Opis tekstsa

Friedrich von Hayek: Socijalistički korijeni nacizma

Friedrich von Hayek: Socijalistički korijeni nacizma

Uobičajena je pogreška smatrati nacional-socijalizam pukom pobunom protiv razuma, iracionalnim pokretom bez ikakve intelektualne osnove. Kad bi to bilo tako, taj bi pokret bio mnogo manje pogibeljan no što jeste. No ništa nije dalje od istine i ništa ne zavodi na pogrešan trag kao takvo uvjerenje. Učenja nacional-socijalizma vrhunac su dugotrajne evolucije misli, procesa u kojem su sudjelovali mislioci čiji je utjecaj dopirao daleko preko granica Njemačke. Ma šta se mislilo o pretpostavkama od kojih su polazili, ne može se osporavati da su ljudi koji su stvorili ta nova učenja bili snažni pisci koji su ostavili dubok trag svojih ideja na cijelu evropsku misao. Njihov je sistem razvijan nesmiljenom dosljednošću. Kad se jednom prihvate premise od kojih on polazi, ne može se izbjeći njegovoj logici. Tu se naprosto radi o kolektivizmu lišenom svakog traga bilo kakve individualističke tradicije koja bi mogla ometati njegovo ostvarenje.

Premda su u takvom razvoju stvari njemački mislioci predvodili, oni nikako nisu bili usamljeni. Thomas Carlyle i Houston Stewart Camberlain, Auguste Comte i Georges Sorel jednako su dio toga kontinuiteta kao i bilo koji Nijemac. Razvoj te struje mišljenja u Njemačkoj nedavno je valjano ocrtao gospodin R. D. Butler u svojoj studiji The Roots of National Socialism. No premda je postojanje te struje u Njemačkoj za vrijeme od stotinu i pedeset godina u gotovo neizmjenjenom i uvijek iznova obnavljanom se obliku, što proizlazi iz Butlerova istraživanja, prilično zastrašujućće, lako se može pretjerati u pripisivanju važnosti što su je te ideje imale u Njemačkoj prije godine 1914. One su bile samo jedna od misaonih struja u narodu u kojem je možda više no u ikojem drugom bilo različitih nazora. A te je ideje u cjelini zastupala tek manjina, dok ih je većina Nijemaca prezirala, kao što je bio slučaj i u drugim zemljama.

Zašto su, onda, ti nazori, koje je zastupala tek reakcionarna manjina, na koncu zadobili podršku velike većine Nijemaca, i praktično cjelokupne njemačke mladeži? Uspjehu tih nazora nisu pridonijeli samo poraz, patnja i val nacionalizma. Još manje je uzrok tomu bila, kako mnogi žele vjerovati, kapitalistička reakcija na napredovanje socijalizma. Naprotiv, podrška koja je te ideje dovela na vlast potekla je upravo iz socijalističkog bloka. Da dođu na vlast, nije im pomogla buržoazija, već prije odsutnost snažne građanske klase.

Doktrine kojima su se rukovodili vladajući elementi u Njemačkoj, za protekle generacije, nisu se protivile socijalizmu u marksizmu, već liberalnim elementima u njemu, njegovu internacionalizmu i njegovoj demokratiji. I usporedo s time što je sve jasnije postajalo da upravo ti elementi postavljaju prepreke ostvarenju socijalizma, socijalisti s ljevice sve su se više približavali socijalistima s desnice. Sve što je u Njemačkoj bilo liberalno protjerali su ujedinjenje antikapitalističkih snaga desnice i ljevice i fuzija radikalnog i konzervativnog socijalizma.

