Piše: Steven Horowitz
Zašto su mnogi studenti uvjereni da bi trebali dobiti bolje ocjene za radove i ispite jer su potrošili mnogo vremena da ih spreme ? Iza toga ne stoji uvjerenje o kvalitetu tih radova; to je vjerovanje da sati i sati potrošeni na nečemu sami po sebi zaslužuju nagradu.
Ovaj temeljni nesporazum o vrijednosti rada nalazi se u središtu marxističke kritike kapitalizma.
Centar svega
Hiljadama godina ljudi su bili sigurni da je zemlja središte svemira i da se sunce okreće oko nje. S pojavom sistemskog istraživanja, naučnici su morali razviti sve složenija objašnjenja zašto njihova zapažanja svemira nisu bila u skladu s tom hipotezom. Kad su Kopernik i drugi ponudili alternativno objašnjenje koje je moglo objasniti promatrane činjenice, a to je učinjeno jasno i sažeto, heliocentrični model je pobijedio. Kopernikanska revolucija promijenila je nauku zauvijek.
Postoji slična priča u ekonomiji. Stotinama godina mnogi ekonomisti vjerovali su da je vrijednost dobra zavisila od troškova proizvodnje. Konkretno, mnogi su se pretplatili na radnu teoriju vrijednosti, koja je tvrdila da je vrijednost dobra proizašla iz količine posla koji je ušao u njegovo stvaranje.
Slično kao geocentrični pogled na svemir, radna teorija vrijednosti imala je pojavnu vjerodostojnost, jer se često čini da roba koja uključuje više rada ima i više vrijednosti. Međutim, slično poput priče u astronomiji, teorija je postajala sve više komplicirana kad je pokušala odgovoriti na prigovore zbog nekih očiglednih nedostataka. Od 1870-ih godina, ekonomija je imala vlastitu verziju kopernikanske revolucije, jer je subjektivna teorija vrijednosti postala željeno objašnjenje za vrijednost dobara i usluga.
Danas, radna teorija vrijednosti ima samo mali broj sljedbenika među profesionalnim ekonomistima, ali je i dalje prečesto pristuna u drugim akademskim disciplinama kada se raspravlja o ekonomskim pitanjima, kao i u široj javnosti. (Teorija rada ocjena je, kao što sam već napomeno, naročito popularna među studentima).
Spektar Karla Marxa (i Adam Smitha)
Jedan od razloga zašto je ova teorija još uvijek implicitno objašnjenje vrijednosti u mnogim drugim disciplinama leži u tome što se oslanjaju na teoriju tumačenja ekonomije svoga omiljenog teoretičara: Karla Marxa. Marx nije bio jedini ekonomist koji je imao takav stav, niti je radna teorija vrijednosti jedinstvena za socijaliste. Adam Smith je također vjerovao u donekle slabiju verziju teorije.
Za Marxa je ova teorija bila u središtu njegovih gledišta o problemima kapitalizma. Argument da kapitalizam iskorištava radnike bitno je ovisio o stajalištu da je rad bio izvor svake vrijednosti i da su profiti kapitalista stoga “oteti” od radnika koji su za njih zaslužni. Marxov koncept otuđivanja bio je usredotočen na vrijednost rada koji nas čini ljudima i načinima na koje kapitalizam uništava našu sposobnost da se veselimo našem radu i kontrolišemo uslove pod kojima smo stvorili vrijednost. Bez radne teorije vrijednosti, nije jasno koliko Marxova kritika kapitalizma ostaje valjana.
Dio problema za Marxa i ostalih koji su prihvatili radnu teoriju jest da je od početka postojalo toliko mnogo očitih nedostataka teorije da su im trebala složena objašnjenja da bi je mogli opravdati. Šta je s vrijednošću zemljišta ili drugih prirodnih resursa? Što je s velikim umjetničkim djelima koja su proizvedena s malom količinom rada, ali su došla do izuzetno visokih cijena? Što je s razlikama u nivoima znanja pojedinaca, što znači da će postojati različite količine vremena potrebne za proizvodnju istog dobra?
Klasični ekonomisti, uključujući i Marxa, pružili su objašnjenja za sve ove vidljive iznimke, ali su se, kao i kad su objašnjenja geocentričara postajala sve složenija, počeli petljati u njihov čvor te su ostavili drugima da sami traže bolje odgovore.
