Nešto je pošlo po zlu sa zapadnim liberalizmom. U svojoj srži klasični liberalizam vjeruje da je ljudski napredak rezultat rasprava i reformi. Najbolji način za kretanje kroz razorne promjene u podijeljenom svijetu je univerzalna predanost dostojanstvu pojedinca, otvorenim tržištima i ograničenoj vladi. Ipak, Kina koja ponovno oživljava ismijava liberalizam zbog toga što je, kako tvrde, sebičan, dekadentan i nestabilan. Na Zapadu, populisti s desne i lijeve strane bjesne na liberalizam zbog njegovog navodnog elitizma i privilegija.
Tokom proteklih 250 godina klasični liberalizam pomogao je ostvarivanju neusporedivog napretka. Neće nestati u naletu dima. Ali prolazi kroz težak test, baš kao i prije jednog stoljeća kada je rak boljševizma i fašizma počeo izjedati liberalnu Europu iznutra. Vrijeme je da liberali shvate protiv čega su i uzvrate.
Nigdje borba nije žešća nego u Americi, gdje je ove sedmice Vrhovni sud odlučio ne poništiti drakonski i bizaran zakon protiv abortusa. Najopasnija prijetnja u duhovnom domu liberalizma dolazi od Trumpove desnice. Populisti ocrnjuju liberalne građevine kao što su nauka i vladavina prava kao fasade za zavjeru duboke države protiv naroda. Podređuju činjenice i razum plemenskim emocijama. Trajna laž da su predsjednički izbori 2020. ukradeni ukazuje kamo takvi impulsi vode. Ako ljudi ne mogu riješiti svoje nesuglasice korištenjem debate i pouzdanih institucija, pribjegavaju sili.
Napad s ljevice teže je shvatiti, djelomično zato što je u Americi “liberalno” počelo uključivati neliberalnu ljevicu. Posljednjih godina svjedočimo kako se novi stil politike nedavno proširio s elitnih univerzitetskih odjela u praksu. Kako su se mladi diplomanti zapošljavali u prestižnim medijima te u politici, biznisu i obrazovanju, sa sobom su donijeli užas osjećaja konstantne “nesigurnosti” i plan opsjednut uskom vizijom postizanja pravde za potlačene grupe identiteta. Također su donijeli taktiku za provođenje ideološke čistoće, cenzuriranjem svojih neprijatelja i poništvanja (cancel culture) saveznika koji su prestupili – s odjekom konfesionalne države koja je dominirala Evropom prije nego što je klasični liberalizam uzeo korijenje na kraju 18. stoljeća.
Površno gledano, neliberalna ljevica i klasični liberali poput The Economista žele mnoge iste stvari. I jedni i drugi vjeruju da bi ljudi trebali moći napredovati bez obzira na njihovu spolnost ili rasu. Oni dijele sumnju u autoritet i ukorijenjene interese. Vjeruju u poželjnost promjene.
Međutim, klasični liberali i neliberalni progresivci teško da bi se mogli više razilaziti oko toga kako to postići. Za klasične liberale tačan smjer napretka je nespoznatljiv. To mora biti spontano i odozdo prema gore – i zavisi od podjele vlasti, tako da niko niti bilo koja grupa ne može vršiti trajnu kontrolu. Nasuprot tome, neliberalna ljevica stavlja vlastitu moć u središte stvari, jer su sigurni da je pravi napredak moguć tek nakon što se prvi put pobrinu da se rasne, seksualne i druge hijerarhije razbiju.
Ova razlika u metodi ima duboke implikacije. Klasični liberali vjeruju u postavljanje poštenih početnih uslova i dopuštanje da se događaji odvijaju kroz natjecanje – recimo, eliminiranjem korporativnih monopola, otvaranjem cehova, radikalnom reformom oporezivanja i omogućavanjem obrazovanja dostupnog uz vaučere. Progresivci vide laissez-faire kao podvalu koju moćni interesi koriste za očuvanje statusa quo. Umjesto toga, oni vjeruju u nametanje “pravednosti” – ishoda koje smatraju pravednim. Na primjer, Ibram X. Kendi, naučni aktivist, tvrdi da je svaka politika koja je slijepa na boju kože, uključujući standardizirano testiranje djece, rasistička ako na kraju dovodi do povećanja prosječnih rasnih razlika, bez obzira na prosvjetljene namjere koje stoje iza toga.
Kendi je u pravu što želi antirasističku politiku koja funkcionira. No, njegov neprikladan pristup riskira da nekoj djeci u nepovoljnom položaju uskrati pomoć koja im je potrebna, a drugima priliku da ostvare svoje talente. Pojedinci, a ne samo grupe, moraju biti pravedno tretirani kako bi društvo procvjetalo. Osim toga, društvo ima mnogo ciljeva. Ljudi se brinu o ekonomsku rastu, dobrobiti, kriminalu, okolišu i nacionalnoj sigurnosti, a politikama se ne može suditi samo prema tome da li unapređuju određenu grupu. Klasični liberali koriste raspravu kako bi razmijenili prioritete i kompromise u pluralističkom društvu, a zatim koriste izbore kako bi odredili smjer. Neliberalna ljevica vjeruje da je tržište ideja namješteno kao i sve ostalo. Ono što se maskira kao dokaz i argument, kažu, zapravo je još jedna demonstracija sirove moći od strane elite.
