U nedjelju navečer Mostar je potreslo brutalno ubistvo tridesetdvogodišnje Aldine Jahić, žene čiji je život nasilno prekinut usred grada, pred očima slučajnih prolaznika. Aldina je ubijena hicima iz pištolja koje je ispalio njen bivši partner. Tragedija koja je potresla zemlju još je jedan bolan podsjetnik na rastući talas femicida i nemoć institucija da zaštite žene od prijetnji koje im godinama stoje nad glavom.
U znak poštovanja i kao svjedočanstvo njenog rada, objavljujemo Aldinin tekst objavljen u zborniku “Populizam – izabrane teme” iz 2020., pisan s namjerom da potakne promišljanje, podigne glas i probudi svijest. Ovo je način da podsjetimo na njeno djelo i veliki intelekt.
Piše: Aldina Jahić
Iako se u jednom momentu činilo da liberalno-demokratski poredak doživljava svoj trijumf, u posljednjih nekoliko godina svjedočimo brzim i nepredvidljivim promjenama na političkoj sceni. One se ogledaju u rastu populizma, nacionalizma i sličnih pokreta. Paralelno s tim, u javnom diskursu postaje aktuelno pitanje politike identiteta, kao i upozorenja o narušavanju liberalno-demokratskog poretka. Glavna intencija autora jeste objasniti fenomen politike identiteta i uslove pod kojima ona postaje forma političkog populizma.
Umjesto uvoda: Šta je identitet?
Pojam identiteta možemo pratiti još od Platona, Euklida, Aristotela i drugih antičkih filozofa i naučnika. Aristotel ga je u Metafizici odredio kao istost (grč. Ταὐτοτής, lat. eadem), odnosno kao “jednost bitka” (Met. 1018a5). Drugim riječima, princip identiteta određuje da ono što je istinito mora biti podudarno sa samim sobom: svako biće jeste to što jeste i ne može istovremeno biti nešto drugo.
Njemački filozof i matematičar Gottfried Wilhelm Leibniz će u 18. stoljeću ovaj princip simbolički predstaviti formulama: A = A, A ≠ B.
Sa polja logike i prirodnih nauka, problematika identiteta u novom vijeku prelazi u društveno-humanističke nauke. Engleski filozof John Locke prvi je upotrijebio pojam ličnog identiteta. U Ogledima o ljudskom razumu polazi od pitanja: “Ako se vrijeme stalno mijenja, kako ja mogu znati da sam i dalje ja?”
Zaključuje da kontinuitet identiteta omogućava svijest o sebi i mehanizam sjećanja.
Čovjek je društveno biće: od rođenja do smrti identitet se formira kroz međuodnose s drugim ljudima, grupama i zajednicom. Porodica je prva društvena grupa koja usađuje vrijednosti, stavove i vjerovanja – ali ih prenosi u kontekstu šire kulture, tradicije, religije, etniciteta, nacije ili klase. To dovodi do pojave kolektivnog identiteta, koji se obično definira kao “skup elemenata koje prepoznajemo kao zajedničke svima nama i dostatne da bismo se držali zajedno, da bismo osjetili ono ‘mi’” (Cerutti, 2006).
Identitet je, prema svemu navedenom, ontološka nužnost, dinamična i promjenljiva kategorija koja podrazumijeva individualnu i kolektivnu dimenziju, kao i neprestano “pregovaranje individue sa društvenim svijetom” (Giddens, 2007).
Politika identiteta
Politika identiteta označava situaciju u kojoj ljudi svoje političke pozicije zauzimaju na osnovu kolektivnog identiteta — nacionalnog, rasnog, seksualnog, religijskog — a ne na osnovu širokih političkih uvjerenja. Pojam je u upotrebu ušao u drugoj polovini 20. stoljeća kako bi se objasnili novi društveni pokreti: pokret za građanska prava, drugi val feminizma, LGBT pokret, ekološki pokret.
Konformirajući se grupama putem zajedničkih obilježja, pojedinac postaje svjestan svog položaja i razlika prema drugima. Odnos “mi i oni” proizvodi preispitivanje uključenosti i isključenosti iz društvenih institucija. Društveni pokreti 20. stoljeća nastali su upravo iz takvog preispitivanja — kao borba marginaliziranih za pravednost i jednakost.
Politika identiteta tako postaje oblik borbe za demokratsku pravdu, ali to je samo jedna strana medalje.
Druga strana politike identiteta
U srži kolektivnih identiteta nalazi se čovjekova potreba za sigurnošću i pripadanjem. Od Aristotela, koji je čovjeka definisao kao zoon politikon, pa do Maslowa, jasno je da su potrebe za sigurnošću i pripadanjem među fundamentalnim ljudskim potrebama.
