Piše: Antony P. Mueller
Uprkos svojoj razornoj istoriji, socijalizam i dalje posjeduje neobjašnjivu privlačnost. Ta privlačnost nema mnogo veze s racionalnim uvidom, već proizlazi iz emocija, ogorčenosti i moralne samouzdignutosti.
Nedavni izbori za gradonačelnika New Yorka to su ponovo pokazali: socijalistička obećanja ostaju zavodljiva. Proglašenje jednakosti, kolektivnog blagostanja i socijalne pravde pogađa duboko ukorijenjene ljudske čežnje – posebno u vremenima ekonomskih kriza ili društvenih nejednakosti. Ali historija pokazuje: socijalistički sistemi u praksi vode do siromaštva, bijede i ugnjetavanja.
Kako objasniti da ideologija koja uvijek propada ipak stalno pronalazi nove sljedbenike? Odgovor ne leži u njenoj naučnoj uvjerljivosti, već u unutrašnjem stavu njenih pristalica – kako je Ludwig von Mises majstorski analizirao u djelu Die Gemeinwirtschaft (1922).
Zavodljivost socijalizma proizlazi iz njegovog obećanja raja na zemlji. On se obraća temeljnim ljudskim željama: čežnji za svijetom bez oskudice, nepravde i nejednakosti. Karl Marx, koji je u 19. stoljeću oživio ideju socijalizma, dao joj je privid naučne osnove. Njegov koncept „istorijskog materijalizma“ sugerisao je da historija nužno vodi ka socijalizmu, jer ekonomski odnosi – „baza“ – određuju razvoj društva. Ta priča savršeno se uklapala u duh 19. stoljeća, kada su naučna otkrića poput Darwinove teorije evolucije jačala uvjerenje da i društvo „zakonito“ napreduje ka boljem stanju.
Marxov zahtjev za naučnošću, međutim, bio je obmanjujući. Kako pokazuje Mises u Die Gemeinwirtschaft, marksizam ne počiva na logičkoj analizi, nego na „antilogici“ i „antinauci“. Marx je doveo u pitanje univerzalnost logike, označavajući je „klasno uslovljenom“, i zamijenio racionalne argumente dijalektičkom filozofijom istorije koja prikazuje razvoj događaja kao neizbježan. Friedrich Engels, Marxov najbliži saradnik, naglasio je u govoru na sahrani 1883. da Marx nije bio učenjak u klasičnom smislu, nego prije svega revolucionar. Njegovi spisi nisu služili objektivnoj analizi, već opravdanju komunističke revolucije. Kako je Murray Rothbard pronicljivo primijetio: „Ključ Marxovog misaonog sistema… zapravo je jednostavan: Karl Marx je bio komunist.“
Privlačnost socijalizma, dakle, ne leži u njegovoj empirijskoj utemeljenosti, već u njegovoj sposobnosti da pokrene ljudske emocije i snove. Mises ističe da marksizam „obećava ispunjenje duboko usađenih, drevnih ljudskih želja i ogorčenja“. On obećava „zemlju obilja, sreće i uživanja“ i poniženje onih koji se doživljavaju kao jači ili uspješniji. To obećanje posebno privlači one koji se osjećaju zapostavljenima, jer im daje osjećaj moralne nadmoći.
Moralna samouzdignutost socijalista ključni je razlog trajne privlačnosti socijalizma. On je obavijen aurom moralnosti koju njegovi sljedbenici preuzimaju. Ko se zalaže za socijalističke ideje, automatski se smatra dobrim čovjekom – pripisuju mu se nesebičnost, požrtvovanost i ljubav prema bližnjem. Kritičari socijalizma, naprotiv, proglašavaju se sebičnim braniocima nepravednog sistema. Ova polarizacija – „dobri protiv zlih“ – čini socijalizam privlačnim mnogima, jer im daje osjećaj da stoje na „pravoj strani historije“.
Ova moralna samouzdignutost objašnjava zašto socijalističke ideje preživljavaju i u savremenim demokratijama . premda u novim oblicima i preoblicima.
