Dirk Verhofstadt: Liberalni testament Karla Poppera

Dirk Verhofstadt: Liberalni testament Karla Poppera

Rad Karla Poppera predstavlja važan izvor inspiracije za liberalizam. Prije svega bih želio objasniti srž liberalnog razmišljanja. To je potraga za slobodom i pravdom. Liberalizam se bazira na individualizmu, konceptu koji se često zloupotrebljava. Neki ljudi kažu da je individualizam isto što i egoizam,  ali ne mogu se više ne složiti s tim. U stvari, individualizam je pozitivna snaga koja omogućava ljudima da određuju svoju sudbinu kao individue. Individualizam vodi ka samopoštovanju, samoispunjenju, samousavršavanju i emancipaciji od tradicionalnih odnosa i grupa. Individualizam je branik protiv povećanja anonimnosti, birokratije i uniformnosti modernog društva. On podiže ljude iz sivih masa i dajem im priliku da pronađu svoj vlastiti put unutar društva. 

Tačno je da individualizam ide ruku pod ruku s ličnim interesom, ali u tome nema ništa loše. Lični interes je izvor napretka i razvoja. Međutim, individualizam je više od pukog ličnog interesa. To je proces koji nikad ne završava vodeći nas ka povećanju slobode i oslanjanju na sebe. Za građanina je on i proces adaptacije na socijalno ponašanje. Individualizam nije prepreka, nego preduslov za istinsku solidarnost. U svojoj knjizi „O slobodi“ John Stewart Mill je napisao: „Nad samim sobom, svojim tijelom i svojim umom, pojedinac je suveren“. Polazeći od ove definicije, individualizam ne može biti kaljen, nego naprotiv, mora biti potican, naročito u onim zajednicama gdje su ljudi ugnjetavani zbog vjerskih, društvenih i kulturnih tradicija.  

Samo liberalizam vjeruje u individualizam, u autonomiju i slobodu pojedinca. Stoga, stoji protiv svakog oblika kolektivizma, nacionalizma i tradicionalizma u kojima su ljudi inferiorni svojoj zajednici, kolektivnom moralu ili naciji. Jasno je da liberalizam nema nikakve veze sa socijalizmom, konzervativizmom i nacionalizmom. Liberalizam i individualizam su, bez sumnje, najuspješnije ideje u historiji.Oni su predvodničke sile protiv dogmatskog razmišljanja. Jedan od prvih koji su prepoznali značaj individualizma bio je Pico delle Mirandola, filozof iz perioda Renesanse. U svojoj knjizi „Govor o dostojanstvu čovjekovu“ razvio je svoju ideju o čovjeku kao svom vlastitom tvorcu. Čovjek se može degenerisati do bestijalnosti, ili se izdići do božanskog. Nakon njega, mislioci kao što su John Lock, Adam Smith, Immanuel Kant i John Stewart Mill razradili su ove ideje. Središnja ideja Kanta bila je „Sapere Aude“, „imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti um“. Jasno je istakao da svako ljudsko biće nije alat, nego cilj. Branio je kategorički imperativ „”Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon.” Drugim riječima, svako ljudsko biće ima obavezu da brine za druge ljude. 

Tokom historije, individualizam i liberalizam su bili pod pritiskom. Razmislite o dvadesetom stoljeću. Razmislite o nacionalizmu koji je ljude učinio inferiornim njihovoj nacionalnoj zajednici. Tokom Prvog svjetskog rata milioni mladih ljudi poginuli su besmisleno. Razmislite o komunizmu koji je čovjeka tretirao kao objekt, kao alat koji je mogao biti uključen ili isključen, korišten ili odbačen. Kako bi ostvarili svoj cilj, idealno jednako drutšvo, komunistički lideri kao što su Staljin, Mao i Pol Pot milione ljudi su poslali u smrt. Razmislite o fašizmu koji je ljude učinio inferiornim volji Führera. U ovom sistemu, čovjek je tretiran kao zdravi ili nezdravi dio nacionalne zajednice. Ljudi koji se nisu uklapali u taj sistem su uništeni, kao što se dogodilo s osobama s indalidnitetom, Romima i Jevrejima. Razmislite o fanatičnim vjerskim zajednicama u kojima su ljudi podređeni svetim spisima. Čak i danas, u našim zapadnim zemljama, stotine hiljada ljudi, posebno žena, ugnjetavani su ime Boga i Allaha. 

