piše: Kristian Niemietz
Socijalizam je opet u modi. Mišljenja koje nam govore da se prestanemo opsjedati prošlim neuspjesima socijalizma i postanemo skoncentrisani na njegove buduće potencijale, gotovo su postala zasebni žanr.
Na primjer, Bhaskhar Sunkara, osnivač Jacobin magazina, nedavno je napisao članak u New York Timesu u kojem je tvrdio da će sljedeći pokušaj izgradnje socijalističkog društva biti potpuno drugačiji:
„Ovoga puta, ljudi će moći glasati. Odnosno, raspraviti i argumentovati, a potom glasati – i vjerujete da se ljudi mogu organizirati zajedno kako bi stigli na nove destinacije za čovječanstvo. Sveden na svoju suštinu i vraćen korijenima, socijalizam je ideologija radikalne demokratije. […] On nastoji osnažiti civilno društvo te omogućiti svima sudjelovanje u odlukama koje utječu na naše živote.
Nathan Robinson, urednik Current Affairs, u tom je časopisu napisao da socijalizam nije “propao”. Samo nikad nije ispravno proveden.
„Krajnje je lako biti i za socijalizam i protiv zločina počinjenih od strane komunističkih režima 20. stoljeća. ”
Kad me netko uputi u Sovjetski Savez ili Castrovu Kubu i kaže: “Pa, tamo je tvoj socijalizam”, moj odgovor […] je da ovi režimi nemaju apsolutno nikakve veze s načelom za koje se borim. […] Historija Sovjetskog Saveza zapravo ne govori mnogo o “komunizmu” […]
Mogu napraviti razlike između pozitivnih i negativnih aspekata političkog programa. Sviđa mi se dopuštanje radnicima da imaju više koristi od svog rada. Ne sviđa mi se stavljanje disidenata pred streljačke vodove. “
Bliže kući, Owen Jones piše da današnja inačica socijalizma na Kubi nije “pravi” socijalizam, ali da bi ona mogla postati prava stvar:
“Socijalizam bez demokratije […] nije socijalizam. […] Socijalizam znači podruštvljenje bogatstva i moći. […]
Kuba bi se mogla demokratizirati i omogućiti političke slobode koje su trenutno suzbijene, kao i odbraniti […] tekovine revolucije. […] Jedina budućnost socijalizma […] je kroz demokratiju. To […] znači organiziranje pokreta ukorijenjenog u zajednicama i radnim mjestima ljudi. To znači raspravljati o sistemu koji proširuje demokratiju na radno mjesto i ekonomiju“.
I kolumnistica Washington Post Elizabeth Bruenig napisala je članak sa samosvještenim naslovom „Vrijeme je da se proba socijalizam“:
“Bez da me optužite za totalitarnu nostalgiju, podržavala bih neku vrstu socijalizma koji bi bio demokratski i prvenstveno usmjeren na dekomodificiranje rada, smanjenje ogromne nejednakosti koju je donio kapitalizam i prekidanje dominacije kapitala nad politikom i kulturom”.
Uprkos razlikama u stilu i naglascima, članci u ovom žanru dijele brojne uobičajene nedostatke.
Manjkavi argumenti
Prvo, koliko god autori da insistiraju kako prethodni primjeri socijalizma nisu bili “stvarni” socijalizmi, nitko od njih ne može nam reći šta bi tačno učinili drugačije. Umjesto da daju barem grubu sliku kako bi “njihova” verzija socijalizma djelovala u praksi, autori bježe u apstrakciju i govore o uzvišenim težnjama umjesto opipljivim institucionalnim karakteristikama.
“Crtanje novih destinacija za čovječanstvo” i “demokratiziranje ekonomije” su lijepo zujanje, ali što to znači, u praksi? Kako bi “ljudi” zajednički upravljali “svojom” ekonomijom? Hoćemo li se svi okupiti u Hyde Parku i raspravljati o tome koliko četkica za zube i koliko odvijača trebamo proizvesti? Kako bismo odlučili ko će dobiti šta? Kako bismo odlučili ko će šta uraditi? Što ako se ispostavi da se zapravo više ne slažemo nego što se slažemo?
