Ljevica je u prošlom stoljeću mnoge različite političke projekte nazvala socijalističkim uspjesima. Barem su ih u početku nazivali uspjesima jer su, kako smo uvijek kasnije doznali, neuspjesi i bijeda koji su slijedili očito pokazali da to „nije pravi socijalizam“. Popis je dugačak, od Sovjetskog Saveza, maoističke Kine, Kube, Latinske Amerike do čak zemalja poput Sjeverne Koreje.
No, s neprestanim neuspjesima klasičnih socijalističkih primjera – u posljednje vrijeme Venecuele – čini se da je ljevica pribjegla trajno uspješnim ekonomijama kao verzijama onoga što bi oni mogli nazvati umjerenim socijalizmom ili “demokratskim socijalizmom”. U ovoj novoj strategiji najčešće se kao primjer koristi Skandinavija. Iako često puta opovrgnuto – čak i od samog danskog premijera, koji je 2015. izjavio da je “Danska daleko od socijalističke planske ekonomije, Danska je tržišna ekonomija” – ipak se često koristi.
Jedna zemlja za koju još nisam vidio da se koristi kao najbolji primjer socijalizma je moja vlastita zemlja Njemačka. Čini se, međutim, kao da za sve postoji prvi put jer sam, prije nekoliko sedmica dobio e -mail sa pitanjem: “Što je to što u Njemačkoj čini da socijalizam djeluje?”
Naravno, bilo bi sjajno da ljevica polaže pravo na uspjeh Njemačke. I svakako, Njemačka je doista zemlja koja je dugo živjela pod ekstremnim ekonomskim intervencionizmom.
Otto von Bismarck, kancelar Njemačkog Carstva od 1871. do 1890. godine, uspostavio je prvu modernu socijalnu državu kakvu danas poznajemo. Našao je mnogo ruku pomoći u historicističkoj školi koju je vodio Gustav Schmoller, koja ne samo da je imala čuveni “Methodenstreit” (tj. Metodološku raspravu) s Carlom Mengerom i nadolazećom Austrijskom ekonomskom školom, već se i neprestano zalagala za državne intervencije u ekonomiju.
Mračna ekonomska historija Njemačke nastavila se s pretjeranim štampanjem novca što je dovelo do hiperinflacije 1923., a zatim i do uspona kolektivističke desnice. Kad je Hitler došao na vlast, nacisti su do smrti regulirali ekonomiju. Istina je da nisu bili socijalisti na način da bi nacionalizirali svu imovinu. Umjesto toga, privatno vlasništvo je još uvijek postojalo u nazivu. Problem je, međutim, bio što se ništa s njim nije moglo učiniti. Nije više bilo poduzetnika koji bi mogli koristiti svoju imovinu za inovacije. Postojali su samo „Betriebsführer“, tj. „Voditelji radova“, koji su vodili preduzeća samo slijedeći naredbe centralnih planera. Ekonomija je opala, ljudi su bili blizu gladi, a nakon Drugog svjetskog rata cijela je zemlja bila u ruševinama.
“Ekonomsko čudo”
No, doista socijalistička-ili barem intervencionistička-prošlost Njemačke promijenila se nakon Drugog svjetskog rata. A sada s tako poznatim, a još više mističnim “Wirtschaftswunderom”, tj. “Ekonomskim čudom”, započela je uspješna priča koja od tada traje.
Opće je poznato da je Marshallov plan Sjedinjenih Država bio odgovoran za brzi ekonomski rast, ulažući mnogo u obnovu zemlje. No to je pogrešno gledište-i važno, jer do danas pomaže u održavanju mita da izgradnja nacija, poput Bliskog istoka ili slanja milijardi dolara pomoći u Afriku, djeluje na bilo koji način (“To je djelovalo u Njemačkoj, pa … “).