Moderno društvo pojačava konformizam. Erich Fromm ističe da moderni čovjek bira “sjedinjavanje zasnovano na prilagođavanju grupi”. Ta potreba postaje poluga manipulacije. Identitet, kao krhka forma, može biti ispunjen sadržajem koji dolazi izvana — ideologijom, propagandom, strahom.
Nacija i etnicitet, iako često percipirani kao prirodne kategorije, u društvenim naukama se posmatraju kao političke konstrukcije. Tu nastupaju teorije prema kojima su kolektivni identiteti vještački izazvani fenomeni putem političkih elita koje lakše upravljaju kolektivnom nego individualnom sviješću.
Kolektivni identiteti mogu poprimiti patološke oblike. Identitet postaje određen ne samo onim što jeste, nego i protiv čega je (Cerutti, 2006). Patološki identiteti proizilaze iz osjećaja superiornosti, neprijateljstva, što može voditi nasilju i diskriminaciji.
Politika identiteta i populizam
Politika identiteta, sa svim svojim implikacijama, često predstavlja formu populizma. Populizam je oblik političke kulture usmjeren na osvajanje ili zadržavanje vlasti putem pozivanja na “volju naroda”. Međutim, populizam nije demokratija nego njena karikatura: demagoški, antiindividualistički i antidemokratski.
Francis Fukuyama je devedesetih proglasio “kraj historije”, vjerujući da liberalna demokratija trijumfira nad totalitarnim režimima. Međutim, posljednje decenije pokazuju povratak historije: rast populizma, nacionalizma i politika identiteta.
Fukuyama u knjizi Identitet: zahtjev za poštovanjem i politika bijesa tvrdi da je liberalna demokratija razbijena politikom identiteta. Dok je 20. stoljeće bilo fokusirano na ekonomska pitanja, danas politike određuje identitet.
Antiglobalizacijske ideologije strahuju od brisanja identiteta; elite taj strah šire na mase i time osvajaju politički legitimitet. Primjer toga je Brexit, gdje su birači radije birali ekonomske štete nego percipirano ugrožavanje britanskog identiteta.
Slični trendovi vidljivi su u SAD, gdje je identitetska polarizacija dovela do eksplozije rasizma, ksenofobije i drugih oblika diskriminacije. Pobjeda Donalda Trumpa dodatno je ojačala populističku politiku identiteta. Fukuyama ga naziva harizmatskim populistom koji tvrdi da mu institucije smetaju da “ispuni volju naroda”.
Institucije su temelj liberalnog poretka. Populistima, čiji je cilj održavanje statusa quo i vlastite dominacije, institucije smetaju. Zato ih nastoje diskreditovati kao neprijatelje naroda.
Bosna i Hercegovina kao primjer populističke politike identiteta
BiH je multietničko društvo, ali i ilustracija nemogućnosti održavanja demokratskog sistema zasnovanog na politikama identiteta. Etnocentrizam dominira političkim preferencijama. Političke elite legitimitet crpe iz etničkih grupa, koristeći strah od dominacije drugih naroda — čime održavaju status quo.
Takva politika je BiH dovela do ekonomske neprosperitetnosti i niskog stepena vladavine prava.
Ustav BiH dodatno institucionalizira identitetsku politiku kroz koncept “konstitutivnih naroda”. To je dovelo do slučaja Sejdić–Finci, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da ustavni sistem BiH diskriminira manjine.
Dok krize jačaju, politike identiteta ostaju dominantne. Ideje individualizma i građanstva potisnute su etničkim kolektivizmom. BiH, kao što bi rekao Kant, ostaje u “samoskrivljenoj nepunoljetnosti”, nedovoljno hrabra da upotrijebi vlastiti razum bez tuđeg vodstva.
Zaključak
Liberalno-demokratski poredak je ozbiljno ugrožen politikom identiteta kao formom političkog populizma. Iako je politika identiteta prvobitno imala emancipatorski karakter, posljednjih godina postaje oružje političkih elita — posebno na desnici.
Političke elite manipulišu identitetima, potrebom za sigurnošću i poštovanjem, kako bi osigurale autoritarne ciljeve i održale status quo. Ono što je lično postaje javno; politika je unaprijed određena; grupe su zatvorene; nastupa demokratska tiranija.
BiH je jasan primjer da demokratija ne može opstati ako se kolektiv stavlja ispred individue. U ljudskoj historiji ponovo se sukobljavaju kolektivizam i individualizam. Kolektivizam se u svojim krajnjim oblicima uvijek pokazivao represivnim i nasilnim — i prema pojedincu i prema društvu.
Tamo gdje počne kolektivizam, završava sloboda.
