To je „kriminalna organizacija“, kaže Elon Musk. „Vode je radikalni luđaci“, kaže predsjednik Donald Trump. Kao uvod u zatvaranje USAID-a, glavne američke agencije za pomoć, Trumpova administracija ju je opisala u apsurdnim terminima. Taj jezik mogao je navesti liberale da pomisle kako su svi argumenti protiv strane pomoći jednako besmisleni. No, neki od njih nisu. Iako je način na koji Amerika smanjuje pomoć posebno haotičan i nepotreban, to je dio globalnog trenda.
Trump je ukinuo finansiranje, ignorišući pravne prigovore. Pokušaj da se održe programi koji spašavaju živote propao je. Lišeni liječenja za HIV, tuberkulozu i druge bolesti, mnogi siromašni ljudi će umrijeti – neki su već preminuli.
Drugi zapadni donatori nisu toliko brutalni, ali i oni smanjuju pomoć. Sir Keir Starmer smanjuje britanski budžet za pomoć za 40% kako bi povećao izdvajanja za odbranu. Francuska manjinska vlada, koja se suočava s finansijskim problemima, planira ove godine smanjiti pomoć za više od trećine. I Njemačka štedi. Počinje nova, štedljivija era pomoći. Ona donosi bolne odluke, ali i priliku za preispitivanje neefikasnog sistema kojem je odavno potrebna reforma.
Pomoć ne može učiniti siromašne zemlje bogatima
Već više od 60 godina bogate zemlje daju novac siromašnima u nadi da će poboljšati živote i unaprijediti vlastite interese. Kada je John F. Kennedy osnovao USAID 1961. godine, govorio je i o nacionalnoj sigurnosti i o moralnoj obavezi pomaganja siromašnima. Početkom ovog vijeka pomoć se povećala jer su donatori željeli ubrzati ekonomski rast na globalnom jugu. Do 2023. godine bogate zemlje su trošile više od 250 milijardi dolara godišnje na pomoć (ne računajući sredstva za izbjeglice u vlastitim zemljama).
Ipak, koristi od svih tih sredstava su, u najboljem slučaju, ograničene. Najveći uspjesi dolaze iz globalnih zdravstvenih programa i humanitarne pomoći, poput pomoći žrtvama poplava i gladi. Vakcine i klinike finansirane od strane donatora pomogle su u smanjenju smrtnosti djece u Africi za tri četvrtine od 1960-ih godina. Američki finansirani antiretrovirusni lijekovi pomogli su u prepolovljenju broja smrtnih slučajeva od AIDS-a u periodu od 2000. do 2020. godine, održavajući oboljele od HIV-a u životu i smanjujući širenje virusa – što predstavlja globalno javno dobro.
No, takva potrošnja čini samo četvrtinu ukupnih tokova pomoći, a otprilike trećinu one namijenjene podsaharskoj Africi. Veliki dio ostatka ide na izgradnju infrastrukture i pružanje ekonomske pomoći, poput subvencionisanja industrija ili plaćanja plata nastavnicima. Ako je cilj podsticanje rasta, to ne funkcioniše. Realni prihodi po glavi stanovnika u Africi danas su tek nešto viši nego prije tri decenije; ukupna faktorska produktivnost nije se značajno promijenila od 1970. godine. Globalno gledano, ekonomisti se muče da pronađu vezu između pomoći i bržeg rasta.
Jedan od problema je što razvojna pomoć obično favorizuje državne intervencije. Pokušaji da se izaberu industrijski „pobjednici“ i podrže novcem donatora rijetko uspijevaju. Još jedan problem je nezdrava veza između pomoći i lokalnih elita, koje određuju uslove za rast. U nekim zemljama pomoć je finansirala osnovne usluge, omogućavajući vladama da rasipaju novac na besmislene projekte. Ideja da pomoć donosi meku moć takođe je neuvjerljiva. Uslovi vezani uz pomoć izazivali su tenzije među političarima i građanima u Egiptu, Keniji i Pakistanu.
Zavisnost od pomoći i rastući troškovi
Zbog izostanka rasta, pomoć je postala trajna potreba. U nekim zemljama primaocima, ogroman dio ekonomske aktivnosti usmjeren je na ispunjavanje zahtjeva brojnih donatora. Tokom 60 godina nezavisnosti, Malavi je primio više sredstava od agencija za pomoć nego od vlastite vlade. Zemlja ima mnogo više zvaničnika koji upravljaju ugovorima o pomoći nego onih koji nadziru spoljnu trgovinu.
Istovremeno, troškovi pomoći za bogate vlade sve su veći. Fiskalni deficiti su preširoki, javni dugovi previsoki. Kako društva stare, sve više novca biće potrebno za penzije i zdravstvenu zaštitu. Takođe, više će se izdvajati za sigurnost. Da bi podržale Ukrajinu i odvratile Vladimira Putina, članice Evropske unije moraće udvostručiti budžete za odbranu – što znači povećanje od više od 300 milijardi eura (320 milijardi dolara) godišnje. Bogate vlade možda osjećaju moralnu dužnost da pomognu siromašnima u svijetu, ali će prije svega nastojati zaštititi vlastite građane.
Kako dalje?
Jedan od odgovora je prestati trošiti na programe koji ne daju rezultate i fokusirati se na one koji bi mogli uspjeti, poput ulaganja u zdravstvo. Čak i tu vlade moraju paziti da novac koriste na najbolji način. Tri principa bi ih trebala voditi:
- Trebale bi djelovati u područjima gdje imaju posebnu koordinacijsku moć – na primjer, gdje njihovi sigurnosni aparati mogu stići u zone katastrofa ili sukoba.
- Trebale bi se uključiti ako posjeduju informacije koje su javnosti teško dostupne – poput podataka o prilagođavanju klimatskim promjenama ili novim pandemijama.
- Trebale bi finansirati projekte koji donose široke koristi, poput sprečavanja globalnog širenja zaraznih bolesti.
Nažalost, Trump ne postupa na taj način. Njegovo smanjenje pomoći nije dio pažljivo osmišljenog plana, već impulsivan potez protiv „woke“ politike. Zatvaranje USAID-a pogodilo je dobre programe jednako kao i one rasipničke. Neki Trumpovi zvaničnici govore o korištenju pomoći kao sredstva za političko potkupljivanje država primaoca – ideja koja vjerovatno neće donijeti najveće koristi siromašnima. Njegovi napadi na slobodnu trgovinu takođe im neće pomoći.
Potrebni su lideri koji grade mostove, a ne zidove
Sve ovo ostavlja siromašne zemlje u slabom položaju. Nezapadni donatori, poput Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, vjerovatno neće popuniti prazninu koju Zapad ostavlja; oni su više zainteresovani za infrastrukturu i politički uticaj nego za šire ekonomske koristi. Javni finansijski sistemi zemalja primaoca biće pogođeni, a posljedice će biti najgore za najsiromašnije.
Bol će biti ogromna, ali stara era se neće vratiti. Vlade i elite u siromašnim zemljama moraju iskoristiti ovu priliku da ojačaju vlastite birokratije, poboljšaju upravljanje i sprovedu reforme koje podstiču rast. Na ovaj ili onaj način, moraju postati gospodari vlastite sudbine.