To nisu neke trivijalne tehničke pojedinosti koje možemo ostaviti da se riješe tek nakon revolucije. To su najosnovnija, fundamentalna pitanja koja zagovornik bilo kojeg ekonomskog sistema mora biti u stanju odgovoriti. Prošlo je gotovo tri desetljeća od pada Berlinskog zida – dovoljno vremena, neko bi pomislio, da “moderni” socijalisti ponude neke ideje za drugačiju vrstu socijalizma. Ali i dalje smo na istom mjestu. Nakon svih tih godina, oni se još uvijek nisu preselili izvan pozornice riječi.
Drugo, autori djeluju kao da nisu shvatili da nema ništa ni izbliza novo u stremljenjima i ciljevima o kojima pričaju i frazama koje koriste. Omogućiti “ljudima” demokratsku kontrolu nad privrednim životom je oduvijek bila težnja i obećanje socijalizma. Nije da ove ideje nikada nisu ranije pale na pamet ljudima koji su bili uključeni u rane socijalističke projekte. Naprotiv: to je uvijek bila ideja. Ne postoji trenutak u kome su socijalisti započeli svoje projekte sa izraženom namjerom da stvore stratifikovana društva na čijem čelu su tehnokratske elite. Socijalizam je uvijek tu završavao ali ne zato što je namjere bila da ispadne takav.
Socijalisti uglavnom reaguju sa iskrenom iritacijom kada im politički protivnici pomenu ranije neuspješne socijalističke projekte. Oni ne vide to kao ništa drugo do neiskren argument i kao nizak udarac. Ka rezultat toga oni odbijaju da odgovore na pitanje zašto su se ti pokušaju završili na takav način. Prema savremenim socijalistima, raniji socijalistički lideri jednostavno se nisu zaista potrudili i to je sve što treba znati.
No oni griješe. Austrijsko-britanski ekonomista Friedrich Hayek je već pokazao 1944. zašto socijalizam uvijek vodi ka ekstremnoj koncentraciji moću u rukama države i zašto je iluzorna ideja da ova koncentrisana moć može da se kontroliše demokratski. Da se Hayek danas vrati iz mrtvih, vjerovatno bi imao neke probleme da se navikne na iPhone, dostavu hrane i društvene mreže, ali bi u trenutku razumio situaciju u Venecueli.
Treće, savremeni socijalisti nisu uspjeli da odgovore na nedostatke socijalizma u ekonomskoj sferi. Mnogo pričaju o tome kako njihova verzija socijalizma neće biti autoritarna već demokratska, participativna, fina i umiljata. Ako pretpostavimo da mogu dokazati da je Hayek pogriješio i da magično to ostvare, šta onda?
Ekonomija je bitna
U njihovoj verziji oni bi mogli da izbjegnu Gulage, montirane sudske procese i tajnu policiju, što bi svakako bio ogroman napredak u odnosnu na ranije verzije socijalizma u prošlosti. Ali i dalje bi imali disfunkcionalnu ekonomiju.
Savremeni socijalisti pretpostavljaju da bi demokratizovana verzija socijalizma bila ne samo humanije već i ekonomski produktivnija i efikasnija: reformišimo politički sistem i ostalo će se na neki način poboljšati. Ne postoji razlog zašto bi do toga došlo. Demokratija, građanske slobode i ljudska prava su poželjni sami po sebi, ali oni sami od sebe ne čine države bogatijim.
Verzija Istočne Njemačke bez Štazija, Berlinskog zida i policijske brutalnosti bi bila mnogo bolja od države koja je već postojala, no čak i tada privredni proizvod je bio tri puta manji po glavi stanovnika u Istočnoj Njemačkoj od onog u Zapadnoj Njemačkoj. Demokratija sama od sebe ne bi učinila ništa da smanji tu razliku.
Verzija Sjeverne Koreje bez tajne policije i kampova za prinudni rad bi bila mnogo bolja država od države koja postoji. Ali čak i tad: razlika među životnim standardima Sjeverne Koreje i Južne je toliko velika da je prosječni Južnokorejanac 3-8 centimetara viši od prosječnog Sjeverokorejanca i živi 10 godina duže. Demokratija sama po sebi neće učiniti Sjevernokrejance višim niti će im povećati šansu da dočekaju duboku starost.
Na kraju, savremeni argumenti za socijalizam se svode na “sljedeći put biće bolje jer mi to tako kažemo.”
Nakon više od dvadeset propalih pokušaja to jednostavno nije dovoljno.
Dr. Kristian Niemietz je šef odsjeka za zdravstvo i socijalnu zaštitu Instituta za ekonomske poslove.
Izvor: CapX
Preveli: Nikola Mojović i Danijal Hadžović
