Meni
Kategorije

Tekst objavio dana dec 3, 2016 u Društvo, Izdvojeno | 0 +

In memoriam: Ljubo Sirc (1920-2016)

In memoriam: Ljubo Sirc (1920-2016)

 

U Glasgowu je umro dr. Ljubo Sirc. Široj javnosti u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji bio je Ljubo Sirc znan kao jedan od najpoznatijih disidenata i žrtvi tzv. Nagodetovog procesa. Manje je pak znan njegov izniman doprinos kritici socijalizma i afirmaciji liberalizma. Razumljivo, zbog disidentstva i nepomirljivosti s komunizmom bio mu je onemogućen život u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji. Nije mu bilo dano postati prorokom u vlastitoj domovini, a svoje je slobodarstvo bio prisiljen decenijama plaćati životom i radom u egzilu.

Ljubo Sirc se rodio 19. aprila 1920, u Kranju, u građanskoj porodici. Otac Franjo je bio uspješan poduzetnik, jedan od inicijatora industrijalizacije Kranja. Ljubo je gimnaziju pohađao u rodnom Kranju, a nakon mature studirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani.

Drugi svjetski rat pogodio je cijelu Sirčevu porodicu. Kranj su okupirali Nijemci i porodici Sirc zaplijenili tvornicu i kuću. Ljubo Sirc je u prvim godinama rata nastavio studij i 1943. godine diplomirao. Ujedno je bio aktivan u liberalnim krugovima. Već je 1941. stupio u kontakt s Črtomirom Nagodetom i uključio se u rad skupine pod nazivom Stara pravda. Ona se na početku priključila antifašističkoj Oslobodilačkoj Fronti, no ubrzo je, budući da su komunisti Oslobodilačku Frontu podredili sebi i svojoj komunističkoj revoluciji, iz nje bila isključena.

Ljubo Sirc je 1943. otputovao u Švicarsku da emigrantsku vladu obavijesti o okolnostima u ljubljanskoj regiji. Njegova misija nije bila uspješna, na putu je slomio nogu i nakon oporavka ostao u Švicarskoj sve do 1944. Nakon potpisivanja sporazuma Tito-Šubašić vratio se preko Francuske i Italije, brodom stigao do Splita i oslobođenje dočekao u partizanskih redovima.

Odmah nakon rata nastojao je organizirati demokratsku opoziciju, zato se povezao sa istomišljenicima u Zagrebu i Beogradu. Ali je ubrzo postalo jasno da komunisti takvu političku djelatnost ne kane podnositi i da su nade u uspostavu demokracije u oslobođenoj državi puke tlapnje. Maja 1947. su ga zatvorili pod optužbom za antidržavnu djelatnost i špijunažu.

Ljuba, njegova oca Franja i još 13 optuženih uključili  su u inscenirani Nagodetov proces, u kojem su se komunisti obračunali s političkim i idejnim protivnicima. Prvi od optuženih Črtomir Nagode, Boris Furlan i Ljubo Sirc, osuđeni su na smrtnu kaznu. Nagodeta su strijeljali, a ostalima kaznu na kraju ipak snizili na 20 godina zatvora s prisilnim radom. U zatvoru je Ljubo Sirc proveo ukupno sedam i pol godina, od toga dvije godine u samici. Nakon prijevremena puštanja iz zatvora (zbog bolesti) odmah ustanovljava da će ga komunisti, ne pristane li na suradnju s UDBOM, u svakom slučaju onemogućiti i da u domovini za njega nema budućnosti. Zato je 1955. pobjegao iz Titovog raja.

U Švicarskoj, u Fribourgu, doktorira ekonomiju. Sredinom šezdesetih se afirmira kao istraživač socijalističkih ekonomija, napose jugoslavenske varijante samoupravnog socijalizma. Ta ga je tema dovela na univerzitet u Glasgowu, koji je u ono vrijeme imao snažan Sovjetski institut sa skupinom specijalista za socijalističke ekonomije. Iako klasično liberalni pogledi u tom ambijentu nisu bili dominantni, zbog njegovih istraživačkih interesa Sircu je prilično pogodovao. Godine 1969. objavio je znanu knjigu Economic Devolution in Eastern Europe, koja je kritički razmatrala neučinkovitost socijalističkih ekonomija. Pomna istraživanja jugoslavenske privrede dosegla su vrhunac 1979. godine objavom njegove najznačajnije knjige The Yugoslav Economy under Self-management. Na univerzitetu u Glasgowu ostao je sve do penzije 1983. godine, kada u Londonu ustanovljuje institut CRCE – Centre for Research into Communist Economies. Namjena je centra bilo proučavanje komunističkih privreda i povezivanje istraživača s obje strane željezne zavjese. Sircu je ubrzo uspjelo oblikovati intelektualno središte, koje je nakon pada Berlinskog zida imalo značajnu ulogu pri ocrtavanju tranzicijskih politika u nekadašnjim socijalističkim državama.