Učinci Marshall-ovog plana ne mogu se smatrati ključnim, kako objašnjava David Henderson (i što Tyler Cowen detaljnije pokazuje u ovom eseju koji se mora pročitati):
„Pomoć Zapadnoj Njemačkoj nije bila tako velika. Kumulativna pomoć iz Marshall -ovog plana i drugih programa pomoći iznosila je samo 2 milijarde dolara do oktobra 1954. Čak i 1948. i 1949., kada je pomoć bila na svom vrhuncu, podrška Marshall-ovog plana iznosila je manje od 5 posto njemačkog nacionalnog dohotka. Druge zemlje koje su dobile značajnu pomoć iz Marshallovog plana pokazale su manji rast od Njemačke“.
Dakle, zašto je postojao “Wirtschaftswunder”? Henderson navodi dva glavna razloga: monetarnu reformu i oslobađanje ekonomije ukidanjem kontrole cijena i smanjenjem poreza. Sve je to provedeno zahvaljujući jednom čovjeku: Ludwigu Erhardu.
Erhard, koji je izgubio posao prije Drugog svjetskog rata jer se odbio pridružiti nacistima, bio je savršen čovjek za savezničke ciljeve denacifikacije. No, čak i bolje za zagovornike slobodnog tržišta, na njega su utjecali Wilhelm Röpke, Friedrich Hayek, a posebno Freiburška škola, skupina ekonomista predvođena Walterom Euckenom koja se zalagala za ordoliberalnu politiku. Ordoliberali se ne zalažu za potpuno slobodna tržišta, ali su prilično blizu: žele da država samo postavi okvir, pruži neke male socijalne usluge i koristi mjere protiv sprječavanja da se monopoli počnu graditi.
Ono što je Erhard učinio bilo je nezamislivo u neprijateljskom okruženju. Savezničke snage, koje još uvijek snažno kontroliraju Njemačku, ostavile su nacističku kontrolu cijena i proizvodnje robe netaknutom. No, kad je Erhard postao ministar ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj, brzo je okončao sve kontrole cijena i prestao racionirati – na zaprepaštenje američkih savjetnika. Nakon što je donio ove nove politike, Erhard se suočio s američkim generalom Clayom:
Clay: “Herr Erhard, moji savjetnici mi govore da je to što ste učinili užasna greška. Što kažete na to? ”
Erhard: „Gospodine generale, ne obraćajte pažnju na njih! Moji savjetnici mi govore isto. ”
Ne čudi što Robert Wenzel naziva Erharda “najvećim političarem ikad”. On je zasigurno u trci. On, a ne kejnzijanski projekt poput Marshallovog plana, omogućio je čudo koje nije bilo čudesno – kako je sam priznao u svojoj knjizi Prosperitet kroz konkurenciju:
„Ono što se dogodilo u Njemačkoj … sve je samo ne čudo. To je rezultat poštenih napora cijelog naroda koji je, u skladu s načelima slobode, dobio priliku koristiti ličnu inicijativu i ljudsku energiju“.
Njemačka marka kao “stabilna” valuta Europe
Druga velika poslijeratna reforma bila je valutna reforma. Kako Henderson objašnjava:
„… 1947. iznos novca u njemačkoj ekonomiji – valuta plus depoziti po viđenju – bio je pet puta veći od nivoa iz 1936. godine. … Osnovna je ideja bila zamijeniti znatno manji broj njemačkih maraka (DM), nove legalne valute, za rajhsmarke. Tako bi se novčana masa značajno smanjila … Neto rezultat bio je oko 93 posto smanjenja novčane mase“.
Njime je njemačka marka desetljećima postala omiljena valuta u Europi. Još uvijek u strahu od povratka u hiperinflatorno razdoblje 1920 -ih, njemačka Bundesbank nikada nije napumpala novac u istoj mjeri kao gotovo sve druge zemlje. Marka nikako nije bila stabilna valuta i brzo je izgubila i vrijednost. No bila je u puno boljem stanju od svih ostalih evropskih valuta. Toliko da je izvršilo pritisak na druge nacionalne centralne banke da ne štampaju previše novca.
