U posljednje vrijeme starije svjetske demokratije počele su izgledati više ranjivijo nego ugledno. Čini se da je Amerika predodređena za ustavni obračun između izvršne i zakonodavne vlasti. Brexit je uvukao Britaniju u svoje ustavno bure. Takve nevolje mogu biti pogrešno protumačene kao zaslužene. Posljednjih godina politički ekonomisti tvrde da rastuća nejednakost u anglo-američkom svijetu mora na kraju ugroziti temelje demokratije; knjigu na ovu temu napisao je Thomas Piketty, francuski ekonomist, te je prodata u više od milion primjeraka. Ta se tvrdnja pretvara u vremenski istrošeno stajalište, koje su zastupali mislioci od Karla Marxa do Friedricha Hayeka, da se demokratija i kapitalizam mogu pokazati nespojivima.
Koliko god se takvi argumenti snažno izgovarali, prošlo stoljeće ipak govori drugu priču. Klubu bogatih demokratija nije lako pristupiti, ali oni koji ulaze imaju tendenciju da ostanu tamo. Od osvita industrijalizacije, nijedna napredna kapitalistička demokratija nije izašla iz redova zemalja s visokim dohotkom niti se trajno vratila u autoritarnost. To nije slučajnost, kažu Torben Iversen s Univerziteta Harvard i David Soskice iz London School of Economics u svojoj nedavnoj knjizi “Demokratija i prosperitet”. Naprotiv, pišu oni, u razvijenim ekonomijama demokratija i kapitalizam teže jačanju jedni drugih. To je ohrabrujuća poruka, ali ona će se suočiti s teškim testovima u godinama koje dolaze.
Ekonomisti i politički teoretičari zamišljali su sve načine na koje kapitalističke demokratije mogu propasti. Najstarija je zabrinutost da će pohlepne mase glasati za eksproprijaciju bogatstva (teško zarađenog ili ne) poduzetnika i zemljoposjednika – i bez sigurnih imovinskih prava ne može biti kapitalizma. Hayek je smatrao da su vlade s početka 20. stoljeća, reagirajući na zabrinutosti masa, imale pretjerano centralizirano donošenje ekonomskih odluka, put koji je na kraju doveo do totalitarizma. Drugi su mislioci slijedili Marxa misleći da je najveća šteta upravo pohlepa kapitalista. Joseph Schumpeter se bojao da će kompanije postati snažnije i da će potisnuti zemlju prema korporativizmu i klijentelizmu, osvajanjem monopolističkih prava koja će generirati profit koji bi mogli dijeliti s političarima. Gospodin Piketty i drugi kažu da se nejednakost prirodno povećava u kapitalističkim zemljama i da se politička moć koncentrira uz ekonomsku moć na nestabilan način. Drugi ekonomisti, kao što je Dani Rodrik, tvrdili su da puno sudjelovanje u globalnoj ekonomiji prisiljava zemlju da se odrekne nekog stepena nacionalnog suvereniteta ili demokratije. Smanjenje prepreka trgovini znači usklađivanje trgovinske i regulatorne politike s drugim zemljama, na primjer, što smanjuje sposobnost svake vlade da se prilagodi domaćim preferencijama.
Ali ako su kapitalizam i demokratija tako nelagodni prijatelji, što objašnjava njihov dug suživot u bogatom svijetu? Gospodin Iversen i gospodin Soskice vide kapitalizam i demokratiju kao potencijalno uzajamnu podršku, s tri stupa za stabilizaciju. Jedan je snažna vlada, koja ograničava moć velikih kompanija i sindikata, te osigurava konkurentna tržišta. Slabijim zemljama je teže oduprijeti se kratkoročnoj svrsishodnosti osiguranja moći zaštitom monopola. Drugi je značajna srednja klasa, koja formira politički blok koji dijeli prosperitet koji stvara kapitalistička ekonomija. Država treba da osigura masovno visoko obrazovanje , istovremeno potičući razvoj pograničnih industrija koje zahtijevaju kvalificirane radnike. Domaćinstva srednje klase stoga smatraju da će ekonomski rast vjerojatno koristiti njima i njihovoj djeci. (Rastuća nejednakost nije prijetnja kapitalističkim demokratijama, smatraju autori, jer glasači srednje klase malo brinu o siromašnima i ne podupiru širu preraspodjelu koja bi mogla povećati porezne račune.)
Osiguravanje obrazovne, infrastrukturne i socijalne sigurnosne mreže koja podržava prosperitetnu srednju klasu zahtijeva znatne porezne prihode. Potreban je sistem za održavanje trećeg stupa: velikih firmi koje nisu vrlo pokretne. Prije nedavne ubrzane globalizacije to nije bilo problem. Ipak, čak su i sada kompanije više ukorijenjene nego što se obično misli. Iako su multinacionalne kompanije vješte u preusmjeravanju proizvodnje i profita širom svijeta, u ekonomiji znanja vodeće kompanije ne mogu prekinuti svoje veze s mrežama vještih pojedinaca poput onih u Londonu, New Yorku ili Silicijskoj dolini. Njihovi složeni poslovni planovi i pionirske tehnologije zahtijevaju razvijanje znanja i rasprostranjenost kroz te lokalne mreže. To povećava moć države u odnosu na kompanije i omogućuje joj oporezivanje i trošenje.
Marš srednje klase
U pitanju su pojedinosti, ali je priča sveobuhvatna – nepokretna preduzeća koja vladama daju određeni stepen suvereniteta, koju oni u vlastitom interesu koriste za poticanje srednje klase – čini se uvjerljivim prikazom stabilnosti naprednih kapitalističkih demokratija. Međutim, ostavlja mnogo toga za zabrinutost. Takav sistem zavisi od srednjih klasa koje osjećaju sigurnost u ekonomiji. Oštro usporavanje rasta realnih srednjih dohodaka, kao u Americi i Velikoj Britaniji posljednjih godina, možda ne bi poslalo birače koji su nezadovoljni na barikade, ali bi mogli ojačati privlačnost pokreta koji prijete da naruše status quo. I vlade postaju manje osjetljive na prioritete srednje klase. Amerika je suviše nefunkcionalna, a Britanija je previše uznemirena od strane Brexita, da se usredotoči na poboljšanje obrazovanja, infrastrukture i konkurentnosti tržišta.
Demografske promjene mogu takoder uzeti danak: starije i bjelje generacije nisu sklone mnogo brinuti hoće li potencijalna srednja klasa koja ne izgleda kao da ima prilike napredovati ili ne. Isto tako, autori su možda podcijenili korozivni učinak nejednakosti. Prijetnja da će napustiti nije jedini način na koji bogati mogu imati moć. Oni kontroliraju masovne medije, finansiraju think-tankove i troše na politički kandidate ili sami postaju politički kandidati. Ponosne demokracije mogu preživjeti ovo razdoblje previranja. Ali bilo bi pogrešno pretpostaviti da je preživljavanje unaprijed određeno.
