Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)
Jedan od najčešćih mitova vezanih za Europsku uniju je onaj da Nijemci najviše ili čak jedini “profitiraju” od članstva, i to nauštrb drugih članica. Istina, Njemačka je profitirala ulaskom siromašnijih istočnoeuropskih zemalja u Uniju na tri načina: kroz lakši plasman svojih proizvoda u druge zemlje bez carinskih barijera, kroz imigraciju stanovništva iz siromašnijih zemalja koji su Njemačkoj dobrodošli kao relativno kvalitetna, ali vrijedna i jeftinija radna snaga, i kroz otvaranje pogona njemačkih poduzetnika u zemljama s jeftinijom radnom snagom.
Međutim, sve tri komponente su stvar tržišnog natjecanja gospodarstvenika i, što je još bolje, od svega toga imale su korist i te siromašnije zemlje. Jer kad Nijemci otvore pogon u Češkoj, Česi dobivaju radna mjesta s boljim uvjetima od onih koje su imali prije, a novac od poreza ide zemlji u kojoj se industrija nalazi. I od trgovinske razmjene, čak i kad je ona više uvozna nego izvozna poput Hrvatske, opet profitiraju i zemlje koje uvoze robu jer njihovi stanovnici prolaze jeftinije bez uvoznih tarifa te imaju bolji izbor.
Kad bismo gledali isključivo neto razliku kod punjenja EU budžeta i povlačenja novca iz europskih fondova, ispada da je Njemačka debelo u minusu svake godine. Nijemci su među nekolicinom “gubitaša”, odnosno onih koji više uplaćuju u zajednički proračun nego što iz njega izvlače. Njemačka je u 2015. uplatila 24,3 milijarde eura Bruxellesu, a nazad je povukla samo 11 milijardi što znači da Njemačka gubi oko 13 milijardi eura godišnje zbog članstva u Europskoj uniji. 13 milijardi svake godine!
Ali ima i većih “gubitaša”. Najviše se za EU žrtvuju stanovnici Nizozemskekoji uplaćuju 5,8 milijardi, a vraćaju 2,4 milijarde eura, što znači da plaćaju 2,5 puta više nego što vrate. Među većim gubitnicima je i Velika Britanija (10 milijardi eura u minusu), a slijede Švedska, Danska, Austrija, Italija, Finska i Francuska. To su zemlje koje više daju nego što uzimaju.
Najviše koristi od članstva od EU imaju stanovnici Luksemburga koji povlače od EU peterostruko više novca nego što ulažu u zajednički budžet. Međutim, ako gledamo striktno po iznosima, najviše novca ide na istok – u zemlje Nove Europe gdje, izuzevši Sloveniju, Hrvatsku i Cipar, svaka država povlači između 3 do 5 puta više nego što uplaćuje. Hrvatska je uvjerljivo najslabija među ovim zemljama. Uplaćuje 357 milijuna eura, a povlači nazad 605 milijuna, što znači da joj omjer nije ni 1:2. Za usporedbu, Poljska je 2015. uplatila 3,7 milijardi, a povukla nazad 13,4 milijarde eura od čega 60% za regionalnu infrastrukturu.
Plavo = neto gubitaši, crveno = neto dobitnici
Poljska je tijekom zadnjih 13 godina povukla više od 250 milijardi eura što je najviše među svim EU članicama, pa opet su njeni stanovnici spremni žrtvovati članstvo u EU i sve te milijarde eura samo da ne puste imigrante u svoju zemlju.
Zanimljivo je da je, prema istraživanjima, najveći euroskepticizam među stanovnicima Grčke koja je debelo u plusu i pitanje je kako bi Grci danas živjeli da nema EU i njene novčane pomoći. Pri vrhu euroskepticizma nalaze se i Češka i Mađarska koje također debelo profitiraju od EU.
Bitno je razlikovati euroskepticizam u Velikoj Britaniji i onaj na istoku Europe. Englezi imaju realnog razloga biti euroskeptici. Zbog Brexita već prolaze malo teže razdoblje i ono će vjerojatno potrajati neko vrijeme, ali dugoročno gledano UK će biti bolje izvan EU. Izlaskom Velike Britanije najviše će izgubiti zemlje istočne Europe jer ovako ispada da Englezi rade za Poljake. Britanci imaju i realnog razloga za fobiju od imigranata budući da su ih imigranti posljednjih godina preplavili, ali Česi i Poljaci nemaju. Euroskepticizam na istoku Europe, uključujući i Hrvatsku, temelji se isključivo na neznanju, dezinformiranosti i utjecaju ruske propagande.
Ako uzmemo u obzir ove podatke, jasno je i zašto francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže preustroj Unije. Ovakav način, kad nekoliko država financira sve ostale, nije ni pravedan ni dugoročno održiv. Dok se narod na istoku buni što nisu instantno po ulasku u Uniju dobili standard kao u Njemačkoj i Nizozemskoj, ove dvije zemlje su cijelo vrijeme financijski pomagale razvoj istoka. Što dobivaju nazad? Stagnaciju i kočenje vlastitog gospodarskog rasta. Macron je shvatio da je ovakva preraspodjela loša i da bi njegova država lakše napredovala da nema istočnih “utega”. A da stvar bude gora, najveći europski utezi poput Grčke i Poljske u velikoj mjeri nisu ni svjesni ni zahvalni za to što dobivaju.