Liberali su se borili protiv nacionalista, komunista, fašista i vjerskih fanatika. A borba je bila uspješna. Uz poticaj liberalne težnje za slobodom i pravdom, univerzalna ljudska prava su prihvaćena, zlostavljanja osuđena, a diktature eliminisane. Ideja je da nismo rođeni kao Belgijanci, Francuzi, Česi ili Englezi, već kao građani svijeta s brojnim nedodirljivim pravima i slobodama. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća liberalizam je obezbijedio više sloboda, dopuštajući pojedincima da sami kontrolišu svoj život. Šezdesete su bile ključna dekada. Neki intelektualci smatraju ‘68. neuspjehom, kao pokret ljevičarskih aktivista i mladih buntovnika koji su simpatisali kolektivističke sablasti. Oni koji su pažljivije istražili ovaj period uvidjeli su da je on pak značio konačni proboj individualizma i liberalnih vrijednosti na svim poljima društva. Pogledajte pokret za građanska prava, pokret protiv Aparthejda, feministički pokret, a potom i pokret za prava homoseksualaca. Tokom ovih godina, mnogi tabui su nestali. Ovdje leži temelj sekularizacije, tolerancije, ljudskih prava, jednakosti spolova, antirasizma i iznad svega individualne slobode. Olabvljeni su okovi nametnutog morala, žene su oslobođene iz korzeta vjerske dogme. Utjecaj ovog pokreta još uvijek je vidljiv. Nije slučajnost da se u zemljama sa liberalnim vladarima provode novi zakoni o abortusu i gay brakovima. 

Tokom proteklih desetljeća liberalizam je također bio uspješan na polju ekonomije. Do osamdesetih godina socijalističke partije i političari su štitili kolektivizam, nacionalizaciju i veći udio države u ekonomiji. Ovo kejnzijansko razmišljanje odvelo je do masne države, neučinkovite birokratije, nedostatka kreativnosti, nezaposlenosti i ogromnih dugova. Danas je većina socijalističkih evoluirala u socijaldemokratske stranke i prihvatile su slobodnu trgovinu kao najbolji sistem za kreiranje blagostanja. Pod impulsom liberalizma zapadne vlade su prestale subvencionisati gubitaške grane industrije. Oni su stanjili birokratiju. Privatizovali su grane poput telekomunikacija i vazduhoplovstva. Oni su državu učinili učinkovitijom. 

No, neki vole ići i izvan toga. Oni ne samo da žele da uklone masnoću iz države, nego žele i demontirati državu, čak i u njenin najbitnijim zadacima. Oni sebe nazivaju neoliberalima ili libertarijancima. To dovodi do tržišnog fundamentalizma. Za razliku od upozorenja Karla Poppera da mi ne možemo prihvatati dogmu, oni imaju slijepu vjeru u apsolutnu slobodu, apsolutna vlasnička prava, te u apsolutno slobodno tržište. Od pada Berlinskog zida i teze o ‘kraju historije’ Francisa Fukuyame, neoliberali i libertarijanci smatraju slobodno tržište nekom vrstom naučne neupitnosti. Liberali nikada nisu prihvatali ovakav dogmatski koncept, jer su shvatili da samo sloboda nije dovoljna za bolje društvo, nego također i pravda. Liberali nikada nisu obožavali apsolutnu slobodu, jer su znali da je apsolutna sloboda često izazivala negativne posljedice za druge ljude i cjelokupno društvo. Liberali odbijaju predati sebe slijepom kapitalizmu, jer novac i ekstremna sebičnost su često loši savjetnici i mogu povrijediti slobodu i društvo, i ugroziti mogućnosti za druge ljude. Liberali podržavaju ideju otvorenog društva kakvo je branio Karl Popper.  

Kao student, Popper je bio uvjereni marksist, ali njegova su se uvjerenja promijenila vrlo brzo. Krajem tridesetih, pobjegao je od nacističke prijetnje, okrenuo se protiv svakog oblika totalitarizma i odbacio komunističku ideologiju. U svojoj knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ postao je snažan zagovornik liberalnog i demokratskog „otvorenog društva“. Društvo slobodnih pojedinaca koji su u mogućnosti birati svoju politiku, mijenjati i odbacivati svoje upravitelje bez prolijevanja krvi. Okrenuo se protiv proroka poput Platona, Hegela, Marxa, koji brane statičko društvo koje rezultira suzbijanjem mogućih promjena. Prema Popperu, napredak u društvu i napredak znanja bazirani su na slobodnoj diskusiji i korak po korak reformisanju društva. To je jasno liberalno gledište. U intervjuu sa Giancarlom Bosettijem, koji je objavljen u knjizi „Lekcije ovog stoljeća“, izjavio je: „Ja sam liberal“.

