Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jan 30, 2016 u Društvo, Ekonomija, Izdvojeno | 0 +

Frédéric Bastiat: Slomljeni prozor

Frédéric Bastiat: Slomljeni prozor

Šta se vidi i šta se ne vidi

 

U ekonomskoj sferi, čin, navika, institucija, zakon, proizvode ne samo jedan rezultat, nego seriju rezultata. Od prvih rezultata, samo prvi je neposredan; pojavljuje se simultano sa svojim uzrokom; on je vidljiv. Drugi rezultati se pojavljuju tek naknadno; oni se ne vide; mi smo sretni ako ih predvidimo.

Postoji samo jedna razlika između dobrog i lošeg ekonomiste: loš ekonomista sebe ograničava na vidljiv rezultat; dobar ekonomista uzima u obzir i rezultat koji se može vidjeti i one rezultate koji se moraju predvidjeti.

Ipak ova razlika je ogromna, jer se skoro uvijek dogodi da kada je neposredna posljedica poželjna, kasnije posljedice su katastrofalne, i obrnuto. Iz toga proizlazi da, kada loš ekonomista teže sitnom trenutnom dobru, njega će slijediti veće zlo koje će doći, dok dobri ekonomista teži većem dobru koje će doći, uz rizik malog trenutnog zla.

Ista stvar, naravno, istinita je za zdravlje i moral. Često, što je slađi prvi plod neke navike, to je veća gorčina njenih kasnijih plodova: na primjer, razvrat, ljenost, rasipnost. Kada čovjeka impresionira rezultat onog što se vidi, a još uvijek nije naučio da ocijeni rezultat onog što se ne vidi, on uživa u navikama koje su za svaku osudu, ne samo kroz prirodnu naklonjenost, već i namjerno.

Postoji samo jedna razlika između dobrog i lošeg ekonomiste: loš ekonomista sebe ograničava na vidljiv rezultat; dobar ekonomista uzima u obzir i rezultat koji se može vidjeti i one rezultate koji se moraju predvidjeti

Ovo objašnjava neophodno bolnu evoluciju čovjeka. Neznanje ga okružuje u njegovoj kolijevci; stoga, on reguliše svoje ponašanje prema njegovim prvim posljedicama, samo onima koje, u njegovom djetinjstvu, on može vidjeti. Tek nakon dugog vremena on nauči da uzme u obzir druge. Dva vrlo različita gospodara uče ga ovu lekciju: prvi je iskustvo, a drugi je predviđanje. Iskustvo nas uči efikasno ali brutalno. Ono nas upućuje na sve rezultate nekog djela tako što ih osjetimo, i ne možemo u konačnici ne naučiti, nakon što smo se opekli da vatra peče. Ja bih više volio, u onoj mjeru u kojoj je to moguće, da zamijenim ovog grubog učitelja sa nježnim predviđanjem.

 

Slomljeni prozor

 

Da li ste ikada bili svjedoj bijesa nekog građanina, kada je njegov nepopravljivi sin slomio jedno stakleno okno? Ako ste prisustvovali ovakvom spektaklu, sigurno da ste morali također primjetiti da posmatrači, makar ih bilo čak i trideset, naizgled jednoglasno nude nesretnom vlasniku istovjetnu utjehu: „Loš je onaj vjetar koji nikome ne donosi korist. Takve nezgode tjeraju industriju naprijed. Svako mora da zaradi život. Šta bi bilo sa staklarima kada niko ne bi slomio prozor?“.

Sada ova formula saosjećanja sadrži cjelu teoriju, zbog čega je dobra ideja za nas da je izložimo, flagrante delicto, u ovom jednostavnom slučaju, jer je on sasvim isti kao i oni koji se, nažalost, nalaze u pozadini većine naših ekonomskih institucija.

Pretpostavimo da će popravka štete koštati šest franaka. Ako mislite da će nezgoda dati podstrek pomenutoj industriji u iznosu od šest franaka, ja se slažem. Ne dovodim to u pitanje ni na koji način, vaše razmišljanje je tačno. Staklar će doći, uraditi svoj posao, primiti šest franaka, čestitati sebi, a u sebi će blagosiljati razigrano dijete. To je ono što se vidi.

Ali šta, ako dedukcijom zaključimo, kao što se često događa, da je dobro da lomimo prozore, da to pomaže kruženju novca, da to rezultira podrškom industriji uopšte? Onda sam u obavezi da vam kažem: To nikada neće funkcionirati. Vaša teorija se zaustavlja na onome što se vidi. Ona ne uzima u obzir ono što se ne vidi..

