Otkako je Nicolas Maduro položio zakletvu na drugi mandat predsjednika Venecuele u januaru 2019. godine, priče o građanskim nemirima i ekonomskim teškoćama male latinoameričke zemlje dominirale su u medijskim naslovima. U nadolazećem kontroverznom ponovnom izboru, Maduro je spriječio opozicione stranke da se slobodno i poštenu natječu za javnu podršku. Zbog tih izbornih manevara i kršenja ljudskih prava koja su uslijedila, većina građana Venecuele, kao i većina zapadnih vlada, odbijaju priznati Madurov legitimitet kao predsjednika.
Nedostatak hrane
Kako se rasprostranjeni protesti nastavljaju u njihov četvrti mjesec, jedno je postalo vrlo jasno: venecuelski eksperiment sa socijalizmom bio je veliki neuspjeh. Godišnja inflacija je viša od 80.000 posto i procjenjuje se da gotovo 90 posto Venecuelaca sada živi u siromaštvu. Masovna nestašica hrane znači da je prosječan venecuelanac izgubio više od 11 kilograma u težini, unatoč tome što se Madurov struk nastavio širiti. Vladini odredi za ubistva raširili su se po cijelom glavnom grad i likvidiraju protivnike vladajućeg režima. Međutim, važno je zapamtiti da uslovi u Venezueli nisu uvijek bili tragični.
Između 1958. i 1999. godine Venecuela je bila demokratija – premda nesavršena. Zemlja je patila od korupcije, ali Venecuelanci se nisu suočili s nestašicom hrane il s rasprostranjenim kršenjima ljudskih prava. Prema regionalnim standardima, Venecuela je također imala relativno slobodnu tržišnu ekonomiju.
Početkom pedesetih godina 20. stoljeća, bruto domaći proizvod Venecuele po glavi stanovnika bio je među najvišima u svijetu. Bilo je viši od onog u Sjedinjenim Državama i tri puta veći od onog u Čileu. Sve do 1982., Venecuela je bila najbogatija zemlja u Latinskoj Americi.
Kako bi se u potpunosti shvatilo propadanje Venecuele, korisno je usporediti njenu sudbinu s masovnim političkim i ekonomskim napretkom koji su doživjeli ljudi u Čileu.
Priča o uspjehu Čilea počinje sredinom 1970-ih, kada je vlada ove zemlje napustila socijalizam i počela provoditi ekonomske reforme. U 2016. godini Čile je bio 15. najslobodnija ekonomija na svijetu. Venecuela je u međuvremenu spala sa svjetski 15. najslobodnije ekonomije 1975. godine, na mjesto najneslobodnije ekonomije u svijetu u 2016. (Human Progress nema podataka za ozloglašenu Sjevernu Koreju).
Kako se ekonomska sloboda Čilea povećavala, tako je i dohodak po glavi stanovnika (prilagođen inflaciji i paritetu kupovne moći) porastao s 32 posto prosjeka Venecuele u 1975. na 287 posto u prosjeka Venecuele do 2019. godine. Čileanska ekonomija porasla je za 293 posto. Venecuelanska je smanjena za 54 posto.
Kako se ekonomija širila, tako je i Čileova sposobnost da pruži dobru zdravstvenu zaštitu za svoje ljude. 1975. godine stopa smrtnosti novorođenčadi u Čileu bila je 29 posto viša nego u Venecueli. Do 2017., četiri puta više djece umrlo je na 1.000 živorođenih više u Venecueli nego u Čileu.
S padom smrtnosti dojenčadi i poboljšanjem životnog standarda došlo je do stalnog povećanja očekivanog životnog vijeka. Godine 1975. Venecuelci su živjeli duže od Čileanaca. U 2017. godini tipičan Čileanac živio je više od pet godina duže od prosječnog građanina bolivarske republike.
Štviše, više Čileanaca oba spola preživljava do starosti nego u Venezueli. Ulaskom u penziju, ljudi Čilea uživaju u privatnom sistemu socijalne sigurnosti koji je uveo Catoov istaknuti viši saradnik José Piñera. Sistem generira prosječni prinos od 10 posto godišnje (puno više nego neznatnih dva posto koje generira državni sisem socijalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama).
Konačno, razmotrite demokraciju. U svojoj knjizi “Put u ropstvo” iz 1944., austrijski ekonomist Friedrich Hayek objasnio je da ekonomski intervencionizam dovodi do masovnih neučinkovitosti i dugih linija ispred praznih trgovina. Ono što slijedi je stanje ekonomske krize, što je dovelo do zahtjeva za još više ekonomskog intervencionizma.
Ekonomska sloboda vodi blagostanju
Povećanje državne kontrole nad ekonomijom neprijatelj je slobode. Prvo, u slobodnom društvu ne može biti dogovora o jednom ekonomskom planu. Kao takva, centralizacija ekonomskog odlučivanja mora biti popraćena centralizacijom političke moći u rukama male elite. Drugo, kako se ekonomija pogoršava, autoritarni režimi koji su odlučni ostati na vlasti moraju ušutkati disidente – kroz zatvor ili čak ubistvo.
Ekonomsko i političko propadanje Venecuele slijedilo je obrazac koji je Hayek opisao 1944. U Čileu su, nasuprot tome, slobodna tržišta raspršila ekonomsku moć među milionima Čileanaca, a vojna hunt, koja je vodila zemlju između 1973. i 1990., ustupila je mjesto demokraciji. , Danas je Čile ekonomski i politički slobodan.