Iako totalitarna država svakako nije dobra, neograničena sloboda također nije, prema Popperu. Njegovi razlozi su sljedeći: sloboda znači biti slobodan da se čini što god se želi. Ko je slobodan činiti što god želi, može uzeti slobodu od drugih pojedinaca. Dakle, neograničena sloboda vodi ka ropstvu. U svojoj knjizi „Cijeli život je rješavanje problema“, on tvrdi: „Kako bismo zaštitili slobodu, slobodu moramo ograničiti“. Popper se okrenuo protiv svakog oblika dogmatizma i time protiv apsolutnih tvrdnji kao što su naprimjer ‘istina’ i ‘sigurnost’. Za njega, sve teze su ništa drugo nego hipoteze. Teza stoji čvrsto sve dok joj se ne suprotstave protudokazi. Teza da su svi labudovi bijeli stoji čvrsto sve dok se jedan crni ne pojavi. Ovdje stoji osnova za njegovu teoriju falsificiranja koja je primjenjiva također i na političku filozofiju. Stoga je Popper sumnjičav prema ljudima koji su uvjereni u nešto „izvan svake sumnje“. U tom smislu Francis Fukuyama bio je potpuno u krivu u svojoj knjizi „Kraj historije“ gdje je tvrdio da je liberalizam jedini i konačni pobjednik borbe na ideološkoj fronti. U intervjuu za Der Spiegel 1992., Popper je klasificirao Fukuyamine tvrdnje sljedećim riječima: „To su samo besmislene izjave“.

Popper je odbacio svaku političku i filozofsku misao koja je počela s vlastitom nepogrješivošću. Razmislite o komunističkim partijskim liderima kao što su Lenjin, Staljin, Mao i Pol Pot. Razmislite o fašističkim liderima kao što su Hitler i Musolini. Razmislite o teokratskim liderima kao što su ajatolah Homeini u Iranu i ljudima u Vatikanu. Nepogrješivost uglavnom egzistira u zatvorenim društvima gdje kritika nije dozvoljena, gdje ljudi žive bez slobode govora, bez slobode vjerovanja ili nevjerovanja, i bez slobode udruživanja. Fundamentalizam i nepogrješivost idu ruku pod ruku ne obazirući se na zločine koje oni proizvode za brojne ljude. Popper nas je upozorio da  „oni koji su nam obećavali raj ne zemlji nikada nisu stvorili ništa osim pakla“. Kriticizam je za Poppera najvažniji način da se ukorijenjena uvjerenja zamijene novima. To nije garancija za uspostavu savršenog društva, ali je ključ za otkrivanje i uklanjanje društvenih zlodjela. 

Averzija prema nepogrješivostima bi Poppera danas dovela na stranu protivnika tržišnog fundamentalizma. Neoliberali i libertarijanci „vjeruju“ da će slobodno tržište i apsolutna sloboda uvijek voditi do boljih rješenja za čovječanstvo. Stvarnost je dokazala da su u krivu. U knjizi „Lekcije ovog stoljeća“ Popper tvrdi: „Slobodno tržište bez državnog intervencionizma ne postoji i ne može postojati“. Bezuvjetna vjera u slobodu i slobodno tržište često dovodi do nemara prema ljudima koji ne mogu nastupiti u društvu uslijed bolesti ili starosti. To čak dovodi i do korozije slobodnog tržišta uslijed monopola. Snažna država je potrebna da čuva slobodno tržišta od monopola i dogovornih cijena. Snažna država je potrebna da brani ustav i garantuje slobodu i sigurnost svojim građanima. Snažna država je potrebna da pomogne bolesnim, starijim i mentalno nesposobnim, te da djeci da obrazovne mogućnosti kako bi razvili svoje talente. U svom predavanju „Historija našeg vremena: Pogled optimiste“, koje je Popper održao na Univerzitetu u Bristolu, dao je listu ključnih zločina koji moraju biti riješeni odmah. U svom specifičnom redoslijedu je naveo: siromaštvo, nezaposlenost i druge oblike socijalne nesigurnosti, bolesti i boli, okrutnosti u kaznenom pravu, ropstvo, vjerske diskriminacije i rasizam, nedostatak obrazovnih mogućnosti, rigidne klasne podjele i ratovi. Popper je rekao: „Moramo izgraditi društvene institucije, implementirane od snage države, radi zaštite ekonomski slabih od ekonomski jakih“. On jasno naglašava da temelji demokratske ustavne države moraju sadržavati oboje – i slobodu i pravdu, teza koja je više razvijena od liberalnih mislilaca John Rawlsa, Amartye Sen i Marthae Nussbaum. Popper je bio veoma kritičan prema svakoj vladi koja je tvrdila da ona drži samo jednu i jedinu istinu. To je bio jedan od razloga zašto je pobjegao od nacista. Ipak, on se nije okretao protiv nužnosti postojanja učinkovite vlade. 

