Piše: Marian L. Tupy (Human Progress)
Kao dječak imao sam sreću svjedočiti kraju komunizma u istočnoj Europi. Zajedno s roditeljima pridružio sam se prodemokratskim protestima koji su 1989. zahvatili moju rodnu Čehoslovačku, zvoneći ključevima, što je simboliziralo otvaranje željezne zavjese. Danju smo marširali. Noću smo prijatelj i ja slikali antikomunističke plakate. Bila je to “nulta godina”, novi početak. Uglavnom, stvari su dobro ispale. Komunizam je pao, a zemlje srednje i istočne Europe sada su mnogo bogatije, zdravije, čišće, bolje hranjene i, naravno, slobodnije. I tako, osjećam veliki afinitet prema kubanskom narodu koji je izašao na ulice tražeći ukidanje šest desetljeća duge komunističke diktature koja je otok pretvorila u veliki zatvor na otvorenom. S tim u vezi, želim se pozabaviti nekim zabludama o otočnoj državi.
Prvo, trgovinski embargo koji su Sjedinjene Države uvele kubanskom režimu nije blokada. Od 193 članice Ujedinjenih naroda, Kuba može slobodno trgovati s 192. Dakle, embargo SAD -a ne može biti odgovoran za kubansko siromaštvo. Problem je kubanski ekonomski sistem, koji, poput onog koji sam vidio u Istočnoj Europi, ne proizvodi dobra i usluge koje druge nacije trebaju ili žele. Kad bi embargo sutra nestao, učinci na dobrobit kubanskog naroda bili bi minimalni, jer su kubanski problemi unutrašnji, a ne vanjski. S obzirom na rečeno, embargo bi trebao biti ukinut. Ništa nije postigao – osim što je braniteljima kubanskog režima pružio argument za tvrdnju da je za sve kriv embargo. Koliko god bio lažan, neki novinari i političari ga uporno ponavljaju.
Drugo, “postignuća” ljudskog razvoja Kube (ako je vjerovati, s obzirom na to da komunistički režimi imaju tendenciju stvarati izmišljene statistike) ni na koji način nisu izvanredna. Između 1960. i 2015. godine, kubanska pismenost porasla je za 21 postotni bod. U istom razdoblju porasla je za 23 postotna boda u Paragvaju, kojim je upravljao fašistički diktator Alfredo Stroessner (1953.-1989.). Između 1960. i 2017. kubanska smrtnost dojenčadi opala je za 3,76 postotnih bodova. U Čileu, kojim je upravljao Augusto Pinochet (1973.-1990.), opala je za 12,5 postotnih bodova. Između 1960. i 2015. očekivano trajanje života na Kubi poraslo je za 14,7 godina. Poraslo je za 20,9 godina u Brazilu, kojim je upravljala desničarska vojna hunta (1964.-1985.). Danas bi rijetki i pomislili n da koriste dobitke ljudskog razvoja kako bi opravdali ili pravdali kršenja ljudskih prava počinjena u ovim podlim diktaturama. No, zašto to mnogi čine u slučaju Kube?
Treće, za razliku od tvrdnji nekih poznatijih američkih novinara, Kuba nije “najravnopravnija, multirasna zemlja na našoj hemisferi”. Najviši članovi komunističke partije imaju niz posebnih privilegija, uključujući pristup boljim bolnicama i školama. Štaviše, oni imaju vrhunski pristup hrani putem državnih centara za distribuciju hrane-kao što je to bio slučaj u Čehoslovačkoj i većini (vjerojatno svih) drugih komunističkih zemalja tokom 20. stoljeća. Rasni odnosi na otoku također su problematični. Prema kubanskoj naučnici Rebecci Bodenheimer, “vodstvo unutar kubanske vlade historijski je bilo uglavnom bijelo” i “crni Kubanci su nesrazmjerno siromašni, [i] zatvoreni …” Je li čudo što je Fabiola Santiago iz Miami Heralda otkrila da “afro kubanci , koji su pod kubanskim režimom prošli najgore, vode ovu novu revoluciju na Kubi ”?
U svakom slučaju, kubanskom narodu želim svu sreću. Širenje ljudskih sloboda zaustavilo se posljednjih godina. Čak smo vidjeli i neke preokrete u procesu demokratizacije. Bilo bi lijepo da otok prebacimo iz kategorije “Neslobodno” u stupac “Slobodno”. Sad bi to bio napredak!
Marian L. Tupy viši je saradnik u Centru za globalnu slobodu i prosperitet Cato instituta i urednik HumanProgress.org.
