Ludwig von Mises: Psihološki korijeni antiliberalizma

Ludwig von Mises: Psihološki korijeni antiliberalizma

Nakon uspješne crowdfunding kampanje, Liberalni forum u saradnji s portalom Liberal.hr nastavlja s projektom prevođenja i izdavanja čuvenog djela Ludwiga von Misesa “Liberalizam”, koje će se do kraja godine naći na tržištima BiH i Hrvatske. U nastavku vam donosimo odlomak iz knjige u kojem von Mises objašnjava psihološke uzroke antiliberalnog raspoloženja i podrške socijalizmu.

 

Piše: Ludwig von Mises

Ne može biti zadatak ove knjige da raspravlja o problemu društvene saradnje drugačije nego racionalnim argumentima. Ali korijen opozicije liberalizmu ne može se naći samo pribjegavanjem metodi razuma. Ova opozicija ne proizlazi iz razuma, već iz patološkog mentalnog stava, iz neugodnosti i neurastenskog uzroka koji se može nazvati Fourierovim kompleksom, nazvanom po francuskom socijalisti tog imena.

Što se tiče ljutnje i zavidne zlonamjernosti, malo je toga potrebno reći. Ludilo je na djelu kad neko toliko mrzi nekoga radi njegovog povoljnog položaja u društvu, da je spreman podnijeti teške gubitke samo ako bi to moglo naštetiti onome koga mrzi. Mnogi od onih koji napadaju kapitalizam dobro znaju da će njihova situacija pod bilo kojim drugim ekonomskim sistemom biti manje povoljna. Ipak, s punim znanjem o toj činjenici, zagovaraju reformu, tj. socijalizam, jer se nadaju da će pod njim bogati, kojima zavide, patiti. Ono što se iznova i iznova čuje od socijalista je da će čak i materijalne želje biti lakše podnijeti u socijalističkom društvu jer će ljudi shvatiti da niko nije bolji od bližnjega.

U svakom slučaju, gnjev se i dalje može riješiti racionalnim argumentima. Naposljetku, nije previše teško razjasniti osobi koja je ispunjena ogorčenjem da joj cilj ne treba biti da pogorša položaj njenih boljih bližnjih, nego da poboljša vlastiti.

S Fourierovim kompleksom je mnogo teže boriti se. Ono što je uključeno u ovaj slučaj je ozbiljna bolest živčanog sistema, neuroza, što je primjerenije za brigu psihologa nego zakonodavca. Ipak, ne može se zanemariti u istraživanju problema modernog društva. Nažalost, medicinski stručnjaci do sada jedva da su se brinuli o problemu koji predstavlja Fourierov kompleks. Zapravo, čak i Freud, veliki majstor psihologije ili njegovi sljedbenici u svojoj teoriji neuroze teško da su primjetili ovaj slučaj, iako psihoanalizi zahvaljujemo što nam je otvorila put koji nas dovodi do koherentnog i sistemskog razumijevanja mentalnih poremećaja ove vrste.

Jedva da jedna osoba u milion uspije ispuniti svoju životnu ambiciju. Rezultati nečijeg rada, čak i ako je čovjek favoriziran srećom, ostaju daleko inferiorniji od onoga čemu su mudri sanjari dopustili mladosti da se nada. Planovi i želje razbijeni su na hiljadu prepreka, a vlastite snage pokazale su se preslabim da bi postigle ciljeve zbog kojih je neko ostavio svoje srce. Neuspjeh njegovih nada, frustracija njegovih planova, vlastita nedostatnost u odnosu na zadatke koje je postavio –  predstavljaju najdublje bolno iskustvo svakog čovjeka. Oni su, uistinu, zajednički mnogim ljudima.

Postoje dva načina na koji čovjek može reagirati na ovo iskustvo. Jedan od načina pokazuje Goetheovu praktičnu mudrost:

Misliš da bih trebao mrziti život,

Da bih trebao pobjeći u pustinju,

Jer nisu svi moj budni snovi cvjetali?

njegov Prometej plače. Faust prepoznaje u “najvišem trenutku” da je “posljednja riječ mudrosti”:

Nijedan čovjek ne zaslužuje ni slobodu ni život

Ako ih svakodnevno ne osvaja.

Takvu volju i takav duh ne može se pobijediti bilo kakvom zemaljskom nesrećom. Onaj ko prihvati život za ono što jest i nikada ne dopušta da bude pobijeđen od njega, ne traži utočište za svoje slomljeno samopouzdanje i utjehu u “spasonosnoj laži”. Ako željeni uspjeh nije pred vratima, ako poremećaji sudbine uništavaju u tren oka ono što se moralo dugotrajno graditi kroz godine napornog rada, onda on jednostavno umnožava svoje napore. On može gledati katastrofi u oči bez očajanja.

Neurotik ne može podnijeti život u njegovom pravom obliku. Previše je to surovo za njega, previše grubo, preuobičajeno. Da bi ga podnosio, on nema, kao zdravi čovjek, srce koje će da “nastavi unatoč svemu.” To ne bi odgovaralo njegovoj slabosti. Umjesto toga, traži utočište u zabludi. Iluzija je, prema Freudu, “samo ono što se želi, neka vrsta utjehe”; karakterizira je njena “otpornost na napade logike i stvarnosti”. Stoga nipošto nije dovoljno pacijentu pokušati ukazati na njegove vlastite deluzije uvjerljivom demonstracijom njihove apsurdnosti. Kako bi se oporavio, sam pacijent ih mora nadvladati. On mora naučiti razumjeti zašto se ne želi suočiti s istinom i zašto se skriva u iluzijama.