Veza između socijalizma i nacionalizma u Njemačkoj je bila bliska od samog početka. Znakovito je da su najznačajniji prethodnici nacional-socijalizma – Fichte, Rodbertus i Lassalle – istodobno i priznati oci socijalizma. Dok je teorijski socijalizam u svom marksističkom obliku rukovodio njemačkim radničkim pokretom, autoritarni i nacionalistički elementi privremeno su se povukli u pozadinu. Ali ne zadugo. Od godine 1914. nadalje, iz redova marksističkih socijalista pojavljivali su se jedan za drugim učitelji koji su radnike i idealističku mladež, a ne konzervativce i reakcionare vodili u nacional-socijalistički obor. Tek potom je plima nacionalističkog socijalizma dobila naučnu notu i ubrzo se razvila u hitlerovsku doktrinu. Ratna histerija 1914., koja zbog njemačkog poraza nikad nije bila posve zaliječena, označuje početak savremenog razvoja koji je doveo do nacional-socijalizma, koji se u tom razdoblju uzdigao u velikoj mjeri uz pomoć starih socijalista.

* * *

Možda prvi, i na stanovit način najkarakterističniji predstavnik takvog razvoja jest pokojni profesor Werner Sombart, čije je poznato djelo Händler und Helden (Trgovci i junaci) izašlo  1915. Sombart je započeo kao marksistički socijalist, i još je godine 1909. mogao s ponosom tvrditi da je veći dio svoga života posvetio borbi za ideje Karla Marxa. Više no mnogi učinio je za širenje socijalističkih ideja i antikapitalističkog resentimenta u Njemačkoj; i što je njemačka misao bila prožeta marksističkim elementima više no što je to bilo u ikojoj drugoj zemlji, do ruske revolucije, to je u velikoj mjeri bila Sombartova zasluga. Svojedobno ga se smatralo istaknutim predstavnikom progonjene socijalističke inteligencije, koji zbog svojih radikalnih nazora nije mogao dobiti univerzitetsku katedru. Čak je i poslije prvoga rata utjecaj njegova djela kao historičara, koje je u pristupu ostalo marksističko i pošto je on već politički prestao biti marksist, u Njemačkoj i izvan nje bio vrlo širok, što je naročito primjetno u djelima mnogih engleskih i američkih pristalica planiranja.

U svojoj ratnoj knjizi taj je stari socijalist dobrodošlicom dočekao „njemački rat“ kao neizbježan sukob između engleske trgovačke civilizacije i junačke njemačke kulture. Njegov prezir prema “trgovačkim” nazorima Engleza, koji kao da su izgubili svaki ratnički instinkt bio je bezgraničan. U njegovim očima ništa nije tako dostojno prezira kao sveopća težnja za srećom pojedinca; a ono što on naziva osnovnim geslom engleskog morala – budi pravedan „da ti bude dobro i da uzmogneš produžiti svoje dane na zemlji“ – za njega je „najsramnije geslo što ga je ikad smislio trgovački um“. „Njemačka ideja države“, kako su je formulirali Fichte, Lassalle i Rodbertus, jeste da državu ne utemeljuju niti tvore pojedinci, niti pak skup pojedinaca, a niti joj je svrha služiti bilo kakvom interesu pojedinaca. Država je Volksgemeinschaft u kojoj pojedinac nema prava već samo dužnosti. Zahtjevi pojedinca uvijek su proizvod trgovačkog duha. „Ideje iz 1789“ – sloboda, jednakost, bratstvo – tipični su trgovački ideali kojima je jedina svrha osigurati stanovitu korist pojedincima.

Prije 1914. svim pravim njemačkim idealima junačkog života prijetila je smrtna opasnost od stalnog napredovanja engleskih trgovačkih ideala, engleske udobnosti, i engleske razonode. Englezi ne samo da su postali posve iskvareni, što je vidljivo iz toga što je svaki pripadnik sindikata ogrezao u „močvaru udobnosti“, već su počeli inficirati i sve druge narode. Samo je rat omogućio Nijemcima da se sjete da su oni zapravo narod ratnika, narod u kojem su sve djelatnosti, a naročito privredne, potčinjene vojničkim ciljevima. Sombart je znao da drugi narodi preziru Nijemce zato što na rat gledaju kao na nešto sveto – no on se time ponosi. Smatrati rat nečovječnim i besmislenim znači podleći trgovačkim nazorima. Postoji uzvišeniji život no što je život pojedinca, to je život naroda i život države, i smisao je pojedinca da se žrtvuje za taj viši život. Za Sombarta rat je ostvarenje junačkog viđenja života, a rat protiv Engleske rat je protiv oprečnog ideala, trgovačkog ideala individualne slobode i engleske udobnosti, koji u njegovim očima svoj prezira najdostojniji izraz nalazi u – britvicama za brijanje koje se moglo naći u engleskim rovovima.