Njegova knjiga „Bijeda historicizma“ je također važan doprinos liberalizmu. S punom snagom, on se okreće protiv teorije da se historija razvija prema svom konačnom stanju, kao što markisti misle. Prema Popperu, historicizam dovodi do otpora razumu i na taj način on je protivnik revolucija također. On je rekao: „Ako ne želimo donijeti nesreću svijetu još jednom, moramo odustati od naših snova da svijet učinimo sretnim. Ipak, moramo ostati poboljšivači svijeta, ali na skroman način. Moramo biti zadovoljni s neprestanom dužnošću da smanjujemo patnju, borimo se protiv zla, i čistimo zlostavljanja“. Čovječanstvo može učiti iz svojih grešaka. Metodom pokušaja i pogrešaka, naše znanje raste, a nauka napreduje. Taj uvid je vrlo važan. ‘Kritički racionalizam“, koji Popper zagovara, okreće se protiv svakog nedemokratskog i nekritičkog razmišljanja, kao što smo vidjeli u prethodnom stoljeću pod komunizmom, fašizmom i uskim nacionalizmom. Danas bi se okrenuo protiv vjerskih fanatika i tržišnih fundamentalista. 

Popper priznaje da budućnost ne može biti predviđena. „Budućnost zavisi od toga šta činimo. Mi smo snosimo svu odgovornost. Naša je dužnost, ne da predviđamo zlo, nego da se borimo za bolji svijet“. To ne znači da je bio pesimist, naprotiv. „Optimizam je moralna dužnost“, bila je njegova krilatica. On je mislio da je budućnost otvorena, da smo svi zajedno odgovorni i da svi zajedno možemo nešto učiniti. 1992. on je izjavio: „Mi imamo dužnost da umjesto predviđanja nečeg lošeg, podržimo stvari koje bi mogle odvesti ka boljoj budućnosti“. Svako ko teži ka više sreće i pravde na ovom svijetu bi trebao čitati Popperove knjige. On nikada nije rekao da su njegove ideje jedna i jedina istina. Stoga je bio previše kritičan i smatrao je da će nakon njegove smrti njegove ideje biti podvrgnute što je moguće većoj kritici. To se do sada, u različitim prilikama i dogodilo,  ali njegova teza da je „otvoreno društvo“ najbolje za sve i dalje stoji čvrsto. 

Danas, „otvoreno društvo“ se još jednom nalazi pred opasnošću. Vjerski fanatici djeluju protiv individualizma i negiraju liberalizam. Pogledajte radikalne muslimane koji prijete piscima i političarima kao što su Salman Rushdie, Ayaan Hirsi Ali, Irshad Manji, Taslima Nasreen i mnogi drugi. Ali pogledajte i radikalne židove i kršćane koji odbacuju odvajanje crkve od države. Pročitajte knjigu „Kraljevstvo dolazi“ od Michelle Goldberg. Ona je putovala kroz zemlju koja je u stisku rasta vjerskog radikalizma: današnju Ameriku. Od učionica, preko grandioznih crkava do saveznih sudova, vidjela je kako rastući utjecaj doktrine da kršćani imaju pravo da vladaju nad nevjernicima – prijeti samim temeljima demokratije. Popper je izjavio: „Svi se sjećamo koliko mnogo vjerskih ratova je vođeno za vjeru ljubavi i nježnosti; koliko ljudskih tijela je spaljeno živo s ciljem spašavanja duša od vječne vatre pakla“. Imajte to na umu.

Hvala

Dirk Verhofstadt

Prag, 15 septembar 2007

 

Dirk Verhofstadt je belgijski liberalni teoretičar i brat bivšeg belgijskog premijera te sadašnjeg vođe liberala u Evropskom parlamentu, Guya Verhofstadta. Njegovi filozofski pogledi inspirisani su teorijama nfluenced Karla Poppera, Johna Stuarat Milla, Cesarea Beccaria, Thomasa Painea, Amartyae Sena i Marthae Nussbauma.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *