takođe, vodi podcast Humanomics.
