Mit o kubanskom superiornom zdravstvenom sustavu toliko se proširio da su nakon smrti Fidela Castra zaljubljenici u komunizam, pokušavajući na neki način opravdati ovog masovnog ubojicu i tamničara vlastitog naroda, uvijek naglašavali kako je “osigurao besplatno i kvalitetno zdravstvo za sve”. To, naravno, nije istina.
Taj mit o kubanskom zdravstvu pobijen je nebrojeno puta tijekom proteklih desetljeća u medijima, a i svjedočanstvima brojnim prebjezima s Kube, među kojima ima i dosta doktora. Međutim, za proširenje mita najviše se pobrinuo popularni protivnik kapitalizma (koji je, ironično, upravo zahvaljujući kapitalizmu zaradio ogromno bogatstvo), Michael Moore u svome filmu “Sicko” 2007. godine. Ako ga niste pogledali, dokumentarac ide ovako: Moore je poveo skupinu razboljelih Amerikanaca, mahom djelatnika hitne službe 911, kojima je navodno u SAD-u odbijena zdravstvena zaštita, na liječenje u Kubu. I tamo, naravno, sve super – dobili su vrhunsku njegu i liječenje.
Međutim, Moore je u filmu “slučajno” zanemario neke stvari.
Tri različita sustava – za tri različite klase
“Istina, na Kubi postoji odlična zdravstvena zaštita. No, ona nije namijenjena običnim Kubancima. Dr. Jaime Suchlicki sa Sveučilišta u Miamiju i Instituta za kubanske i američko-kubanske studije objašnjava kako Kuba nema jedan niti dva, nego čak tri različita zdravstvena sustava.
Prvi sustav je za strane turiste, znan kao “medicinski turizam”. Turisti plate u stranoj valuti, što je njima malo, ali režimu znači puno. Ustanove za njih su vrhunske: čiste, dobro opremljene, prava umjetnost. U tim se ustanovama radi i dobar državni biznis plastične kirurgije za strance. Zapamtite samo, na Kubi ima mnogo odvojenih zdravstvenih ustanova, ljudi to zovu “turistički apartheid”. Na primjer, postoje i odvojeni hoteli, plaže, restorani – sve je posebno za strane turiste, a posebno za Kubance.
Drugi zdravstveni sustav je za kubansku elitu – članove partije (Kubanska komunistička stranka je jedina zakonom dozvoljena politička stranka u zemlji), vojnike, službene (državne) umjetnike i pisce itd. U nekadašnjem Sovjetskom Savezu takve su ljude zvali “nomeklatura”. I taj je sustav, baš poput onog turističkog, vrhunski.
I onda, imaju i treći – pravi kubanski zdravstveni sustav, onaj za obične građane Kube – a on je užasan. Prema svjedočanstvima i prikupljenoj dokumentaciji, bolnice i klinike jedva opstaju. Uvjeti ne zadovoljavaju osnovne sanitetske standarde, tako da je pacijentima bolje ostati kod kuće. Ako baš moraju ići u bolnicu, sa sobom moraju nositi plahte, sapune, ručnike, hranu, čak i toaletni papir.
Dok je Moore u svome filmu prikazao kako se sofisticirani lijekovi tamo mogu lako i jeftino kupiti, u stvarnosti to nije baš tako. Čak je teško doći do Aspirina, a antibiotici postižu ogromnu cijenu na crnom tržištu.
Odbjegla medicinska sestra za kanadski National Post je rekla: “Tamo nemamo ništa. Nisam vidjela aspirin u kubanskoj ljekarni dulje od godinu dana.”
Ni liječnici, oni zaposleni u pravom zdravstvenom sustavu, onom za obične Kubance, ne žive baš najbolje. Liječnik u azilu je ispričao za Miami Herald 2003. godine, da je na Kubi zarađivao oko 25 dolara mjesečno. Morao je prodavati domaće životinje da bi preživio. A šef medicinske njege za cijelu kubansku vojsku morao je, uz svoj posao, rentati svoj automobil kao taxi vikendom.
Stanje državnog zdravstva na Kubi je toliko loše, da se čak i neke stare bolesti vraćaju kao pošasti. O tome je liječnik u azilu Dessy Mendoza Rivero, koji je bio neko vrijeme i zatočen na Kubi, napisao knjigu ‘Dengue! LaEpidemia Secreta de Fidel Castro’.
Tajna niskog mortaliteta novorođenčadi
Kad je Castro preuzeo vlast 1959. godine, Kuba je bila među razvijenijim zemljama Latinske Amerike. Njen mortalitet među novorođenim bebama je još tada bio među najmanjima u svijetu, točnije 13. od dna. Kuba je po tom pitanju i tada bolje stajala od Francuske, Belgije i Zapadne Njemačke.
Do pravih, točnih statistika u Castrovoj Kubi je jako teško doći jer je teško dobiti točne podatke i inače u bilo kojem totalitarnom društvu. Međutim, kubanske državne statistike pokazuju da je stanje mortaliteta kod novorođenčadi Kube i dalje na odličnoj, niskoj razini.
Možda ste već pretpostavili zašto je to tako – i u pravu ste. Režim jako puno drži do te statistike jer zna da se ona gleda u cijelom svijetu pa se trudi održati smrtnost novorođenčadi na najnižoj razini. Za to koriste najgore metode. Državna služba striktno prati razvoj fetusa kod svake trudnice i posebna se pažnja daje njihovom monitoringu. Čim se uoči bilo kakav problem, čak i najmanji, žena mora abortirati.
Kuba je, po broju stanovnika, među zemljama s najviše abortusa na svijetu i tako se održava niska stopa smrtnosti među novorođenima. Dok neke pro-choice aktivistice na Zapadu hvale kubanski režim zbog “poštivanja prava žene na izbor”, zapravo zanemaruju činjenicu da to nije njezin izbor, nego izbor države. Velik broj abortusa doveo je do toga da Kuba postane zemlja s najstarijim stanovništvom u Latinskoj Americi.
Takvom pristupu su se mnogi liječnici protivili, neki su pokušavali otvoriti privatne klinike i tako izbjeći rad po državnom režimu, no ubrzo im je zabranjen rad te su proglašeni državnim neprijateljima”, piše National Review.
Cijeli članak, s navodima svjedočanstava nekih odbjeglih kubanskih liječnika, pročitajte ovdje.
Ako želite pogledati kako izgledaju bolnice za obične Kubance, a ne turiste ili elitu, kliknite ovdje i ovdje.
Izvor: : National Review, Liberal.hr