 

* * *

Premda je Sombartova provala u ono vrijeme bila pretjerana čak i za većinu Nijemaca, jedan drugi njemački profesor došao je do suštinski istih ideja u umjerenijem i znanstvenijem, ali stoga i učinkovitijem obliku. Profesor Johann Plenge bio je stručnjak za Marxa baš kao i Sombart. Njegova knjiga Marx und Hegel označuje početak savremenog hegelijanskog preporoda među marksolozima; ne može biti sumnje u istinski socijalističku narav uvjerenja s kojima je započeo. Među njegovim brojnim za rata objavljenim radovima najznačajnija je nevelika no u svoje vrijeme naširoko raspravljana knjiga znakovitog naslova: 1789 i 1914. Simbolične godine u historiji političkoga uma. Posvećena je sukobu „ideja 1789“, ideala slobode, i „ideja 1914“, ideala organizacije. Za njega, kao i za sve socijaliste koji svoj socijalizam izvode iz neistančane primjene naučnih ideala na probleme društva, organizacija je bit socijalizma. Ona je, kako on s pravom naglašava, bila u korijenima socijalističkog pokreta u vrijeme njegovih začetaka s početka devetnaestog stoljeća u Francuskoj. Marx i marksizam izdali su tu osnovnu ideju socijalizma svojom fanatičnom no utopijskom privrženošću apstraktnoj ideji slobode. Tek sada ideja organizacije opet dolazi na svoje, i to i drugdje, o čemu svjedoči djelo gospodina H. G. Wellsa (čiji je spis Future in America snažno utjecao na profesora Plengea, i koga on opisuje kao jednog od najistaknutijih predstavnika modernog socijalizma), no naročito u Njemačkoj, gdje je ta ideja najbolje shvaćena i najpotpunije ostvarena. Rat između Engleske i Njemačke stoga je zapravo sukob između dvaju suprotstavljenih načela. „Svjetski privredni rat“ treća je velika epoha duhovne borbe u modernoj historiji. Ona je jednako značajna kao i reformacija i kao građanska revolucija slobode. To je bitka za pobjedu novih snaga što ih je porodio uznapredovali ekonomski život devetnaestog stoljeća – socijalizma i organizacije.

Jer, u sferi ideja Njemačka je bila najuvjereniji predstavnik svih socijalističkih snova, a u sferi zbilje ona je bila najmoćniji graditelj najorganiziranijeg privrednog sistema. Dvadeseto stoljeće jest u nama. Ma kako rat završio, mi smo primjeran narod. Naše ideje odredit će životne ciljeve čovječanstva. Svjetska povijest danas doživljava kolosalan prizor koji pokazuje kako se s nama nov veliki životni ideal probija do konačne pobjede, dok istodobno u Engleskoj jedan od svjetsko-povijesnih načela konačno propada. Ratna privreda što je godine 1914. stvorena u Njemačkoj (…)