Samo teorija neuroze može objasniti uspjeh koji uživa fourierizam, ludi proizvod ozbiljno poremećenog mozga. Ovo nije mjesto za podnošenje dokaza Fourierove psihoze citiranjem odlomaka iz njegovih spisa. Takvi opisi zanimaju samo psihijatre, a možda također i ljude koji imaju određeno zadovoljstvo u čitanju proizvoda razvratne fantazije. No, činjenica je da marksizam, kada je bio primoran napustiti polje pompozne dijalektičke retorike i ismijavanja i klevetanja svojih protivnika, te napraviti nekoliko sitnih opaski relevantnih za ovo pitanje, nije uspio ponuditi ništa što bi se iole razlikovalo od onoga što je Fourier, “utopist”, uspio ponuditi. Marxizam također nije u stanju stvoriti sliku socijalističkog društva bez pravljenja dvije pretpostavke koje je Fourier već napravio, koje su proturječne svom ljudskom iskustvu i razumu. S jedne strane, pretpostavlja da  “materijalni supstrat” ​​proizvodnje koji je “već prisutan u prirodi bez potrebe za produktivnim naporom od strane čovjeka”, stoji na raspolaganju u tolikoj mjeri da ga ne treba ekonomizirati; odatle vjera marksizma u “gotovo neograničeno povećanje proizvodnje”. S druge strane, pretpostavlja da će se u socijalističkoj zajednici posao promijeniti iz “tereta u užitak” – zapravo, da će postati “primarna nužnost života”. Tamo gdje višak svake robe obiluje i gdje rad je zadovoljstvo, bez sumnje je lako stvoriti zemlju Dembeliju.

Marksizam vjeruje da s visine svog „naučnog socijalizma” ima pravo gledati s prezirom na romantizam i romantike. No, u stvarnosti njegova metoda ne razlikuje se od njihove. Umjesto uklanjanja prepreka koje stoje na putu ostvarenja njegovih želja, on također preporučuje  da sve prepreke jednostavno nestanu u magli fantazije.

 

U životu neurotika “spasonosna laž” ima dvostruku funkciju. Ne samo da ga tješi zbog prošlih neuspjeha, već pruža izglede za buduće uspjehe. U slučaju društvenog neuspjeha, koji nas se ovdje jedino tiče, utjehu  pronalazi u uvjerenju da razlog nepostizanja uzvišenih ciljeva kojima je težio ne treba tražiti u vlastitoj nesposobnosti, već u nedostacima društvenog poretka. Nezadovoljnik očekuje da će uspjeh doći rušenjem poretka koji ga u tome sprječava. Slijedom toga, posve je uzaludno pokušati mu objasniti da utopija o kojoj sanja nije izvediva i da je jedini temelj koji je moguć za društvo organizirano na načelu podjele rada – privatno vlasništvo nad sredstavima za proizvodnju. Neurotik pribjegava svojoj “spasonosnoj laži”, i kad mora napraviti izbor da se odrekne toga ili logike, preferira žrtvovati logiku. Jer život bi bio neizdrživ za njega bez utjehe koju pronalazi u ideji socijalizma. Ona mu govori da nije on lično, nego svijet uzročnik njegovog neuspjeha; i to uvjerenje podiže njegovo depresivno samopouzdanje i oslobađa ga od mukotrpnog osjećaja inferiornosti.

Baš kao što je pobožni kršćanin mogao lakše podnijeti nesreću koja ga je zadesila na zemlji jer se nadao nastavku ličnog postojanja u nekom drugom, boljem svijetu, gdje će oni koji su bili na prvom mjestu na ovom svijetu bili posljednji, a posljednji biti prvi; tako je, za savremenog čovjeka, socijalizam  postao eliksir protiv zemaljskih nedaća. No dok je vjerovanje u besmrtnost, u naknadu na onom drugom svijetu i u uskrsnuće, potaknulo moralno ponašanje u ovom životu, učinak socijalističkog obećanja je sasvim drugačiji. Ono ne nameće nikakvu drugu dužnost od političke podrške stranci socijalizma; ali istodobno podiže očekivanja i zahtjeve.

To je karakter socijalističkog sna, razumljivo je da svaki pristalica od socijalista očekuje upravo ono za šta je sada uskraćen. Socijalistički autori obećavaju ne samo bogatstvo za sve, već i sreću u ljubavi prema svima, puni fizički i duhovni razvoj svakog pojedinca, razvijanje velikih umjetničkih i naučnih talenata u svim ljudima, itd. Nedavno je Trocki izjavio u jednom od njegovih spisa da će u socijalističkom društvu “prosječni ljudski tip ustati na visine Aristotela, Goethea ili Marksa. I iznad ovog grebena pojavit će se novi vrhovi”. Socijalistički raj bit će kraljevstvo savršenstva, naseljeno od strane potpuno sretnih nadčovjeka. Sva socijalistička literatura je puna takvih gluposti. Ali ta glupost osvaja najviše pristalica.

Ne može se svaku osobu koja pati od Fourierovog kompleksa poslati ljekaru za psihoanalitičko liječenje; broj onih koji  su njime pogođeni daleko je prevelik. U ovom slučaju nema drugog lijeka nego liječenja bolesti od strane samog pacijenta. Kroz samopoznaju mora naučiti podnijeti svoj život bez traganja za žrtvenikom na kojeg može položiti sve krivnje i mora nastojati shvatiti temeljne zakone društvene saradnje.

 

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *