Razvoj stranačkog života u BiH (V): Kako je srpskohrvatski postao službeni jezik u BiH

Nakon prvih izbora u historiji BiH 1910. godine, u kojima su sva saborska mjesta, s izuzetkom jednog jevrejskog, popunile četiri nacionalne stranke: Srpska narodna organizacija (SNO), Muslimanska narodna organizacija (MNO), Hrvatska narodna zajednica (HNZ) i Hrvatska katolička udruga (HKU), 15. juna 1910. sazvan je Bosanski sabor, koji se i okupio u zakazani dan.

Prvi predsjednik Sabora bio je Ali-beg Firdus (MNO), a potpredsjednici Vojislav Šola (SNO) i dr. Nikola Mandić (HNZ). S obzirom na to da je Ali-beg Firdus bio na umoru, dužnost predsjednika Sabora tokom cijelog prvog zasjedanja obnašao je Vojislav Šola (SNO). Kasnije će predsjednikom Sabora biti imenovan Safvet-beg Bašagić.

Otvaranje Sabora bilo je popraćeno neuspjelim pokušajem ubistva generala Marjana Varešanina na Carevoj ćupriji prilikom povratka s otvaranja. Atentator, srpski omladinac Bogdan Žerajić, ubio se kako bi onemogućio istragu.

Zanimljivo je da su na početku rada Sabora svi zastupnici, bez obzira na to kojoj političkoj stranci pripadali, uglavnom zajednički nastupali prema Zemaljskoj vladi i složno radili.

Radilo se u želji da se, u okviru postojećih ovlasti, iskoristi Sabor za poboljšanje političkog i ekonomskog položaja zemlje. Uslijedio je i zajednički zahtjev zastupnika za proširenje ustavnih ovlasti Sabora rezolucijom od 23. juna 1910. godine.

Zastupnici su složno radili i na nekim konkretnim pitanjima, poput ukidanja zabrane održavanja analfabetskih kurseva, zahtjeva da se ne postavljaju mađarski natpisi na željeznici, zahtjeva za ukidanje njemačkog jezika u unutrašnjem saobraćaju, za donošenje novog zakona o šumskim globama, koji je značajno olakšao položaj seljaštva, kao i na drugim pitanjima.

Ali sukobi u Saboru započeli su već prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje agrarnog pitanja u Saboru definitivno je prekinulo sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama u Saboru.

Najvažnija pitanja u Saboru bila su agrarno i pitanje zemljoposjeda općenito te jezičko pitanje kao ključni dio nacionalnog pitanja.

Oba su na površinu izbacila dijametralne poglede i ključne razlike među narodima u BiH. Kada je riječ o agrarnom pitanju, došlo je do podjele, pri čemu su tri glavne grupe bile formirane prema vjersko-nacionalnom ključu, dok je četvrti učesnik bila Zemaljska vlada, vođena od stranaca.

Glavni sukob je vođen između bošnjačkih i srpskih zastupnika, jer su zemljoposjednici uglavnom bili muslimanski kmetovi, a zakupci/kmetovi većinom pravoslavci. Bošnjački zastupnici i politički prvaci zagovarali su uglavnom zadržavanje postojećeg stanja, priznavanje begovske imovine kao njihovog privatnog vlasništva te pretvaranje kmetova u najamne radnike.

Srpski zastupnici zagovarali su raspodjelu zemlje kmetovima te njihov obligatorni otkup. Zemaljska vlada zagovarala je srednje rješenje, odnosno postepenu reformu i fakultativni otkup kmetova. HNZ se u početku slagao sa srpskim zastupnicima u vezi s obligatornim otkupom kmetova, ali je pristao i na fakultativno rješenje, nakon postizanja dogovora s MNO-om u vezi s jezičkim pitanjem.

Nakon agrarnog, izbila je kriza zbog jezičkog pitanja kao jednog od najvažnijih potpitanja nacionalnog pitanja. U unutrašnjim političkim odnosima jezičko pitanje se i u saborskom periodu odnosilo na definiranje naziva jezika i korištenje pisma, a ne na bit samoga jezika. Naime, SNO je zahtijevao da se jezik zove srpski ili srpskohrvatski jezik, dok je HNZ zahtijevao da naziv jezika bude hrvatski ili hrvatskosrpski (u čemu ih je podržao i MNO).

Iako je bio različit pristup nacionalno-političkih grupa u Saboru prema nazivu jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji su prihvatili da se jezik službeno nazove srpskohrvatski. Ostao je problem kako s Vladom riješiti jezičko pitanje koje otada primarno dobiva socijalnu i ekonomsku dimenziju. Ipak će definiranje službenog naziva jezika još sačekati.

U vrijeme skadarske krize grupa okupljena oko „Srpske riječi“ našla se u teškoj situaciji i u procjepu između vlasti i srpske javnosti, pa je 12 zastupnika ove grupe 19. septembra 1913. godine vratilo svoje mandate. Na naknadnim izborima prazninu su, najvećim dijelom, popunili kandidati provladine novoosnovane Srpske narodne stranke advokata Danila Dimovića (devet mandata), čime su stečeni uvjeti za sazivanje posljednjeg (četvrtog) zasjedanja Sabora za 29. decembar 1913. godine.

Nakon što su nadvladani problemi u formiranju radne većine, u ljeto 1913. godine postignut je kompromis o Zakonu o službenom i nastavnom jeziku. Nova vladina koalicija (muslimanski i hrvatski saborski klubovi i srpska grupa Danila Dimovića) i Zemaljska vlada sporazumjele su se da se u Bosni i Hercegovini omogući upotreba srpskohrvatskog jezika i u unutrašnjoj službi na željeznicama, koliko to dopuštaju vojni interesi.

Nakon dobivanja saglasnosti od ugarske i austrijske vlade da će jezički zakon biti prihvaćen, provladina saborska većina ga je izglasala odmah po otvaranju Sabora, 30. decembra 1913. godine. Sankcioniranjem ovog zakona srpskohrvatski jezik je uveden u sva tijela uprave u Bosni i Hercegovini, uz ograničenja na zemaljskim željeznicama, gdje, zbog vojno-strateških razloga, njemački jezik zadržava primat.

Za vrijeme postojanja Sabora i kroz njegove aktivnosti tekao je proces izrastanja nacionalnih političkih organizacija u savremene političke stranke, koje su se profilirale kroz rad ovog parlamentarnog tijela. Kroz njegov rad mogu su pratiti brojna pitanja i odnosi, posebno međunacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini.

Sporazumni rad političkih stranaka i opcija u Saboru pozitivno se odrazio na kretanja u društvu, dok su nesporazumi do kojih je dolazilo među političkim strankama i njihovim disidentskim grupama negativno utjecali na stabilnost u zemlji i odnose među bosanskohercegovačkim narodima.

(U narednom nastavku čitajte o političkom životu u BiH tokom Prvog svjetskog rata)

Saborska djelatnost prekinuta je atentatom Gavrila Principa na prestolonasljednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Ubrzo nakon atentata, 9. jula 1914. godine, formalno je zaključeno četvrto saborsko zasjedanje. Austro-Ugarska je 28. jula objavila rat Srbiji, čime je započeo Prvi svjetski rat, a 15. februara 1915. godine car je raspustio Sabor. Događaji koji su uslijedili nakon atentata onemogućili su sankcioniranje nekih usvojenih zakona u Saboru, kao i provedbu donesenih, za šta su čak bila nabavljena novčana sredstva.