(…) prvo je ostvarenje socijalističkog društva, a njezin je duh prva djelatna, a ne tek utopijska, pojava socijalističkog duha. Potrebe rata uspostavile su socijalističku ideju u njemačkom privrednom životu, i tako je odbrana naše nacije čovječanstvu podarila ideju 1914., ideju njemačke organizacije, narodnu zajednicu (Volksgemeinschaft,) nacionalnog socijalizma (…) Cijeli se naš politički život u državi i industriji uzdigao u viši stadij, a da to nismo zapravo ni zamijetili. Država i privredni život tvore novo jedinstvo (…) Osjećaj privredne odgovornosti, koji obilježava rad službenika u državnim ustanovama, prožima sve privatne djelatnosti (…) Novi njemački korporativni ustroj privrednog života (za koji profesor Plenge priznaje da još nije zreo niti potpun) najviši je oblik života države koji je ikad postojao u historiji. S početka se profesor Plenge još nadao da će pomiriti ideal slobode i ideal organizacije, premda najviše posvemašnjim no dobrovoljnim potčinjavanjem individualnoga cjelini. No ti tragovi liberalnih ideja ubrzo išćezavaju iz njegovih spisa. Do godine 1918. u njegovoj je glavi jedinstvo socijalizma i bezobzirne moći politike već bilo potpuno. Malo prije svršetka rata on je u socijalističkim novinama Die Glocke ovako poticao svoje sunarodnjake:

 Krajnje je vrijeme da se shvati da socijalizam mora biti politika moći, jer on mora biti organizacija. Socijalizam mora osvojiti vlast: nikako ne smije slijepo razoriti vlast. A najvažnije i najkritičnije pitanje za socijalizam u vrijeme rata među narodima nužno je sljedeće: koji je narod prije svih znan da vlada zato što je primjerni vođa u organizaciji naroda?

I on najavljuje sve ideje koje će na koncu opravdavati Hitlerov Novi poredak:

 Upravo sa stajališta socijalizma, koji je organizacija, nije li apsolutno pravo na samo-opredjeljenje naroda jednako pravu individualističke privredne anarhije? Zar ćemo u privrednom životu posvemašnje samoodređenje dopustiti pojedincu? Dosljedni socijalizam može narodu dati pravo na udruživanje samo u skladu sa stvarnom historijski određnom podjelom snaga.

* * *

Ideali što ih je Plenge tako jasno izrazio bili su naročito popularni u nekim krugovima njemačkih naučnika i inženjera, a možda su čak i poticali iz tih krugova, koji su se, baš kao što to danas tako glasno čine njihovi pandani u Engleskoj, vrlo glasno zalagali za centralistički planski ustroj svih vidova života. Vodeći među njima bio je glasoviti hemičar Wilhelm Ostwald, čija je jedna od brojnih izjava u vezi s time bila postala poznata. Bilo je rečeno da je on javno izjavio da (…)

(…) Njemačka hoće organizirati Evropu kojoj dosad još uvijek manjka organizacije. Sada ću vam objasniti veliku tajnu Njemačke: mi, odnosno Njemačka rasa, otkrili smo značenje organizacije. Dok druge nacije još uvijek žive pod režimom individualizma, mi smo već ostvarili poredak organizacije.

Ideje vrlo slične tim vladale su u uredima njemačkog diktatora za sirovine, Waltera Rathenaua, koji ipak zaslužuje značajno mjesto u svakoj potpunijoj historiji rasta nacističkih ideja, premda bi se zasigurno zgrozio da je sagledao posljedice svoje totalitarne privrede. On je svojim spisima vjerovatno više no iko drugi oblikovao privredne nazore pokoljenja koje je izraslo u Njemačkoj za vrijeme i neposredno poslije prošloga rata; a neki od njegovih najbližih saradnika kasnije će predstavljati hrptenjaču štaba Goeringove Uprave za petogodišnji plan. Vrlo slična bila su i mnoga učenja jednog drugog bivšeg marksiste, Friedricha Naumanna, čija je Mitteleuropa bila vjerojatno čitanija no ijedna knjiga u Njemačkoj u doba rata. No te je ideje najpotpunije razvio i naširoko ih posijao aktivni socijalistički političar, pripadnik lijevog krila socijal-demokratske stranke u Reichstagu. Paul Lensch je već u ranijim knjigama rat opisivao kao “borbu engleske buržoazije protiv napredovanja socijalizma”, i objašnjavao koliko se razlikuju socijalistički ideal slobode i englesko poimanje. No tek će u njegovoj trećoj i najuspješnijoj knjizi iz vremena rata, u Tri godine svjetske revolucije, njegove karakteristične ideje, pod utjecajem Plengea, doživjeti potpunu razradbu. Lensch svoju argumentaciju zasniva na zanimljivom i u mnogom pogledu tačnom historijskom prikazu o tome kako je to što je Bismarck prihvatio zaštitu omogućilo da u Njemačkoj dođe do razvoja koji će voditi onoj industrijskoj koncentraciji i kartelizaciji koja, s njegovih marksističkog stajališta, predstavlja viši stepenn industrijskog razvoja.