Ljubo je Sirc, premda mu je sve do 1989. bio priječen povratak u domovinu i premda je u Londonu bio nadziran od strane UDBE, pozorno pratio politička zbivanja u nekadašnjoj Jugoslaviji. Dakako, priznanje za svoje priloge kritici socijalizma i zauzimanju za demokratizaciju u domovini nije doživio, no kraljica mu je Elizabeta II. dodijelila visoko odlikovanje viteškoga reda Most Excellent Order of the British Empire, preciznije, postao je komandant tog reda i pridobio naziv CBE.

Sirčeva se djela situiraju u širi teorijski kontekst kritike političke ekonomije socijalizma. Sirc na svoj način nastavlja raspravu o socijalističkoj kalkulaciji, koja se odvijala između pripadnika austrijske škole, posebno Ludwiga von Misesa i Friedricha Augusta von Hayeka, s jedne strane, i neoklasičnih socijalista, posebno Oskara Langea, s druge strane. Spor se ticao pitanja da li je socijalizam po učinkovitosti usporediv sa sistemom slobodnog tržišta.

Spor između austrijskih ekonomista i neoklasičnih socijalista izazvala je von Misesova teza da racionalna kalkulacija u socijalizmu bez privatne svojine nije moguća. Hayek je toj tezi dodao još nekoliko značajnih akcenata, napose upozoravajući na epistemiološku krhkost centralno-planskog sistema i njegov racionalistički konstruktivizam. Socijalisti su naime tvrdili da centralno-planski sistem može izraziti i riješiti milijune jednadžbi opće ravnoteže racionalno, slično kao što to, na spontan način, uspijevaju slobodna tržišta.  Dodatna prednost socijalizma imala bi biti u tome da uspješno rješava pitanje distribucije ostvarenjem ideala socijalne pravednosti. Teza socijalista je bila u tome da je njihov sistem ne samo učinkovitiji, nego i pravedniji.

Sirčeve kritike, koje su u nizu članaka i dvjema knjigama nastajale u razdoblju od 1960. do 1990. zapravo su, kako pokazuje slovenski ekonomski teoretičar Bernard Brščič, treća faza rasprave o socijalističkoj kalkulaciji. Polazeći od svoje klasično liberalne upravljenosti, Sirc se postavlja na austrijsku stranu, među zagovornike sistema slobodnog tržišta. Ravan svojih kritika, naspram von Misesa i von Hayeka, spušta s akademskih visina apstrakcije u konkretnost jugoslavenskog samoupravnog modela. Sirc u svojoj komparativnoj analizi priznaje da je samoupravni socijalizam s elementima tržišne privrede učinkovitiji od sovjetskog centralno-planskog sistema, ali još uvijek s više nego poražavajućim rezultatima u usporedbi sa slobodno-tržišnim privredama, kako po alokacijskoj tako i po adaptivnoj učinkovitosti.

Sirc iz austrijske idejne pozicije kritizira iluziju socijalizma da je moguće sve informacije sabrati na jednom mjestu. Na žalost, ili na sreću, informacije u ekonomiji su raspršene među milijunima pojedinaca i u jasnom ih obliku uopće nije moguće zahvatiti. Samo tržišni mehanizam spontano može potaknuti ekonomske subjekte na proces podjele znanja. Odlika tržišnog mehanizma je upravo epistemiološka robusnost, odnosno da odlično djeluje u okolnostima raspršenosti informacija i da od individualnih ekonomskih subjekata ne zahtijeva sveznalaštvo. Socijalizam je pak epistemiološki fragilan sistem, zahtijeva veliku koncentraciju informacija, koju u ekonomskoj realnosti nije moguće ostvariti. To dovodi do zaključka da je preživljavanje socijalizma moguće samo njegovom redukcijom u autoritarno-totalitarni sistem, kršeći ljudska prava i građanske slobode pojedinca, i nerespektiranjem suverenosti potrošača, osjetno pojednostavljujući ekonomski problem. Ljudi koji žive u takvom sistemu mogu doduše uživati višu ravan jednakosti, ali je to jednakost u siromaštvu. Ako je mjerilo uspješnosti blagostanje, socijalizam se pokazuje kao izričito inferioran sistem, što je u svojim brojnim empirijskim istraživanjima Sirc besprimjerno pokazao.

