Kad je BARON PIERRE DE COUBERTIN imao ideju o oživljavanju olimpijskih igara iz stare Grčke, zamislio je strogo amatersku formu. Francuz je bio pod velikim utjecajem britanskih stavova prema sportu, ili barem onih britanske više klase. Oni su vidjeli atletske kvalitete u klasičnim terminima. To je značilo plemeniti amaterizam, potkrijepljen vrijednostima kao što su fair play, stoicizam i samopoboljšanje radi samopoboljšanja (sve to bez sumnje, sa snobovskim prezirom prema profesionalnim nogometašima radničke klase, igračima kriketa i slično). De Kuberten je smatrao da je ovaj stav, njegovan u vladajućim klasama u britanskim otmjenim internatima, stub na kojem će biti izgrađeno njegovo carstvo. Htio je da njegove olimpijske igre šire taj ideal.
To su odrazile i rane moderne igre – od kojih su se prve održale u Ateni 1896. godine. Pravila su glasila da se učesnici nikada nisu smjeli takmičiti za novac, niti bi ikad smjeli u budućnosti. Jim Thorpe, jedan od tada najpoznatijih američkih sportista, lišen je zlatnih medalja u desetoboju i petoboju, osvojenih 1912. u Stockholmu, nakon što je otkriveno da je plaćen (sitan novac) za igranje poluprofesionalnog bejzbola dok je bio na fakultetu. Ipak, od početka, kako Matthew Llewellyn i John Gleaves opisuju u svojoj knjizi “Uspon i pad olimpijskog amaterizma”, Olimpijski komitet je optužen za licemjerje. Neke od ranih igara, poput Pariza 1900., bile su povezane sa svjetskim sajmovima, svetištima kapitalizma, a ne klasicizma. A pobjednici u nekim od aristokratskih sportova, uključujući automobilske trke, konjištvo i trke motornih čamaca, zapravo su nagrađeni novčanim nagradama ili umjetničkim predmetima. Štaviše, Olimpijske igre su imale za cilj da budu otvorene za sve i sude takmičare prema sposobnostima. Ali amaterizam je značio da su igre bile otvorene samo za igrače nezavisnog bogatstva.
Kada se olimpijski pokret počeo širiti svijetom, bilo je prepušteno nacionalnim olimpijskim komitetima i pojedinim sportskim savezima da definiraju šta znači amaterizam. Kako su vlade počele doživljavati olimpijski uspjeh kao mjerilo nacionalne snage, pravila su se pooštrila. U jednom ranom primjeru, „Leteći Finci“- finski trkači koji su na Igrama 1920. pojeli medalje na dugim i srednjim stazama- dobili su ugodne poslove u fabrikama i omogućeno im je dosta odmora za obuku. Drugi sportisti su nagrađivani za nastupe ili za pisanje novinskih kolumni. Takvi “šamateri” možda nisu bili plaćeni za natjecanje, ali su ipak živjeli od svog sporta. Ali upravo su autoritarni režimi vidjeli najveću priliku da dokažu svoju superiornost svijetu. Zemlje komunističkog bloka, na primjer, gurnule su „državni amaterizam“ do krajnjih granica. Sportaši iza željezne zavjese njegovani su od malih nogu, davani su im lažni poslovi, dodjeljivani su im treneri sa punim radnim vremenom, a pripremali su ih pod vodstvom državnih naučnika (koji nisu bili neskloni dopingu). Sve je više ljudi vjerovalo da je amaterizam završio svoje.
Do 1960 -ih, televizijske kompanije – koje su mogle emitirati uživo i u boji – rasprodavale su velike sume za prikazivanje igara. Sportistii su, razumljivo, htjeli svoj dio. Marke sportske odjeće kao što su Adidas i Puma počele su plaćati takmičarima da nose njihovu robu. Zapadne zemlje vidjele su okončanje amaterizma kao način da ponište metode režima Istočnog bloka. (The Economist je u augustu 1980. tvrdio da bi samo potpuna profesionalizacija spriječila sport da padne “u komunističke ruke”.)
I tako su, kasnih 1980 -ih, nakon što su decenijama zanemarivali de facto profesionalizam, federacije MOK -a počele odustajati od svojih formalnih amaterskih zahtjeva, dopuštajući upravnim tijelima svakog sportkog saveza da odluče ko se može natjecati. Profesionalnost, zaključili su, pomoći će privući najveće svjetske zvijezde, a time i poboljšati komercijalne izglede za Olimpijske igre. Tenis je, na primjer, ostao izvan igara od 1924. godine zbog zabrane profesionalnih igrača. Kada se u potpunosti vratio 1988., Steffi Graf, koja je upravo osvojila sva četiri grand slama, prevladala je. (Drugi sportovi su opuštena pravila smatrali prijetnjom. FIFA se, na primjer, brinula da bi fudbalski olimpijski turnir obilježen zvijezdama mogao zasjeniti njeno vlastito Svjetsko prvenstvo, pa su dozvolili učešće samo mlađima od 23 godine.) Simboličan kraj amaterske ere je došao 1992. godine u Barceloni, kada je “Dream Team” američkih košarkaških zvijezda (na slici), uključujući Michaela Jordana i Magica Johnsona, osvojio svjetsku naklonost i, neizbježno, zlatnu medalju.
Danas organizatori igara sportiste još uvijek ne plaćaju direktno za takmičenje. Ali čak se i posljednji trag amaterizma lako zaobilazi, jer pojedinačne zemlje nagrađuju uspjeh. Amaterizam je decenijama vezao MOK u čvor. Kad je odbačen, javnost je jedva podigla obrvu.