Tako su „internacionalni“ i „nacionalni“ socijalizam samo dvije varijante iste ideje. Nakon što su oba pokazala svoje pravo lice, socijalizam danas doživljava renesansu u „zelenom ruhu“ i pod rukom „boraca za socijalnu pravdu“ koji se u SAD-u nazivaju „demokratskim socijalistima“. Ove nove forme socijalizma koriste istu emocionalnu retoriku: obećavaju bolji svijet i predstavljaju kritičare kao nazadne ili nemoralne. Rasprava se ne vodi na racionalnom nivou, već kroz moralne optužbe.
Socijalisti rijetko napadaju argumente svojih protivnika – oni napadaju njihov karakter. Time prikrivaju činjenicu da je socijalizam nespojiv s racionalnim mišljenjem. Socijalistički mentalitet pokazuje potpunu otpornost na logičke argumente. Pristalice tih pokreta uporno negiraju osnovni problem: da socijalistička planska privreda ne može riješiti temeljna ekonomska pitanja – poput formiranja cijena bez tržišnih mehanizama. Bez privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje i slobodnog tržišta nedostaju informacije koje cijene daju, a koje omogućavaju efikasnu raspodjelu resursa. To nužno vodi ka pogrešnim alokacijama, rasipanju i, na kraju, siromaštvu. Historija to potvrđuje: svi socijalistički eksperimenti završili su ekonomskim kolapsom i političkom represijom.
Uprkos toj činjenici, socijalisti ostaju neuzdrmani – ne zato što su prirodno glupi, nego zato što ne žele ni da čuju ni da misle. Oni odbijaju da prihvate posljedice svog projekta. Njihovo uvjerenje nije rezultat racionalne analize, već izraz duboko ukorijenjenog ideološkog vjerovanja zasnovanog na emocijama. Ta vjera čini socijalizam imunim na kritiku: umjesto da pobijaju argumente, socijalisti svoje protivnike kleveću, ismijavaju ili prikazuju kao sluge „zlog kapitalističkog sistema“. Ta taktika i danas djeluje – primjerice, kada se kritičari klimatskih politika ili redistributivnih mjera označavaju kao „negatori klime“ ili „sebični“.
Historijski bilans socijalizma je jasan: siromaštvo, bijeda i ugnjetavanje. Društveno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje ne donosi obećanu jednakost, već neefikasnu birokratiju, nestašice i autoritarne režime koji guše svaku opoziciju. Čak i u blažim oblicima, poput socijalnih država blagostanja, pretjerana regulacija i preraspodjela dovodile su do stagnacije i zavisnosti. Ipak, socijalizam ostaje privlačan jer ignoriše stvarnost, a nudi ideal. Njegovi sljedbenici ne vide razorne posljedice, već se hvataju za iluziju pravednog društva. Tu iluziju dodatno hrane akademske institucije, mediji i popularna kultura, gdje se socijalističke ideje prikazuju kao progresivne i moralno nadmoćne.
Socijalizam ostaje privlačan jer nudi emotivno obećanje. On se obraća iskonskoj ljudskoj težnji za pravednošću i jednakošću, a marksizam to pakira u prividno naučnu priču koja se, u suštini, zasniva na antilogici i ogorčenju. Socijalisti su neprijatelji otvorenog društva. Oni će nastaviti svoje razorno djelo sve dok im se ne pruži odlučan otpor. Oni će propasti samo ako dovoljno ljudi u društvu zadrži kritički duh, bude spremno priznati stvarnost i ne dopusti da ih lažna obećanja zavedu.
Antony P. Mueller je doktor i habilitovani ekonomista. Trenutno predaje na Mises Akademiji u São Paulu i međunarodno je aktivan kao publicista. Na njemačkom su mu nedavno objavljene knjige „Antipolitik“ (2024), „Tehnokratski totalitarizam“ (2023) i „Kapitalizam, socijalizam i anarhija“ (2021).