Ljubo Sirc nije bio samo uzor intelektualne neustrašivosti. Njegov nepokolebljiv liberalni credo, koji je platio dugogodišnjim izgnanstvom, u europskoj ekonomskoj i pravnoj misli zauzima posebno mjesto. Jedan je od najistaknutijih predstavnika klasičnog liberalizma u poslijeratnoj Europi.

Najprimjereniji opis načela na kojima se temelji klasični liberalizam jest sloboda unutar zakona. Tržišna privreda ne djeluje u institucionalnoj praznini, zato razumijevanje institucionalnih uvjeta za dobro djelovanje tržišnog mehanizma stvara prostor i za specifičnu ulogu države.

Za Sirca je nedvojbeno najznačajnija vladavina prava. Sirčeva misao je daleko od moralnog relativizma, kojem mu je čovjek mjerilo svih stvari. Svjestan je važnosti morala, tradicije, kulture, koji su utjelovljeni u porodicama, lokalnim zajednicama, religiji. Društvo ne može djelovati kao tabula rasa, samo na podlozi tržišnih odnosa. Nužne su ustanove civilnog društva s onu stranu ponude i potražnje. Sloboda, lišena civilnog društva, ubrzo prelazi u anarhiju.

Na žalost, za Sirčevu klasično-liberalnu društvenu misao slovenski, kao ni uopće prostor bivše Jugoslavije, nije imao puno sluha. No ona je enklavama zavjerenim građanskom individualizmu i otriježnjenim od kolektivizama u tom prostoru bila, i zacijelo će ostati, trajnim nadahnućem.

Mario Kopić

 

PRILOG

 

Razgovor sa Ljubom Sircem za slovensku televiziju, 8. maja 2010.

 

Nedavno je na slovenski objavljena vaša knjiga Bespuća socijalizma. Kao ekonomist mnogo ste proučavali nekadašnje komunističke privrede. U Sloveniji vlada uvjerenje da je u socijalizmu bilo dobro, da je bio to privredno uspješan i pravedan sistem, i da smo s prijelazom u kapitalizam prešli u gori sistem. Kakvo je vaše mišljenje?

Neka se ljudi upitaju zašto su sada slovenske plaće upola manje od austrijskih, odnosno još manje. U staroj (kraljevini) Jugoslaviji s velikim smo uspjehom dostizali Austriju i mogli bismo imati austrijske plaće da nismo ušli u sistem koji nije funkcionirao. Što se tiče pitanja zašto je u određenim trenucima u Sloveniji bilo dobro, mogu vam reći samo to da je to bilo u vrijeme kada su Amerikanci davali Jugoslaviji na godinu subvenciju u visini od 3 do 4 milijarde današnjih dolara, pa i više, a kasnije su Titovoj Jugoslaviji davali velike kredite, koji su u vrijeme raspada Jugoslavije 1990. godine iznosili oko 30 milijardi dolara.

To je ono što je donijelo dobro. Što se tiče lošega – taj sistem jednostavno nije funkcionirao. Rekao bih samo da nisu djelovale investicije, i drugo, produkcija nije rasla onoliko koliko bi mogla rasti upravo zbog loših investicija. Nije bilo ni onog sitnog rada što ga donosi poduzetništvo.

Zašto ljudi s takvim veseljem predstavljaju sebi da su dobro živjeli?!… S druge strane, upravo sada kada Slovenija daje kredite Grčkoj, što je donekle čudno, naglašavaju da Grčka ima veći dohodak po osobi nego što ga ima Grčka. Pritom treba naglasiti da je Grčka bila prije Drugoga svjetskog rata na razini Srbije, koja je bila upola manje razvijena od Slovenije. O nekom posebnom uspjehu privrede u Titovoj, odnosno socijalističkoj Jugoslaviji nije dakle moguće govoriti jer je u to vrijeme došlo do zaostajanja. To su bili uzroci što ih u svojim knjigama nastojim objasniti.

Kakvo je vaše mišljenje o vođi komunističke Jugoslavije Josipu Brozu – Titu. Kako ocjenjujete njegovu ulogu? Znamo da ga mnogi ljudi smatraju pozitivnom povijesnom ličnošću.