 Ishod Bismarckove odluke iz godine 1879. bilo je to da je Njemačka preuzela ulogu revolucionara; to jest ulogu države položaj koje u odnosu prema ostatku svijeta jest položaj predstavnika višeg i naprednijeg privrednog sistema. Ako smo to shvatili, moramo shvatiti i to da u današnjoj svjetskoj revoluciji Njemačka predstavlja revolucionarnu, a njezin najveći protivnik, Engleska, kontrarevolucionarnu stranu. Ta činjenica dokazuje kako malo ustav neke zemlje, bila ona liberalna i republikanska ili monarhistička i autokratska, utječe na pitanje treba li tu zemlju, sa stajališta historijskog razvoja, smatrati liberalnom ili ne. Jednostavnije rečeno, naše poimanje liberalizma, demokratije i tako dalje, proizlazi iz ideja engleskog individualizma, prema kojem je država sa slabom vladom liberalna država, a svako se ograničavanje slobode pojedinca poima kao proizvod autokracije i militarizma.

U Njemačkoj, “historijskom predstavniku” toga višeg oblika privrednog života (…)

(…) borba za socijalizam, bila je krajnje pojednostavljena, jer su svi preduslovi socijalizma tu već bili uspostavljeni. I stoga je nužno vitalna briga bilo koje socijalističke stranke bilo to da se Njemačka pobjedonosno odbrani od svojih neprijatelja, te da bude u stanju ispuniti svoje historijsko poslanje revolucioniranja svijeta. Zato je rat Antante protiv Njemačke bio nalik na pokušaj sitnoga građanstva predkaptialističkog razdoblja da spriječi propadanje vlastite klase.

Organizacija kapitala (nastavlja Lensch), koja je nesvjesno započela prije rata, a koja je za vrijeme rata svjesno nastavljena, bit će sistematski nastavljena i poslije rata. Ne iz težnje za nekakvom umjesnošću organiziranja, a niti zato što je socijalizam priznat kao više načelo društvenog razvoja. Klase koje su danas praktični pioniri socijalizma, teorijski su njegovi zakleti protivnici, ili su, u svakom slučaju, to bili sve donedavno. Socijalizam dolazi, i zapravo je do stanovite mjere već i nastupio, jer mi više ne možemo živjeti bez njega.

Jedini koji će se i dalje opirati toj tendenciji jesu liberali.

Taj soj ljudi, koji nesvjesno zaključuje u skladu s engleskim standardima, obuhvata cijelu obrazovnu njemačku buržoaziju. Njihovi politički pojmovi “slobode” i “građanskih prava”, ustavnosti i parlamentarizma, proizlaze iz individualističkog svjetonazora, koji je klasično otjelovljenje engleskog liberalizma, a koji su pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća prihvatili glasnogovornici njemačke buržoazije. No ti su standardi zastarjeli i propali, baš kao što je ovaj rat uništio zastarjeli engleski liberalizam. Sada se treba otarasiti tih naslijeđenih političkih ideja, i pripomoći razvoj novog poimanja države i društva. I u toj sferi socijalizam mora predstavljati svjesnu i odlučnu opoziciju individualizmu. U vezi s time začuđujuće je to što je u takozvanoj „reakcionarnoj“ Njemačkoj radnička klasa sebi izborila mnogo čvršći i moćniji položaj u životu države no što je to slučaj u Engleskoj ili Francuskoj.

