Odnos liberalizma i demokratije: Između isprepletenosti i napetosti

Piše: Dženana Subašić

1. Uvod

Demokratija kao temeljni oblik političke organizacije i vladavine, te liberalizam kao filozofski okvir zasnovan na individualnim slobodama, u savremenoj političkoj teoriji nerijetko se dovode u pitanje i posmatraju kao međusobno napete kategorije. Posebno se problematizira liberalizam, koji se ponekad tretira kao nadogradnja, a ponekad kao korektiv demokratskog poretka.

U ovom radu razdvajamo i definišemo ova dva koncepta, analiziramo njihovu međusobnu zavisnost i postavljamo ključno istraživačko pitanje: da li liberalizam vodi ka demokratiji ili demokratija vodi ka liberalizmu? Teza rada polazi od stava da na ovo pitanje nije moguće dati jednostavan ni univerzalan odgovor. Demokratija je historijski mijenjala svoje forme, prilagođavajući se društvenim promjenama, potrebama i vrijednostima zajednica, te je savremenu demokratiju teško dovesti u direktnu vezu s njenim antičkim korijenima.

U završnom dijelu analiziramo i kritike liberalne demokratije kroz agonistički pristup Šantal Muf, koja naglašava važnost konstruktivne političke konfrontacije kao temelja istinski pluralne demokratije.

2. Liberalizam i demokratija: relativan odnos ili komplementarni pojmovi?

2.1. Problematika: Ko kome prethodi – liberalizam demokratiji ili demokratija liberalizmu?

Prvi korak u raspravi jeste jasno razdvajanje pojmova demokratije i liberalizma. Demokratija, koja etimološki potiče od grčkog demos (narod), temelji se na principu vladavine naroda i kolektivne političke participacije. U njenim ranim verzijama gotovo da se ne spominje individua – naglasak je isključivo na zajednici. Kako ističe Asim Mujkić, zajednica je shvaćena kao „ugovor slobodnih individua“, ali su te individue u praksi bile podređene kolektivu. (Mujkić, 2022:12)

U modernom demokratskom poretku individua se prepoznaje kao slobodan i jednak politički subjekt, nosilac glasačkog prava i učesnik političkog života. No, demokratija historijski počiva na egalitarizmu i zajedništvu, idejama koje su ostale prisutne i u religijskim i društvenim modelima („svi smo jednaki kao božija djeca“).

Kritika demokratije prisutna je još od Platona, koji upozorava na opasnost dominacije kolektivizma nad individualnošću. Jacques Rancière ističe da Platon demokratiju vidi kao stil života koji se opire svakoj čvrstoj formi uređenog poretka. (Rancière, 2008:46) U tim ranim kritikama već se naglašava pojam individualne slobode – element koji će kasnije postati ključni stub liberalizma.

Iz toga bi se moglo zaključiti da demokratija vodi ka liberalizmu. Međutim, ovaj rad zauzima drugačiji stav: demokratija je politička forma vladavine, dok je liberalizam filozofski i normativni okvir koji insistira na individualnim slobodama, ograničenju države i slobodnom tržištu. Liberalizam nije nužna posljedica demokratije – niti obratno.

2.2. Liberalizam kao filozofski okvir

U središtu liberalizma je pojedinac. Za razliku od demokratskog naglaska na kolektivu, liberalizam pita: Šta pojedinac može uraditi za državu? Država se shvata kao skup pojedinaca, a ne kao nadređeni autoritet (Friedman, 2019:13).

Temeljni principi liberalizma uključuju:

• ograničenje državnih intervencija

• slobodno tržište i laissez-faire pristup

• zaštitu individualnih prava i sloboda

• primat privatnog vlasništva

U djelu Za levi populizam Šantal Muf tvrdi da je u periodu dominacije liberalizma demokratija svedena na svoju liberalnu komponentu – izbore i ljudska prava. Ključnu ulogu preuzeo je ekonomski liberalizam, naročito u vrijeme Margaret Thatcher, čije su neoliberalne politike nastojale „prekinuti vezu između liberalizma i demokratije“, oslobađajući liberalizam od zahtjeva za jednakosti. (Muf, 2019:43)

Slično, Friedrich Hayek ističe da je primarna vrijednost liberalnog društva sloboda, a ne jednakost. Demokracija je za njega sredstvo za očuvanje slobode, a ne obrnuto. (Muf, 2019:43)

Uprkos brojnim pokušajima, ne postoji jedinstven odgovor o uzročno-posljedičnom odnosu liberalizma i demokratije. Njihov odnos je relacijski, a ne linearni: oni se isprepliću, nadopunjuju, ali i međusobno ograničavaju.