Ja ne vidim u Titu nikakvu pozitivnu stranu. Prvo, bio je zagriženi komunist. Drugo, već je u Moskvi sudjelovao u komunističkim fintama protiv protivnika. O ekonomiji nije imao pojma, što je sam napisao. Napisao je naime da je bilo mnogo lakše boriti se u ratu nego voditi privredu nakon rata. Tito o ekonomiji nije nikada razmišljao.

Za to je imao svojeg ‘specijalista’ Edvarda Kardelja, koji je imao čudne poglede, ali je barem imao neke poglede, dok ih Tito, prema mom mišljenju, nije imao. Stalo mu je bilo samo do vlasti. Bio je veliki vođa i spretan taktičar, sve mu se odlično poklopilo i na kraju je još doživio pogreb kao malo tko. Sa sudjelovanjem svih onih što ih je Tito dao pobiti, ako bi mu došli u ruke.

Zašto je toliko mnogo državnika sudjelovalo na tom pogrebu?

To je teško razumjeti. Mislim zato jer su se bojali Sovjetskog Saveza i Staljina. Tito je naime bio prvi kojeg je Staljin počeo proganjati i zbog toga se morao okrenuti protiv Staljina, premda je kasnije Tito sa Sovjetskim Savezom opet započeo suradnju. Tito je čak izjavio, u sedamdesetim godinama prošlog vijeka, da je Sovjetski Savez jedina miroljubiva država, dok je Amerika agresivna. No unatoč tome Amerikanci su mu se klanjali i veličali ga, jer su stalno računali da će biti protiv Sovjetskog Saveza, premda zapravo nije bio.

U Ljubljani ćemo najvjerojatnije dobiti Titovu cestu.

Nakon svega što se dogodilo, to je, prema mom mišljenju, vrlo nesretan izbor, imenovati neku ulicu u čast Tita. Tito je naime bio upleten u strahovite stvari. Usto nije imao pojma kako djeluje privreda, što je i sam priznao. Zbog ta dva razloga ne bih preporučio da Tito bude posebno počašćen cestom.

Zašto su se tako odlučili? I to 20 godina nakon pada socijalizma?

Zato jer jedan dio Slovenaca i dalje pokreće njihova nekadašnja pripadnost komunističkoj partiji koja je uvela taj sistem. Žele natrag na iste položaje, pa i čuvaju ih. Na to kako djeluje privreda ne osvrću se baš previše, što ih sada – zbog neuspjeha u ekonomiji – prilično snažno udara u glavu.

Nedavno smo slavili dan otpora protiv okupatora, odnosno nekadašnji dan Oslobodilačke Fronte. Vi ste tokom Drugog svjetskog rata bili član grupe Stara pravda, koju je vodio Črtomir Nagode. Ta je grupa bila najprije član Oslobodilačke Fronte, potom su je isključili. Zašto?

Mi smo se okupili odmah na početku Drugog svjetskog rata. Tada sam bio student Pravnog fakulteta.  Mi studenti smo tražili organizaciju kojoj bismo se priključili. Nagode je (kao lijevo usmjeren liberal) bio čovjek koji nas je privlačio. I zbog toga jer je bio tajnik Društva prijatelja Sovjetskog Saveza, koji je tada imao veliku važnost. Stara pravda je u Oslobodilačku Frontu stupila augusta 1941. godine.

Moram napomenuti da 27. aprila 1941. nije bila ustanovljena Oslobodilačka fronta (OF), nego Anti-imperijalistička fronta, koja je bila usmjerena protiv Francuske i Velike Britanije, a ne protiv Hitlerove Njemačke. Kad je Hitler napao Sovjetski Savez, stvari su se dakako okrenule. Komunistička partija, odnosno oni komunisti s kojima smo imali kontakte (Boris Kidrič, Aleš Bebler), nisu željeli da mi, Stara pravda, imamo bilo kakvu ulogu, što su kasnije izričito sproveli protiv ostalih članova OF-a. Mi smo se tome oduprli.

Je li to ponašanje Komunističke partije, koja je – u skladu s politikom Staljinovog Sovjetskog Saveza – vidjela na početku Drugog svjetskog rata svoje protivnike u Francuskoj i Engleskoj, ali ne i u Njemačkoj, bila kolaboracija?

Oni su naime slijedili Sovjetski Savez. Staljin je koristio ono što je Lenjin zvao strategija i taktika. Taktika je bila da s nekim sudjelujete neko vrijeme, potom ga napadnete. A sudjelujete zato da bi nekog trećeg izbacili iz kolosijeka. Staljin se 1939. do neke mjere povezao s Hitlerom jer je mislio da će Hitler najprije svladati Francusku i Veliku Britaniju, a zatim će Staljin svladati  Hitlera i tako dobiti u ruke cijelu Europu, ako ne i nešto više. Naglašavam, strategija i taktika. Taktika da s nekim sudjelujete kad vam to odgovara, a potom ga isključite. Prvi je to Lenjin koristio za seljake kojima je obećao zemlju. A nekoliko godina potom počeo ih je proganjati.

