Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jun 24, 2015 u Ekonomija | 0 +

Zašto ljudi trguju?

Zašto ljudi trguju?

“Da li je sklonost ljudi da trguju, trampe i razmenjuju stvari jedan od izvornih principa ljudske prirode ili je to nužna posljedica sposobnosti razuma i govora”, ili bilo kog drugog uzroka koji nagoni ljude da razmjenjuju dobra, jeste pitanje koje je Adam Smit ostavio bez odgovora. Istaknuti mislioci jedino su primetili da je izvjesno da je sklonost ka trgovini, trampi i razmjeni zajednička svim ljudima i da je ne nalazimo kod bilo koje druge vrste životinjaa.

Kao prvo, da bismo pojasnili problem, pretpostavimo da dva susjedna farmera, poslije dobre žetve, posjeduju u izobilju istu vrstu ječma i da između njih ne postoje prepreke količini ječma koju će razmjeniti. U tom slučaju farmeri bi mogli dati oduška svojoj sklonosti ka trgovanju i razmjeniti 100 bala ili bilo koju drugu količinu ječma između sebe. Iako nema razloga zbog kojeg bi u ovom slučaju njih dvojica trebalo da odustanu od trgovine, ako razmjena dobara po sebi učesnicima u toj razmjeni donosi zadovoljenje, vjerujem da ništa nije izvjesnije nego da će se ova dvojica u potpunosti uzdržati od trgovanja. Ako bi se oni svejedno upustili u ovu vrstu trgovanja, našli bi se u opasnosti da ih, zbog okolnosti pod kojima se upuštaju u razmenu, drugi ekonomski pojedinci smatraju ludacima.

Pretpostavimo sada da lovac posjeduje veliku količinu krzna i, samim tim, odjevnog materijala, ali sasvim skromne zalihe hrane. Njegova potreba za odevanjem je stoga potpuno zadovoljena, ali je njegova potreba za hranom neadekvatno zadovoljena. Pretpostavimo da je farmer iz susjedstva u tačno suprotnoj situaciji. Pretpostavimo takođe da ne postoje prepreke za razmenu lovčevih zaliha hrane za farmerove zalihe odevnog materijala. Očevidno da je ovakva razmena dobara još manje verovatna od prethodne. Ako bi lovac dio svoje oskudne zalihe hrane trampio za dio farmerove jednako oskudne zalihe krzna, lovčev višak odjevnog materijala i farmerov višak hrane će postati još veći nego prije razmjene. Sve dok potreba lovca za hranom i potreba farmera za odjevanjem ne budu adekvatno zadovoljene, ekonomska pozicija učesnika u razmjeni će se dramatično pogoršavati. Niko stoga ne može da tvrdi da će ova dva ekonomska pojedinca osjetiti zadovoljstvo iz takve razmjene. Nasuprot tome, ništa nije izvesnije nego da će se i lovac i farmer najodlučnije opirati trgovinskim aranžmanima koji će značajno umanjiti njihovo blagostanje ili čak dovesti u pitanje njihove živote. Ukoliko se takva razmjena ipak desi, za ta dva čovjeka ne bi bilo ništa preče nego da je opozovu.

Sklonost ljudi ka trgovini mora, shodno tome, imati neki drugi razlog nego što je to uživanje u trgovini kao takvoj. Kada bi trgovanje predstavljalo zadovoljstvo po sebi, dakle, kada bi bilo samo sebi svrha a ne radna djelatnost skopčanu sa opasnošću i ekonomskim žrtvovanjem, onda ne bi bilo razloga da se ljudi ne upuštaju u razmjene kakve smo upravo razmotrili i u hiljade drugih. U stvari, ne bi bilo razloga zbog kojeg ne bi istu stvar iznova razmjenjivali neograničen broj puta. Ali svuda u svakodnevnom praktičnom životu možemo primjetiti da ekonomski pojedinci pažljivo unaprijed vode računa o svakoj razmjeni, i to je krajnji graničnik mimo koga dva pojedinca neće ni po koju cijenu nastaviti da trguju.

Pošto smo ustanovili da trgovina nije sama sebi svrha i da po sebi ne predstavlja zadovoljstvo za ljude, u onome što slijedi pokušaćemo da objasnimo njenju prirodu i porijeklo.