Ne vidi se da, s obzirom da je naš građanin dao šest franaka na jednu stvar, neće biti u mogućnosti da ih potroši na drugu. Ne vidi se da kada ne bi bio prinuđen da zamijeni staklo, mogao bi zamijeniti, na primjer, svoje dotrajale cipele, ili dodati još jednu knjigu u svoju biblioteku. Ukratko, mogao je svojih šest franaka upotrijebiti za ovu ili onu svrhu za koju ih sada nema.

Ali šta, ako dedukcijom zaključimo, kao što se često događa, da je dobro da lomimo prozore, da to pomaže kruženju novca, da to rezultira podrškom industriji uopšte? Onda sam u obavezi da vam kažem: To nikada neće funkcionirati

Razmotrimo sada industriju generalno. Prozor je slomljen, tako da industrija stakla dobija šest franaka podrške; to je ono što se vidi.

Da prozor nije bio slomljen, industrija obuće (ili neka druga) dobila bi šest franaka podrške; to je ono što se ne vidi.

Ako uzmemo u obzir ono što se ne vidi, zato što je to negativni faktor, kao i ono što se vidi, zato što je to pozitivni faktor, možemo da shvatimo da nema koristi za industriju generalno ili za nacionalnu zaposlenost u cjelini, to da li se prozori lome ili ne lome.

Sada razmotrimo našeg građanina.

U pvoj hipotezi, onoj o slomljenom prozoru, on troši šest franaka i može, ni manje ni više nego prije, da uživa u jednom prozoru.

U drugoj, onoj se kojoj se ova nezgoda nije desila, on bi imao šest franaka da potroši na nove cipele i mogao bi da uživa u novom paru cipela, kao i u prozoru.

Sada, ako je građanin dio društva, moramo zaključiti da je društvo, uzevši u obzir rad i uživanje, izgubilo vrijednost slomljenog prozora.

Iz čega, generaliziranjem, dolazimo do ovog neočekivanog zaključka: „Društvo gubi vrijednost objekata uništenih bez potrebe“, kao i do ovog aforizma, od kojeg će protekcionistima dići na kosa na glavu: „Lomljenjem, uništavanjem, rasipanjem, nećemo podstaći nacionalnu zaposlenost“, ili kraće: „Destrukcija nije profitabilna“:

Šta će Moniteur industriel reći na ovo, ili šta će na ovo reći učenici uvaženog M. De Saint-Chamansa, koji je izračunao sa takvom preciznošću iznos koji bi industrija dobila od paljenja Pariza, jer bi se kuće morale ponovo izgraditi?

Žao mi je što moram uzdrmati njegove genijalne kalkulacije naročito zato što je njihov duh ušao u naše zakonodavstvo. Ali ja ga preklinjem da počne s njima iznova, uključujući u računicu ono što se ne vidi pored onoga što se vidi.

Društvo gubi vrijednost objekata uništenih bez potrebe“, kao i do ovog aforizma, od kojeg će protekcionistima dići na kosa na glavu: „Lomljenjem, uništavanjem, rasipanjem, nećemo podstaći nacionalnu zaposlenost“, ili krać: „Destrukcija nije profitabilna“

Čitalac mora primjetiti da u maloj drami koju sam izložio imamo troje, a ne dvoje ljudi. Prvi, građanin, predstavlja potrošača koji je zbog destrukcije sveden na jedno umjesto dva uživanja. Drugi, u ulozi staklara, pokazuje nam proizvođača čija je industrija dobila podstrek. Treći je obućar (ili bilo koji drugi proizvođač) čija industrija je u istoj mjeri zakinuta. Ovo je ona treća osoba koja je uvijek u sjenci, i koja je, personificirajući ono što se ne vidi, ključna za razumijevanje apsurda toga da vidimo profit u destrukciji. Dakle, ako dođemo do kraja svih argumenata koji se iznose u korist restriktivnih mjera, naći ćemo samo na parafraziran obični kliše: „Šta bi bilo sa staklarima kada niko nikad ne bi slomio njedan prozor?“.

 

 

Claude Frédéric Bastiat (29. juna 1801.  – 24. decembra 1850.) bio je baskijsko-francuski klasični liberalni teoretičar, ekonomist i član francuske skupštine. Bio je poznat po razvoju važnog ekonomskog koncepta oportunitetnog troška, te kao autor znakovite parabole o slomljenom prozoru. Njegove ideje su osigurale osnovu za libertarijanstvo i austrijsku školu ekonomije.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This