Progresivci stare škole ostaju prvaci slobode govora. Ali neliberalni progresivci misle da pravednost zahtijeva da se polje nagne protiv onih koji su privilegirani i reakcionarni. To znači ograničavanje njihove slobode govora, korištenje kastinskog sistema žrtve u kojem se oni na vrhu moraju povinovati onima koji imaju veće zahtjeve za restorativnom pravdom. To također uključuje davanje primjera navodnim reakcionarima, kažnjavanjem u slučaju da kažu nešto što navodno čini da se neko ko je manje privilegiran osjeća nesigurno. Rezultati su prozivanje, „cancelovanje“ i cenzuriranje.
Milton Friedman je jednom rekao da “društvo koje jednakost stavlja ispred slobode neće završiti ni s jednim ni sa drugim”. Bio je u pravu. Neliberalni progresivci misle da imaju plan za oslobađanje potlačenih grupa. U stvarnosti, njihova je formula ugnjetavanje pojedinaca – i po tome se ne razlikuju toliko od planova populističke desnice. Na različite načine obje krajnosti stavljaju moć ispred procesa, ciljeve ispred sredstava, a interese grupe ispred slobode pojedinca.
Zemlje kojima upravljaju moćnici kojima se populisti dive, kao što su Mađarska pod Viktorom Orbanom i Rusija pod Vladimirom Putinom, pokazuju da je nekontrolirana moć loš temelj za dobru vladu. Utopije poput Kube i Venecuele pokazuju da ciljevi ne opravdavaju sredstva. I nigdje se pojedinci voljno ne povinuju rasnim i ekonomskim stereotipima koje je nametnula država.
Kada populisti stave pristrasnost ispred istine, oni sabotiraju dobru vlast. Kada progresivci dijele ljude na konkurentske kaste, oni okreću naciju protiv sebe. I jedno i drugo umanjuje institucije koje rješavaju društveni sukob. Stoga često posežu za prisilom, koliko god voljeli pričati o pravdi.
Ako je klasični liberalizam toliko bolji od alternativa, zašto se bori za opstanak diljem svijeta? Jedan od razloga je taj što se populisti i progresivci patološki hrane jedni drugima. Mržnja koju svaki tabor osjeća prema drugome rasplamsava vlastite pristalice – u korist obje grupe. Kritiziranje ekscesa vlastitog plemena izgleda kao izdaja. U tim uslovima liberalnoj debati nedostaje kisika. Pogledajte samo Britaniju, gdje je politika u posljednjih nekoliko godina bila prožeta sukobima između beskompromisnih torijevskih zastupnika Brexita i Laburističke stranke pod Jeremyjem Corbynom.
Aspekti liberalizma protive se esenciji ljudske prirode. Liberalizam zahtijeva da branite pravo svojih protivnika da govore, čak i kada znate da su u krivu. Morate biti spremni preispitivati svoja najdublja uvjerenja. Preduzeća ne smiju biti zaštićena od bure kreativnog uništenja. Vaši najdraži moraju napredovati samo na temelju zasluga, čak i ako svi vaši instinkti žele da prekršite pravila za njih. Morate prihvatiti pobjedu svojih neprijatelja na glasačkoj kutiji, čak i ako mislite da će oni dovesti zemlju do propasti.
Ukratko, težak je posao biti istinski liberal. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada se činilo da se njihov posljednji ideološki izazivač raspao, arogantne elite izgubile su dodir s poniznošću i sumnjom u sebe i liberalizam. Prešlo im je u naviku vjerovati da su uvijek u pravu. Oni su konstruirali američku meritokraciju da favorizira ljude poput njih. Nakon finansijske krize, nadzirali su ekonomiju koja je rasla presporo da bi se ljudi osjećali prosperitetnim. Daleko od toga da su dostojanstveno tretirali kritičare iz radničke klase, oni su se podsmjehivali njihovom navodnom nedostatku sofisticiranosti.
Ova samozadovoljnost dopustila je protivnicima da za trajne nesavršenosti okrive liberalizam – i, zbog tretmana rasa u Americi, insistiraju da je cijeli sistem pokvaren od samog početka. Suočeni s trajnom nejednakošću i rasizmom, klasični liberali mogu podsjetiti ljude da je za promjenu potrebno vrijeme. Ali Washington je slomljen, Kina juriša naprijed, a ljudi su nemirni.
Liberalni nedostatak uvjerenja
Konačna samozadovoljnost bila bi da klasični liberali podcijene prijetnju. Previše desničarskih liberala sklono je odabiru besramnog braka iz interesa s populistima. Previše lijevo orijentiranih liberala usredotočuje se na to kako i oni žele socijalnu pravdu. Tješe se mišlju da najnetolerantniji neliberalizam pripada rubu. Ne brinite, kažu oni, netolerancija je dio mehanizma promjene: usredotočujući se na nepravdu, oni pomiču stvar ka sredini.
Ipak, klasični liberali sprječavaju da ekstremi ojačaju upravo suprotstavljanjem silama koje tjeraju ljude do krajnosti. Primjenjujući liberalna načela, oni pomažu u rješavanju mnogih društvenih problema, a da niko ne pribjegava prisili. Samo liberali cijene raznolikost u svim njenim oblicima i razumiju kako je učiniti snagom. Samo se oni mogu pošteno baviti svime, od obrazovanja do planiranja i vanjske politike, kako bi oslobodili kreativnu energiju ljudi. Klasični liberali moraju ponovno otkriti svoj borbeni duh. Trebali bi se boriti protiv nasilnika i cancelovanja. Liberalizam je još uvijek najbolji motor za pravičan napredak. Liberali moraju imati hrabrosti to reći.