Posljednji ste živi osuđenik na tzv. Nagodeovom procesu iz 1947. Zašto su vas osudili?

Ni za što. Zato jer smo se ponašali onako kako se ponašaju normalni ljudi. Posebno ako vam je obećano da ćete moći sudjelovati u političkom životu. Komunisti su pak željeli da nitko ne sudjeluje u političkom životu, budući da su ga htjeli monopolizirati. Zato su nas se otarasili tako kao što su se otarasili na svim mjestima i u svim krajevima gdje su to mogli učiniti.

Kakva je bila presuda?

Osuđen sam bio na smrt. Kasnije su me pomilovali, jer je previše ljudi postalo pozorno na tu tešku kaznu. Nagodea su dakako strijeljali. Nakon 14 dana su me pomilovali na 20 godina zatvora, potom su se stvari počele mijenjati. Nakon Staljinove smrti i u Jugoslaviji su, unatoč sporu sa Sovjetskim Savezom, slijedili sovjetski uzor i postali popustljiviji.

Kakvo je vaše mišljenje o poratnim ubijanjima?

Užas.

Zašto su se dogodili?

Posrijedi je bilo ubijanje protivnika. To pobijanje je započelo već prije. Ne smijete zaboraviti da je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) proglasila krajem 1941. da se oslobodilačka borba barem djelomično pretvara u klasnu borbu i počeli su prije svega napadati i ubijati seljake po selima. Seljacima nije preostajalo drugo nego braniti se. I nastao je taj unutrašnji rat, koji je Slovencima, i ne samo njima, strahovito štetio, premda zbog potpunog nerazumijevanja na Zapadu nije imao takve strahovite posljedice kao što je mogao imati.

Jesu li prema vašem mišljenju komunisti izazvali građanski rat?

Pa to su jasno rekli. Komunisti su obznanili pravilo da se nitko ne smije boriti protiv okupatora izvan njihove komande.

Jedan od onih kojemu se prebacuje da je sudjelovao u poslijeratnim ubijanjima je i Mitja Ribičič. Kakva je vaša ocjena Ribičiča?

Mitju Ribičiča osobno poznajem jer me je ispitivao. Bio je naime organizator Nagodetovog procesa. Došao je jednom u posjetu u Veliku Britaniju, kad sam već živio tamo. Englezi su me tada pitali što bih mu učinio ako bih imao prilike da mu nešto učinim. Rekao sam da bih ga pustio živjeti jer mu želim da što dulje živi sa svojom rđavom savješću. Samo sada čujem da je još živ i da ga napušta sjećanje i duševna snaga, tako da se uopće ne može više sjetiti što je radio.

Zadnje dane je aktualna kriza u Grčkoj. Vi ste i ekonomist. Gdje su, prema vašem mišljenju, uzroci krize u Grčkoj?

Glavni uzrok sadašnje krize je pretjerano povjerenje u neprestani rast, posebno rast stambenih objekata.

Govorite općenito ili o Grčkoj?

Za Grčku je loše to što Grci misle da moraju pratiti Europu u plaćama, što i prate, no nemaju dovoljno proizvodnje da te plaće pokriju. Nastala je konfuzija, jer su posuđivali novac. Ljudi ne razumiju da najprije moraju proizvoditi žele li imati veće plaće. Sada se tuku u Ateni. Zbog toga nikome neće biti bolje. Radije neka se potrude da imaju što više ljudi koji se razumiju u ekonomiju i da rade upravo zato da više zarade.

Može li Slovenija doživjeti grčku sudbinu?

Nadam se da neće. Nadam se da Slovenci nisu toliko nerazumni, premda i ovdje vidimo demonstracije za veće plaće bez svake osnove. Za veće plaće treba imati privredu koja dobro djeluje i mnogo proizvodi. Nikakve ulične demonstracije neće donijeti veće plaće. Demonstracije su shvaćene kao osuda vodstva, jer bi ono navodno trebalo dati veće plaće. A gdje da ih nađu ako zemlja ne proizvodi? Pojedini bogataši odmah upadaju u oči. No s onim što oni više zarade nije moguće svima drugima povećati plaće za deset posto.

Preveo sa slovenskog Mario Kopić

 

 

 

 

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This