U filmu iz 1951., “Dan kada je Zemlja stala,” posjetitelji iz svemira prijete da će uništiti naš planet ukoliko Istok i Zapad ne pristanu da zaustave svoje opasno vojno rivalstvo. Vanzemaljci svoje upozorenje upućuju naučnicima s obje strane u koje polažu više nade nego u političare. Čovječanstvo se može spasiti, sugeriraju oni, samo ako vlada razum; svijest o zajedničkoj svrsi mora nadvladati plemenske strasti.
Krajem prošle godine maleni virus počeo je slati sličnu poruku. Kao odgovor na to, generalni sekretar UN-a António Guterres pozvao je borce posvuda da zaustave nasilni sukob. “Danas bi u našem svijetu trebala postojati samo jedna borba,” izjavio je, “naša zajednička bitka protiv covid-19.”
Elokventni prigovor g. Guterresa dobio je više verbalne podrške nego li buka pušaka. Ovo nikoga nije iznenadilo. Kroz historiju ljudi su pokazivali depresivnu tendenciju odbacivanja saradnje kad bi ih logika spojila. I posljednjih godina, mnogi se se šefovi država distancirali od cijelog koncepta globalne suradnje.
Predsjednik Donald Trump je najopakiji među hrpom hipernacionalista koji tvrde da je međuzavisnost iluzija koju stvaraju intelektualci kako bi uništili državni suverenitet i pljačkali ljudima njihov identitet. Ova teza je glupost, ali može biti korisna politika. Umjesto da obuzdavaju plemenske strasti, ovi oportunisti iskorištavaju strahove svojih sljedbenika kako bi pojačali svoju moć.
Svijet plaća visoku cijenu za ove autoritarne ekscese. Nije slučajno što je pandemija započela u zemlji u kojoj vlada ne vjeruje svojim ljudima, suzbija slobodan protok informacija i sprječava svoje službenike – uključujući zdravstvene radnike – da govore istinu.
Također nije slučajnost da su mnoge zemlje koje su se učinkovito borile s virusom jake demokratije – uključujući Njemačku, Island, Novi Zeland, Norvešku, Tajvan i Finsku (koje su, kako je ispalo, vodile žene). Ovi i drugi primjeri pokazuju da su slobodan protok informacija, rasprava utemeljena na činjenicama o opcijama politike, dobrovoljno samoorganiziranje civilnog društva i otvoreni angažman između vlasti i ljudi ključno sredstvo u borbi protiv pandemije.
Da ne bude sumnje, u hitnim situacijama za javno zdravstvo trebamo vlade da odlučno djeluju kako bi zaštitile opće dobro. Nije antidemokratski zatvoriti škole i restorane, ograničiti veća okupljanja, regulirati putovanja, kontrolsiati proizvodnju medicinske opreme i slično. Međutim, postoji jasna razlika između korištenja moći i zloupotrebe. Mađarski premijer, primjerice, iskoristio je krizu da bi zaobišao parlament i ograničio slobodu štampe.
Ako se to ne stavi pod kontrolu, takve prakse će osakatiti demokratiju širom svijeta. To bi sve previše podsjećalo na rane 1930-e, kada je Velika depresija potkopala vjeru u konvencionalne vlade, a nacionalistički žar doveo je do ubistva miliona.
Demokratije i demokrati s malim “d” u svakom društvu moraju se probuditi pred ovom prijetnjom. Moramo snažno potvrditi trajnu valjanost teško osvojenih prava i političkih sloboda. Moramo zaustaviti napore da se trenutna izvanredna situacija koristi kao izgovor za nanošenje trajne štete demokratskim institucijama. Nadalje, moramo zajedno raditi na postizanju onoga što nijedna zemlja ne može sama postići – pobjede nad virusom.
Jedna od velikih opasnosti koju postavljaju autoritarni lideri jest to što traže legitimitet tvrdeći monopol nad vještinama i mišićima potrebnim za odbranu svoje domovine. To čini manje vjerojatnim da će za razliku od demokratskih partnera priznati, a kamoli naglasiti, vrijednost saradnje s drugima. Umjesto toga, oni apele za međunarodnu zajednicu tretiraju kao znakove slabosti ili izdaje.
No, pandemija nas je podsjetila da savremeni svijet zahtijeva snažno vodstvo na svim nivoima. Da bi uspjele protiv virusa i drugih prijetnji koje ne poštuju međunarodne granice, demokratske države moraju pomoći oživljavanju osnovnog međunarodnog razumijevanja: kreativnim radom s drugima svaka zemlja može donijeti koristi.
To, naravno, ne znači da demokratija daje garanciju prosvjetljenom vodstvu. U Americi je pandemija još više otkrila očigledne nedostatke u vjerodostojnosti i sposobnostima sadašnjeg stanara Bijele kuće. Ali najveća vrlina demokratije je njena otpornost i sposobnost da se ispravi. Američki novembarski izbori su za manje od šest mjeseci.
Ako se pravilno vodi, Amerika i dalje može učiniti više od bilo koje druge zemlje da svijet pomakne u pravom smjeru. Amerika koja je povratila svoj pravi glas može pomoći ljudima svugdje da se suprotstave neograničenoj moći moći autokrata i potencijalnih diktatora. Ona može usko surađivati s demokratskim saveznicima kako bi podržala one koji se bore za održavanje svojih prava, glasa i dostojanstva. Nauka i razum, a ne nacionalna jednodušnost, mogu još jednom postati temelj za globalno odlučivanje. Ukratko, može se učiniti dug put prema obnovi naše kolektivne vjere u budućnost.
Na samitu u Ženevi 1985., na kojem su se Ronald Reagan i Mihail Gorbačov po prvi put sastali, američki je predsjednik postavio sovjetskom vođi teško pitanje: “Možete li nam pomoći”, upitao je, “ako bi Sjedinjene Države iznenada bile napadnute iz svemira?” Gorbačov je odgovorio bez oklijevanja. “Nema sumnje”, rekao je. “I mi bismo vama”, odgovorio je Reagan.
Dijalog i solidarnost protivnika koji su tada bili suočeni s pitanjem tipa „Dan kada je zemlja stala“ korisni su nam podsjetnik. A nakon što prođe kriza koja se brzo događa, nacije će vidjeti i druge opasnosti koje zahtijevaju međunarodnu saradnju, od klimatskih promjena do terorizma. Poput Reagana, jedni drugi će pitati: “Možete li nam pomoći?”
Odgovor će pokazati da li smo naučili išta iz trenutne krize i možda ćemo – kako bih voljela vjerovati – probuditi se u logici da, sarađujući, možemo nastaviti napredak ka mirnijem, prosperitetnijem i sigurnijem svijetu.
Izvor: The Economist
Preveo: Danijal Hadžović
______________
Madeleine Albright bila je američka državna sekretarka od 1997. do 2001. Njene knjige o politici uključuju “Fašizam: upozorenje” (HarperCollins, 2018.) i “Pakao i druge destinacije: Memoir 21. stoljeća” (HarperCollins, 2020.).