Bio je to samo jedan razlog da vlade manje orijentirane na stabilnost sugeriraju uvođenje zajedničke evropske valute – francuski predsjednik Francois Mitterand čak je postavio uslov za ponovno ujedinjenje Njemačke: Vi ste za euro ili inače nema ujedinjene Njemačke. U
Unutarnja devalvacija i “Agenda 2010” reforme
Erhard je bio kancelar od 1963. do 1966., ali kada je otišao, zemlja je ponovno polako usvojila više intervencionističke politike – posebno povećanjem opsega socijalne države. Devedesetih godina prošlog stoljeća njemačko je ekonomija ponovno opala – naravno, ni blizu kao pedeset godina prije. Rješenje bi bila još jedna radikalna reforma u korist tržišne ekonomije. Umjesto toga, Nijemci su odabrali drugu najbolju opciju: postupne, umjerene reforme.
Za međunarodnu usporedbu, ekonomija je postala mnogo konkurentnija.
Prvo, sindikati su učinili nešto što bi bilo nemoguće u zemljama koje danas imaju slične probleme – poput Francuske i Grčke – kao što je to učinila Njemačka prije dva desetljeća: pustili su tržište da radi tako što su dopustili da se troškovi rada brzo smanje, a, prema međunarodnoj usporedbi, ekonomija postala znatno konkurentnija – pogotovo otkad su troškovi rada porasli u drugim evropskim zemljama.
Drugo, ljevičarska koalicija Socijaldemokratske stranke (SPD) i Partije zelenih iznenađujuće je 2004. uvela važne reforme pod nazivom „Agenda 2010“. Ove reforme uključivale su smanjenje prihoda i poreza na dobit, smanjenje penzija i smanjenje naknada za nezaposlene. Kancelara Gerharda Schrödera to je koštalo posla jer su nakon mu što je u parlamentu izglasano nepovjerenje, on i njegova stranka SPD na sljedećim izborima zauzeli drugo mjesto- drugo iza žene za koju reforme nisu otišle dovoljno daleko: Angele Merkel. Smatrala je da bi država trebala izaći iz života ljudi čak i više nego što je “Agenda 2010” namjeravala. Ekonomska politika njemačke vlade trebala bi biti: “Sloboda, samoodgovornost, više prostora za disanje.”
Uspjeh Njemačke – za sada
“Agenda 2010” pokrenula je trenutnu uspješnu priču Njemačke. No s uspjehom dolazi i opasnost: Opasnost da se to uzme zdravo za gotovo. Ovo je put kojim Njemačka sada ide. Dok je Schröder provodio reforme, Merkel je pokupila zasluge za ostvareni ekonomski rast.
U međuvremenu nije ispunila svoje planove za oslobađanje ekonomije. Umjesto toga, ona je vjerojatno postala ekonomski najlijeviji kancelar u poslijeratnoj Njemačkoj.
Njemačka je tokom njenih godina uvela minimalnu platu, smanjila dob za penzionisanje (uprkos nadolazećem urušavanju sistema), usvojila skupu energetsku tranziciju masovnim subvencioniranjem obnovljivih izvora energije i finansirala ogroman subvencionirani migracijski val koji njemačke porezne obveznike košta ogroman iznos novca (izvještaji govore o 86 milijardi dolara samo u sljedeće četiri godine).
Upitno je koliko dugo još može trajati ovaj tečaj, kada će se plima promijeniti i doći će do manje zvjezdanih rezultata – zahvaljujući ekonomskom intervencionizmu, samo je pitanje vremena.
U govoru 1862. Ferdinand Lassalle, rani njemački socijalist, skovao je izraz “Nachtwächterstaat”-država noćnih čuvara. Naravno, Lassalle je izraz iskoristio na pežorativan način. Ali ono što Njemačkoj u ovom trenutku treba je upravo to.
Ne zbog socijalizma, već zahvaljujući radikalnim pro-tržišnim reformama Ludwiga Erharda, skromnoj monetarnoj politici Bundesbanke tokom desetljeća, unutrašnjoj devalvaciji devedesetih i reformama Gerharda Schrödera i socijaldemokrata 2004., Njemačka je danas uspješna.
Kai Weiss je istraživač u Austrijskom ekonomskom centru i član uprave Instituta Hayek.
