Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jun 9, 2016 u Izdvojeno, Komentari | 0 +

Šta možemo naučiti od Švicaraca: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?

Šta možemo naučiti od Švicaraca: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Na referendumu koji je održan u nedjelju švicarski građani odbacili su prijedlog za uvođenje zagarantovanog dohotka od 2.500 franaka mjesečno koji je trebao zamijeniti sve ostale oblike socijalne pomoći. Čak 77 posto birača je reklo „ne“ ovom planu raspodjele bogatstva.

Ovaj dohodak je trebao biti zagarantovan svakom građaninu Švicarske bez obzira na njegove prihode te bi na taj način ukinuo „diskriminaciju“ koja postoji u postojećem sistemu socijalne zaštite gdje jedna grupa građana ima mogućnost živjeti na račun druge koja stvara nove vrijednosti i puni budžet. Prema procjenama švicarske vlade uvođenje zagarantovanog dohotka bi koštalo 208 milijardi franaka na godinu. Većinu potrebnih troškova ovoga plana pokrio bi novac od postojećih socijalnih naknada, no manjak od 25 milijardi franaka morao bi se nadoknaditi velikim rezovima potrošnje ili povećanjima poreza. Protiv zakona su ustale sve vodeće političke stranke i sindikati u zemlji, no u konačnici i švicarski narod plebiscitarno. Pored povećanja budžetskih rashoda, glavne negativne posljedice uvođenja zajamčenog minimalnog dohotka  ogledale bi se u padu motivacije građana za radom, posebno onih koji primaju ispodprosječne plaće, dakle, dovele bi do pada produktivnosti i u konačnici i do slabljenja švicarske ekonomije.

 

Ekonomska pismenost kao preduslov blagostanja

Nakon što su zakon o temeljnom dohotku oborili i drugi put, treba podsjetiti da su Švicarci na nedavnim referendumima odbijali i ograničavanje najviših primanja u državi, uvođenje zakona o minimalnoj plati, pa čak i produžavanja godišnjeg odmora, čime su zapravo pokazali da su jedan od ekonomski najpismenijih naroda u Evropi te da, i pored postojanja direktne demokratije u ovoj zemlji u kojoj se preko mehanizma referenduma može donijeti gotovo bilo kakav zakon, ne postoji bojazan da većinska narodna volja nanese veću štetu švicarskom bogatstvu i prosperitetu. Prosječna mjesečna plata u Švicarskoj iznosi 5.945 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija  prema nominalnom BDP-u; prema GDP-u per capita osma, te dvadeseti najveći izvoznik u cijelom svijetu. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.

U svijetu malo koji sistem pogoduje tako dobro ekonomskom napretku i blagostanju kao što je švicarski.  Nadugo i naširoko se može ulaziti u analizu šta je doprinijelo ovakvom švicarskom blagostanju i omogućilo zemlji ovako sjajne rezultate, no odgovor koji leži u korjenu tog uspjeha i koji je i kreira takav sistem zapravo se može sažeti u samo jednu riječ – mentalitet.

Švicarci su u prvom redu vrijedan, radišan i disciplinovan narod koji odgovornost za vlastiti život i standard preuzima u svoje ruke i koji nije spreman odricati se vlastite slobode zarad šake državne sigurnosti, te je dubinski svjestan koje su to politike koje mu donose blagostanje.
Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih „sveznalica“ i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.

Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

 

Kako doći do Švicarske?

Standard i blagostanje Švicarske koja ima gotovo dva stoljeća kontinuiranog razvoja svakako je teško ili gotovo nemoguće stići. No ipak, ako želimo biti barem korak bliže uspjehu i prosperitetu koji Švicarska uživa morat ćemo… Pa, početi se više ponašati kao Švicarci.

Možete li pretpostaviti kakvi bi u konačnici bili rezultati referenduma o uvođenju univerzalnog dohotka, ograničavanja plata ili produženja godišnjeg odmora da su, umjesto u Švicarskoj u kojoj ih je velika većina stanovništva rezolutno odbila, održani u Bosni i Hercegovini?

Naravno, ne treba biti pretjeran vizionar da bi se izveo zaključak kako bi to u konačnici završilo u zemlji u kojoj se najsvjetljijim primjerima historijskog iskustva smatra sistem u kome su se „besplatno“ dobijali stanovi i ljetovanja u drugorazrednimm jadranskim mjestašcima, dok u vizuri prosječnog Bosanca idealne zemlje za život nisu one koje nude najveće mogućnosti da svoje talente i sposobnosti realizirate u praksu i dobro ih naplatite, nego one koje nude najobilniju socijalu.

I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju bitno drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijem sistemskom okruženju. Za razliku od Švicarske u kojoj su takve vrijednosti duboko ukorijenjene, Bosanci i Hercegovci, izloženi na historijsku vjetrometrinu velikih carevina, ratova, revolucija i naglih demografskih i sistemskih promjena – kulturu rada, individualističku etiku, kao i instituciju privatnog vlasništva nikada u pravom smislu riječi nisu uspjeli uspostaviti. Njihova sudbina nikada nije zavisila od njih samih, pa stoga su naučeni vjerovati da ona ni u kom slučaju ne leži u njihovim , nego u rukama sila koje vladaju nad njihovim životima i od kojih njihov položaj u potpunosit zavisi. Sjede, šute, pate, prepuštajući se konformizmu bijede i čekajući da vanjska sila, najčešće oličena u državi, učini nešto za njih i njihove male tužne živote,  jer  se u startu s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne mogu utjecati mire s neimaštinom i beznađem, svakako radije od ulaganja napora da mijenjaju sebe i svoj položaj. Stoga, vjeruju da nisu tu gdje jesu zato što se nisu trudili, radili ili pokušali ikad išta više učiniti od svjih života, nego su tu gdje jesu jer im političari, država, sistem, okolnosti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduju.

Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, i država u kojoj žive je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.

U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija, ali i jal i prezir njegovih sunarodnjaka.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.

Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine, ali možemo slobodno reći i stoljeća, zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne državne mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se kroz tu mrežu  iskamči što je moguće više novca za sebe, odnosno bespoštedna borba za sredstva koja je privredio neko drugi, a za koje mnogi građani BiH vjeruju da bi ona nekako trebala biti njihovo prirodno pravo. Razlog za ovo leži u velikoj mjeri i u ekonomskoj nepismenosti prosječnog bh. žitelja, koji mimo zadovoljavanja ličnih potreba najčešće nema svijest o tome kako novac nastaje, kako se redistribuira i da se ništa nikom „besplatno“ ne može dati bez da prethodno nekom ne bude oduzeto.

U takvom društvu političari vam  obećavaju 100.000 radnih mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti…“.

Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – oslonjanje na individualne snage i nepristajanje da se zarad navodne ekonomske sigurnosti žrtvuje vlastita sloboda.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Rođen 31. 7. 1988. godine u Sarajevu, gdje živi i radi. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This