Austrijska revolucija
U ekonomiji, taj je odgovor došao kada je, poput Kopernika, nekoliko ekonomista shvatilo da su ta objašnjenja bila nazadna. Ta je poenta bila najjasnija u radu Carla Mengera, čija su „Načela ekonomije“ ne samo ponudila novo objašnjenje za prirodu ekonomske vrijednosti, već je u tom procesu utemeljena austrijska škola ekonomije.
Ono što su Menger i drugi tvrdili jest da je vrijednost subjektivna. To jest, vrijednost dobra nije određena fizičkim inputima, uključujući rad, koji su ga pomogli stvoriti. Umjesto toga, vrijednost dobra proizlazi iz ljudske percepcije njene korisnosti za određene ciljeve koje su ljudi imali u određenoj tački u vremenu. Vrijednost nije nešto objektivno i transcendentno. To je funkcija uloge koju objekt igra kao sredstvo prema ciljevima koji su dio ljudske svrhe i planova.
Dakle, prema subjektivizmu, zemlja je imala vrijednost ne zbog posla koji je uključen u njeno obrađivanje, već zato što su ljudi vjerovali da bi ona mogla pridonijeti zadovoljavanju neke neposredne lične potrebe (kao što je uzgoj usjeva ) ili da neizravno doprinosi drugim ciljevima tako što će se koristiti za uzgoj usjeva za prodaju na tržištu. Umjetnička djela imala su vrijednost jer su ih mnogi ljudi smatrali prelijepim bez obzira na to koliko je malo posla bilo uloženo u njihovu proizvodnju. Budući da je vrijednost određena ljudskim prosudbama korisnosti, varijacije u kvaliteti rada nisu predstavljale nikakve probleme za objašnjenje vrijednosti.
Doista, ekonomska vrijednost bila je posve zasebna kategorija od drugih oblika vrijednosti, poput naučne vrijednosti. Zato ljudi plaćaju novac da im neko iščita kompletan lični horoskop iako astrologija nema nikakvu naučnu vrijednost. Ono što je važno za razumijevanje ekonomske vrijednosti jeste percepcija korisnosti u ostvarivanju ljudskih ciljeva i planova, a ne neke “objektivne” vrijednosti dobara ili usluga.
Izvrtanje Marxa naglavačke
Ali stvarna kopernikanska revolucija u ekonomiji bio je način kako se subjektivna teorija vrijednosti odnosi prema vrijednost rada. Umjesto da vrijednost outputa određuje vrijednost inputa kao što je rad, subjektivna teorija vrijednosti pokazala je da je stvar obrnuta: vrijednost inputa kao što je rad određena je vrijednošću outputa koji su pomogli u proizvodnji.
Visoka tržišna vrijednost dobro pripremljene hrane nije rezultat vrijednosti kuharskog rada. Naprotiv, rad kuhara vrijedan je upravo zato što je u stanju proizvesti hranu koju javnost drži posebno ukusnom, lijepom ili zdravom.
Prema tom pogledu, rad se nagrađuje prema svojoj sposobnosti da proizvodi stvari koje drugi cijene. Kada onda razmotrite načine na koje rad s kapitalom omogućuje da rad proizvede robu koju ljudi još više cijene, što zauzvrat povećava nagradu za rad, Marxov cijeli svjetonazor naglo se okreće naglavačke. Kapital ne iskorištava rad. Umjesto toga, on povećava vrijednost radne snage dajući radu alat koji mu je potreban kako bi proizveo još više stvari koje ljudi cijene.
Ispravno shvaćen kroz subjektivnu teoriju vrijednosti, kapitalizam je temeljni komunikacijski proces kroz koji ljudi pokušavaju razlučiti kako najbolje iskoristiti naše ograničene resurse kako bismo zadovoljili naše najhitnije želje. Razmjena i tržišne cijene se tiču toga kako naše subjektivne percepcije vrijednosti činimo dostupne drugima tako da oni mogu shvatiti kako zauzvrat najbolje pružiti ono što mi najviše cijenimo.
Imamo još posla da radimo
Za ekonomiste, radna vrijednosti ima otprilike istu valjanost kao geocentrični pogled na svemir. Iz tog razloga, Marxov cijeli teorijski aparat, a time i njegove kritike kapitalizma, jednako su besmislene.
Nažalost, mnogi ljudi, akademici izvan ekonomije i javnost, jednostavno nisu svjesni kopernikanske revolucije u ekonomiji. Rušenje radne teorije vrijednosti i dalje je radno intenzivan i zahtjevan zadatak.