Da počnemo sa jednostavnim primerom, pretpostavimo da su dva farmera, A i B, prvobitno vodila brigu o ekonomiji izolovanih domaćinstava. Ali sada, posle neuobičajeno dobre žetve, farmer A ima toliku količinu žita da, ma koliko obilno ga koristio za zadovoljavanje sopstvenih potreba, nije u stanju da dio toga iskoristi za sebe i svoje ukućane. S druge strane, farmeru B, susjedu farmera A, desilo se da iste te godine obavi izuzetnu berbu grožđa. Ali njegov podrum je još uvijek pun vina od prethodnih berbi, a budući da je nedostaje kontejnera on razmišlja o tome da prospe izvjesnu količinu starijeg vina iz lošijih berbi. Svaki farmer posjeduje višak jednog dobra i ozbiljan nedostatak drugog. Farmer sa viškom žita mora da se u potpunosti odrekne korišćenja vina budući da uopšte ne posjeduje vinograd, dok farmer sa viškom vina oskudjeva sa prehrambenim namirnicama. Farmer A može da dopusti da velika količina žita na njegovim poljima propadne, dok bi mu burence vina pričinilo sasvim izvjesno zadovoljstvo. Farmer B je u stanju da uništi i više od samo par buradi vina, dok bi veoma dobro znao šta da u svom domaćinstvu uradi sa sasvim malom količinom žita. Prvi farmer je žedan dok drugi gladuje, a obojici bi situacija mogla biti olakšana žitom koje nastavlja da propada na poljima farmera A i vinom B-a koje se inače prolijeva. Farmer A bi mogao da u istoj mjeri kao i ranije sebi i svojoj porodici obezbjedi hranu, a pored toga i uživanje u pijenju vina, dok bi farmer B mogao da nastavi da se nalijeva vinom koliko mu volja bez da više gladuje. Stoga je očevidno da smo se suočili sa slučajem u kome će, ako je kontrola nad izvjesnom svotom A-ovih dobara prenesena B-u, i ako je kontrola nad izvjesnom količinom B-ovih dobara prenesena A-u, potrebe oba ekonomska pojedinca biti bolje zadovoljene nego što bi bio slučaj u odsustvu recipročnih transfera.

Upravo prikazan slučaj, u kojem potrebe obje osobe mogu da budu bolje zadovoljene nego ranije, putem uzajamnih transfera dobara koja prije razmjene ni za jednog od njih nisu imale nikakvu vrijednost i bez ikakvog ekonomskog žrtvovanja ijedne strane, bio je posebno pogodan da ostavi prosvjetljujući utisak na nas o prirodi ekonomskog odnosa koji upravlja trgovinom. Ali, preusko bismo shvatili ovaj odnos ako bismo obratili pažnju samo na slučajeve u kojima osobi koja kontroliše izvjesnu količinu jednog dobra koja je veća nego što su njene ukupne potrebe, istovremeno nedostaje drugo dobro, dok druga osoba u istoj mjeri posjeduje to drugo dobro a nedostaje joj prvo. Naime, odnos kojim se bavimo, možemo takođe uočiti i u manje očiglednim slučajevima u kojima osoba posjeduje izvjesnu količinu dobara koja za njega ima manju vrijednost od količine dobara koju posjeduje druga osoba koja je u obrnutoj situaciji.

Primjera radi, pretpostavimo da prvi od dva izolovana farmera nije požnjeo toliko žita da može da dopusti da dio letine skapa na polju bez štete po zadovoljavanje njegovih potreba, a da drugi nema toliku količinu vina da može da ga prosipa bez iste takve štete. Umjesto toga, svaki farmer može da cjelokupnu količinu dobara pod njegovom kontrolom upotrebi na neki način koristan za njega i njegovo domaćinstvo. Prvi farmer može, nakon što je završio sa obezbjeđivanjem hrane za zadovoljavanje važnijih potreba, da na koristan način upotrebi cjelokupnu preostalu zalihu hrane na tovljenje stoke. Drugi farmer nema toliko vina da bi mogao da dio toga baci, već taman toliko da može da dio toga podijeli svojim robovima kao nagradu za vrijedan rad. Na taj način, iako za farmera koji se bavi proizvodnjom žita izvjesna količina žita (okno, na primjer) i za farmera koji se bavi proizvodnjom vina izvjesna količina vina (bure, na primjer), imaju tek neznatnu vrijednost, one svejedno imaju neku vrijednost, budući da zadovoljavanje nekih od njegovih potreba direktno ili indirektno zavisi od te količine. Međutim, činjenica da data količina žita, jedno okno na primjer, ima izvjesnu vrijednost za prvog farmera, bez sumnje isključuje mogućnost da izvjesna količina vina, bure na primjer, može za njega da ima veću vrijednost, kao što bi to bio slučaj kad bi užitak dobijen konzumiranjem bureta vina imao veću vrijednost za njega od onog dobijenog većim ili manjim tovljenjem stoke. Slično je i sa drugim farmerom – činjenica da bure vina za njega ima izvjesnu vrijednost, bez sumnje isključuje mogućnost da bi okno pšenice moglo za njega imati veću vrijednost, kao što bi to bio slučaj da želi da obezbjedi adekvatniju hranu za sebe i svoju porodicu i možda čak da izbjegne patnju od gladi.