Lensch tome dodaje nešto što opet sadrži u sebi mnogo od istine i što zavrijeđuje produbljenije razmatranje:

 Pošto su socijaldemokrati uz pomoć općeg prava glasa zauzeli sva mjesta koja su mogli dobiti u Reichstagu, državnoj skupštini, općinskim vijećima, privrednim sudovima, fondovima zdravstvenog osiguranja, i tako dalje, oni su vrlo duboko prodrli u državni organizam; no cijena koju su za to morali platiti bila je ta da je, zauzvrat, država dobila velik utjecaj na radničku klasu. Svakako, zahvaljujući neumornim naporima socijalista kroz pedeset godina, država više nije onakva kakva je bila godine 1867., kad je opće pravo glasa prvi put stupilo na snagu. Država je doživjela proces socijalizacije, a socijalna demokracija proces nacionalizacije.

Plenge i Lensch pružili su učiteljima nacional-socijalizma, osobito Oswaldu Spengleru i A. Moelleru van den Brucku, da navedemo samo dva najpoznatija imena, rukovodeće ideje. Mnijenja o tomu do koje se mjere Spenglera može smatrati socijalistom mogu se razlikovati. No nije teško pokazati da je on u svojoj raspravi Prusijanizam i socijalizam, koja je izašla 1920., naprosto izrazio ideje što su bile široko zastupnjene među njemačkim socijalistima. Za to dosta je tek nekoliko primjera njegove argumentacije. „Stari pruski duh i socijalistička uvjerenja, koji se danas mrze onako kako se mrze braća, jedno su isto.“ Predstavnici zapadnjačke civilizacije u Njemačkoj, njemački liberali, predstavljaju „nevidljivu englesku armiju koju je poslije bitke kod Jene, Napoleon ostavio za sobom na njemačkom tlu.“ Za Spenglera su ljudi poput Hardenberga i Humboldta i svih drugih liberalnih reformatora „Englezi“. No taj „engleski“ duh će njemačka revolucija koja je započela godine 1914. odbaciti.

 Tri posljednje nacije zapada smjerale su trima oblicima egzistencije, što ih predstavlja glasovito geslo: sloboda, jednakost, zajedništvo. Ti se oblici pojavljuju u političkim oblicima liberalnog parlamentarizma, socijalne demokracije i autoritarnog socijalizma. (…) Njemački, tačnije pruski instinkt jest: moć pripada cjelini. (…) Svakome pripada njegovo mjesto. Čovjek ili zapovijeda ili se pokorava. To je, od osamnaestoga stoljeća, autoritarni socijalizam, suštinski neliberalan i antidemokratski, ako se na umu ima engleski liberalizam i francuska demokratija. (…) U Njemačkoj ima mnogo omraženih i ozloglašenih stranaka koje su protivnik jedna drugoj, ali liberalizam je jedini dostojan prezira na njemačkom tlu. Struktura engleske nacije temelji se na razlici između bogatih i siromašnih, a struktura pruske nacije na razlici između zapovijedanja i pokoravanja. Stoga je značenje klasne razlike u tim dvjema zemljama bitno različito.

Pošto je istaknuo bitne razlike između engleskog kompetitivnog sistema i pruskog sistema „ekonomskog upravljanja“, i nakon što je (svjesno u tomu slijedeći Lenscha) pokazao kako je poslije Bismarcka svjesno organiziranje privredne djelatnosti postupno sve više zadobivalo socijalističke oblike, Spengler nastavlja:

 U Pruskoj je postojala zbiljska država u najambicioznijem značenju te riječi. Strogo uzeto, nije bilo privatne osobe. Svako ko je živio u sistemu koji je funkcionirao precizno kao satni mehanizam, bio je na ovaj ili onaj način kotačić toga mehanizma. Stoga upravljanje javnim poslovima nije moglo biti u rukama privatnika, kako je to pretpostavka u parlamentarizmu. Bio je to Amt, i odgovoran političar bio je državni službenik, službenik u službi cjeline.