Kako Rancière naglašava:
„Demokracija se nikada ne može poistovjetiti s dominacijom univerzalnog nad partikularnim.“ (Rancière, 2008:76)

Danas pak svjedočimo deformisanoj formi demokratije: vladavini „vječnih izabranika“, kruženju istih elita kroz institucije i prekidu veze između naroda i vlasti. Rancière stoga zaključuje:
„Mi ne živimo u demokratiji, već u državama s oligarhijskim zakonima.“ (Rancière, 2008:89)

3. Kritika liberalne demokratije iz perspektive agonističke demokratije Šantal Muf

Šantal Muf, jedna od najuticajnijih savremenih političkih teoretičarki, razvija teorijski okvir hegemonije u kojem je pojam antagonizma ključan – ukazuje na neizbježnost političkih sukoba i neprijateljstava.

Nasuprot tome, zagovara agonizam – konstruktivnu formu konflikta u kojoj suprotne strane nisu neprijatelji nego protivnici. Politička bića su različita i neslaganje je prirodno stanje politike, a ne anomalija. (Muf, 2019:101)

Prema Muf, demokratija ne može postojati bez:

• konsenzusa oko temeljnih etičko-političkih vrijednosti, ali

• stalne konfrontacije oko interpretacija tih vrijednosti

U tekstu Deliberativna demokratija ili agonistički pluralizam? ona razlikuje:

• politiku – praksu, institucije i diskurse koji nastoje urediti društveni život

• političko – trajnu dimenziju antagonizma u svim društvima
  (Mouffe, 1999:754–755)

Agonistički pristup insistira da su konflikti nužni i poticajni: identitet „nas“ uvijek nastaje kroz odnos prema „njima“, ali bez demonizacije druge strane. Kompromis nije cilj – on je samo privremena pauza u stalnom političkom sukobljavanju.

4. Zaključak

Rad je prikazao teorijske okvire demokratije i liberalizma, te pokazao da su ova dva koncepta međusobno isprepletena, ali ne i hijerarhijski uređena. Ne postoji jasan odgovor na pitanje da li liberalizam vodi ka demokratiji ili obratno – njihov odnos zavisi od historijskog i društvenog konteksta.

Jacques Rancière upozorava da savremene države nisu demokratske, već oligarhijske, što se može jasno prepoznati u političkim sistemima s produženim mandatima, slabom smjenjivošću vlasti i dominacijom uskih elita.

Šantal Muf pak nudi alternativni model – agonističku demokratiju – koja prihvata političke konflikte kao temelj pluralizma, razlikuje politiku od političkog i insistira na konstruktivnoj konfrontaciji kao osovini zdravog demokratskog poretka.

Rad potvrđuje da su liberalizam i demokratija u stalnoj napetosti, ali i međusobnoj zavisnosti: nijedan ne može u potpunosti funkcionisati bez drugog.

Literatura

(ostaje ista kao što si naveo; preformatirano za standard akademske reference)

• Friedman, Milton (2019). Kapitalizam i sloboda. Friedrich-Naumann Stiftung für die Freiheit Bosna i Hercegovina, Sarajevo.

• Mouffe, Chantal (1999). “Deliberative Democracy or Agonistic Pluralism?” Social Research, 66(3): 745–758.

• Muf, Šantal (2019). Za levi populizam. Mediterran Publishing, Novi Sad.

• Mujkić, Asim (2022). Ideja demokratije i ljudskih prava. FPN Sarajevo.

• Rancière, Jacques (2008). Mržnja demokracije. Naklada Ljevak, Zagreb.