Najrasprostranjenija forma odnosa odgovornog za trgovinu između ljudi jeste, stoga, sljedeća: ekonomski pojedinac, A, raspolaže izvjesnom količinom dobra koje za njega ima manju vrijednost od date količine drugog dobra, koje je u vlasništvu drugog ekonomskog pojedinca, B, koji vrijednost iste količine dobra procenjuje u suprotnom smislu – data količina drugog dobra ima za njega manju vrijednost od date količine prvog dobra, kojim raspolaže A. Neka količina prvog dobra koje posjeduje A bude 10a i neka količina drugog dobra koje posjeduje B bude 10b. Pretpostavimo da je vrijednost količine 1a za A jednako W, vrijednost 1b za A, ako bi ga on kontrolisao, neka bude W+x, vrijednost 1b za B neka bude w, a vrijednost 1a za B, ako bi ga on kontrolisao, neka bude w+y. Očigledno je da bi, iz transfera 1a koje posjeduje A ka B-u i transfera 1b koje posjeduje B ka A-u, A stekao vrijednost x, a da bi B stekao vrijednost y. Drugim riječima, posle razmjene A bi bio u istoj poziciji kao kad bi dobro koje za njega ima vrijednost x bilo dodato njegovom bogatstvu, a b bi bio u istoj poziciji kao kad bi dobro koje za njega ima vrijednost y bilo dodato njegovom bogatstvu.

Ako, pored toga, dva ekonomska pojedinca (a) prepoznaju situaciju i (b) imaju moć da stvarno izvrše transfer dobara, postojeći odnos im omogućuje da, posredstvom pukog ugovora, osiguraju bolje, ili potpunije, zadovoljenje svojih potreba, nego što bi to bio slučaj kad taj odnos ne bi bio iskorišćen.

Isti princip koji usmjerava ljude u njihovim ekonomskim aktivnostima uopšte, koji ih usmjerava da istražuju korisne stvari koje ih okružuju u prirodi i da ih podvrgavaju svojoj kontroli, koji ih navodi da brinu o unapređenju svoje ekonomske pozicije – nastojanje da zadovolje svoje potrebe onoliko koliko je to moguće – usmjerava ih takođe da prilježno tragaju za ovim odnosom gdje god mogu da ga nađu i da ga iskoriste zarad boljeg zadovoljenja svojih potreba. U upravo opisanoj situaciji, dakle, dva ekonomska pojedinca će osigurati da se transfer dobara stvarno i desi. Nastojanje da zadovolje svoje potrebe onoliko koliko je to moguće jeste, dakle, razlog svih fenomena ekonomskog života koje označavamo riječu “razmjena”. Treba primjetiti da mi ovaj termin u našoj nauci koristimo u posebnom smislu, koji ima mnogo širu primjenu od onog kad se koristi u svom popularnom značenju, a naročito od onog u zvaničnoj jezičkoj upotrebi. Jer, u svom ekonomskom značenju on takođe podrazumjeva kupovinu i prodaju, kao i sve djelimične transfere ekonomskih dobara (zakup, iznajmljivanje, zajam) uz nadoknadu.

Ako bismo rezimirali ono što je upravo bilo rečeno, kao rezultat našeg dosadašnjeg istraživanja dobili bismo sljedeće propozicije: Princip koji ljude upravlja u razmjeni je isti onaj princip koji ih vodi u cjelokupnoj ekonomskoj aktivnosti; to je nastojanje da osiguraju najpotpunije moguće zadovoljenje svojih potreba. Uživanje koje ljudi dobijaju iz ekonomske razmjene jeste opšte osjećanje zadovoljstva koje iskuse kada im neki sticaj okolnosti omogući da ostvare bolje zadovoljenje svojih potreba nego što bi inače bilo moguće. Ali, koristi od uzajamnog transfera dobara, kao što smo vidjeli, zavise od tri uslova: (a) ekonomski pojedinac mora da kontroliše izvjesnu količinu dobara koja za njega imaju manju vrijednost, od druge količine dobara kojima raspolažu drugi ekonomski pojedinci koji ta dobra vrednuju na suprotan način, (b) dva ekonomska pojedinca moraju biti u stanju da prepoznaju ovaj odnos i (c) oni moraju imati moć da stvarno sprovedu razmjenu dobara. Odsustvo samo jednog od ovih uslova znači da nedostaje jedan od suštinskih preduslova za ekonomsku razmjenu i da je razmjena dobara između dva ekonomska pojedinca ekonomski nemoguća.

Karl Menger (Carl Menger, 1840-1921) je bio profesor ekonomije na bečkom univerzitetu i osnivač je Austrijske škole. Prijevod: Borislav Ristić

Izvor: Katalaksija.com

O autoru
galip Biografija

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This