„Pruska ideja“ zahtijeva da svako postane državni službenik, da sve plate i nagrade utvrđuje država. Naročito upravljanje svim oblicima vlasništva postaje plaćena služba. Država budućnosti bit će Beamtenstaat. Ali (…)

 (…) presudno pitanje ne samo za Njemačku već za svijet, koje Njemačka mora riješiti za svijet, jest: hoće li u budućnosti trgovci upravljati državom, ili će država upravljati trgovcima? Obzirom na to pitanje, prusijanizam i socijalizam su jedno. (…) Prusijanizam i socijalizam suprotstavljaju se Engleskoj u nama.

Svecu zaštitniku nacional-socijalizma, Moelleru van den Brucku, bio je potreban samo jedan korak dalje od toga da proglasi svjetski rat između liberalizma i socijalizma: „Mi smo izgubili rat protiv Zapada. Socijalizam je izgubio svoj rat protiv liberalizma“. Kao i kod Spenglera, liberalizam je, dakle, glavni neprijatelj. Moeller van den Bruck likuje zbog toga što (…)

 (…) u Njemačkoj danas nema liberala; ima mladih revolucionara, ima mladih konzervativaca. Ali ko bi bio liberal? (…) Liberalizam je životna filozofija od koje se njemačka mladež danas odvraća s gađenjem, s bijesom, s naročitim prezirom, jer nema ničeg što bi bilo više strano, više odbojno i protivnije njezinoj filozofiji. Njemačka mladež danas liberala vidi kao arhi-neprijatelja.

Moeller van den Bruckov Treći Reich trebao je Nijemcima podariti socijalizam prilagođen njihovoj naravi i neokaljan zapadnjačkim liberalnim idejama. Tako je i bilo.

Ti pisci nikako nisu bili usamljene pojave. Već godine 1922. objektivni je promatrač mogao govoriti o „osobitoj i, na prvi pogled, iznenađujućoj pojavi“ koju se tada moglo primjetiti u Njemačkoj:

 Borba protiv kapitalističkog poretka, prema tom stajalištu, nastavak je rata protiv Antante oružjem duha i privredne organizacije, put što vodi praktičnom socijalizmu, povratak njemačkog naroda njegovim najboljim i najplemenitijim tradicijama.

Borba protiv liberalizma u svim njegovim oblicima, liberalizma koji je porazio Njemačku, bila je zajednička ideja koja je objedinjavala socijaliste i konzervativce u jednstvenu frontu. Te su ideje prvo najspremnije prihvaćene u sklopu Njemačkog omladinskog pokreta, koji je po inspiraciji i nazorima bio gotovo u cijelosti socijalistički, i tu je dovršeno spajanje socijalizma i nacionalizma. Koncem dvadesetih godina, pa sve do dolaska Hitlera na vlast, krug mladih ljudi okupljenih oko lista Die Tat i pod rukovodstvom Ferdinanda Frieda postao je glavni eksponent te tradicije u intelektualnoj sferi. Friedov spis Ende des Kapitalismus možda je najkarakterističniji proizvod te skupine Edelnazija, kako ih se nazivalo u Njemačkoj, a osobito je zabrinjavajuće to što je sličan tolikoj literaturi kakvu danas susrećemo u Engleskoj, gdje smo svjedoci istog međusobnog približavanja socijalista s ljevice i s desnice, i gotovo istog prezira prema svemu što je liberalno u starom smislu riječi. „Konzervativni socijalizam“ (i, u drugim krugovima, „religijski socijalizam“) bila je parola s kojom je velik broj autora pripremao atmosferu u kakvoj je uspio „nacionalsocijalizam“. A „konzervativni socijalizam“ danas je dominantan trend u ovoj zemlji. Nije li rat zapadnjačkih sila „uz pomoć oružja duha i privredne organizacije“ gotovo uspio prije no što je pravi rat i počeo?

 

Odlomak iz djela: Friedrich von Hayek, Put u ropstvo

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *