Piše: Mustafa Akyol (theneweuropean.co.uk)
Za stotine miliona kršćana u zapadnom svijetu ovo je najbolje doba godine. Zvona zvone, pjevaju se pjesme, a vjernici slave taj događaj koji je promijenio svijet: rođenje Isusa iz Nazareta, koji je otvorio oči u zabačenoj štali u Betlehemu i uskoro trebao podijeliti ‘radosnu vijest’ koja će zauvijek preobraziti čovječanstvo. Vrijeme je i za sada već tradicionalnu raspravu diljem zapadnog svijeta o tome je li sam izraz ‘Sretan Božić’ uvredljiv.
Ove je godine u Velikoj Britaniji u emisiji Good Morning Britain započela novogodišnja prepirka žestokom raspravom o tome trebaju li ljudi umjesto toga reći “Sretni praznici”, iz straha da ne uznemire pripadnike drugih religija.
Ali meni kao muslimanu ova briga se čini nepotrebnom. Naprotiv, dijeljenje proslava može zbližiti zajednice – ne bih li trebao pozvati svoje kršćanske prijatelje da jedu sa mnom kako bismo zajedno proslavili Bajram?
Postoje dublji, doktrinarni razlozi da se odbaci ideja o ovom slavljeničkom raskolu. Jer kršćanstvo nije jedina religija na Zemlji čiji se sveti spisi raduju Isusovom rođenju.
U tome mu se pridružuje islam i njegov spis, Kur’an.
Iznenađujuće? Donekle. Kršćanska Biblija i Kur’an na prvi pogled izgledaju kao vrlo različiti tekstovi, s suprotnim stilovima i porijeklom. Novi zavjet je zapravo antologija vjerskih tekstova i alegorijskih priča, koju su napisali brojni autori dosta nakon Isusova raspeća, dok se Kur’an – koji uključuje mnoge savjete o tome kako se ponašati u svakodnevnom životu – smatra recitacijama , od poslanika Muhameda, Božje riječi kako mu je objavljena.
Štaviše, u današnjem svijetu, dvije religije se ponekad mogu činiti udaljenim jedna protiv druge.
Međutim, obje svete knjige imaju preklapajuće etičke poruke, kao što su poniznost i pravednost, i dijele iznenađujući broj narativa, uključujući Edenski vrt, Potop, Mojsija i oslobođenje Izraela, i kako je Bog Abrahama odvratio od žrtvovanja svojeg sina, zamijenivši ga ovnom – priča u srcu islamskog Bajrama.
A tu su i Marija i Isus. U Kur’anu, Marija ima svoju vlastitu ‘suru’, ili poglavlje, pod nazivom Merjem (arapska verzija njenog imena).
Zanimljivo je da je ona jedini ženski lik koji se poimence spominje u cijelom Kur’anu, koji čak ide tako daleko da se kaže da ju je Bog odabrao “iznad svih drugih žena”, dajući joj najveću moguću čast.
Zašto se Marija smatra tako posebnom? Odgovor Kur’ana je paralelan s Evanđeljem po Luki – da je bila pobožna i čedna žena, koju je Bog izabrao da rodi blagoslovljenog sina.
Kada su meleci saopćili ovu vijest, kaže nam Kur’an, Merjem je u početku bila iznenađena. “Moj gospodaru! Kako da imam sina kad me nijedan muškarac nije dotaknuo?” pitala je.
Anđeli je umiruju, odgovarajući: “Bit će tako. Bog stvara šta hoće. Kad se za nešto odluči, samo kaže: ‘Budi!’ I tako bude.”
Ovi ajeti su iz drugog kur’anskog poglavlja pod naslovom Porodica Imran, koja je, prema islamskom tekstu, Marijina porodica. Ovi odlomci, zajedno s ostalima u Kur’anu, potvrđuju temeljnu kršćansku doktrinu: da je Isus Krist – Isa al-Masih, na kur’anskom arapskom jeziku – čudom rođen od djevice, bez biološkog oca.
To ne znači da dvije religije vide Isusa na potpuno isti način. Kur’an ne prihvata tradicionalno značenje koje kršćani pripisuju djevičanskom rođenju: da je Isusov otac bio Bog, Otac. Ovo kršćansko vjerovanje, sadržano u doktrini Trojstva, neprihvatljivo je za beskompromisni monoteizam islama, koji nalazi bolju paralelu i presedan u judaizmu.
Vjerojatno je to razlog zašto Kur’an Isusa više puta naziva sinom Merjeminim – kako bi se naglasilo da se na njega ne gleda kao na sina Božijeg.
Međutim, u Kur’anu je Isus hvaljen kao veliki poslanik, ‘milost’ od Boga, kao i ‘svjedok’ i ‘primjer’ za ljude.
Njegova su čuda potvrđena, pohvalili su se njegovi učenici. Hvaljen je teološki nabijenim terminima, kao što je Duh Božji.
Kur’an čak Isusa naziva Božjom Riječju. Ovaj izraz je zbunio muslimanske egzegete i zaintrigirao njihove kršćanske kolege od najranijih susreta dviju vjera jer podsjeća na definiciju Krista kao božanske ‘Riječi’ koja je “postala tijelom i nastanila se među nama” – riječi iz Ivanova evanđelja koje ste, a možda i muslimanski prijatelji koji vas prate, bez sumnje čuli u hvalospjevima i zborskim djelima koja se pjevaju u crkvama, emitiraju na televiziji ili sviraju na radiju tokom blagdanskog razdoblja.
Drugi detalji u Kur’anu mogu iznenaditi zapadne kršćane: Marija odrasta u Hramu pod Zaharijinom zaštitom, ne rađa Isusa u Betlehemu, već pod palmom u pustinji. Djetešce Isus govori od kolijevke, da odbrani svoju majku od optužbi za preljubu, i čini čudo: stvara živu pticu od komada gline.
Ništa od ovoga nema u Novom zavjetu. Ali ove pojedinosti mogu se naći, s malim nijansama, u drugim kršćanskim izvorima: Protoevangeliumu (ili Evanđelju) po Jakovu, Sirijskom evanđelju iz djetinjstva i Evanđelju iz djetinjstva po Tomi. Svi su istočnokršćanski tekstovi, koji se historijski smatraju “apokrifnim” ili sumnjivim.
Ali njihove nepogrešive paralele s Kur’anom natjerale su naučnike da traže vezu između nekih izgubljenih oblika kršćanstva i samih temelja islama.
Muslimani i nemuslimani vjerojatno se ne bi složili oko tačne prirode te veze. Za potonje, Kur’an mora biti rezultat ljudskog posuđivanja iz ranijih izvora, ali za muslimane, to je božanska objava posljednjeg poslanika, Muhammeda.
Ipak, još uvijek se možemo složiti da su islam i kršćanstvo, ove dvije velike religije našeg problematičnog svijeta, duboko povezane i imaju mnogo zajedničkog.
I svi možemo pronaći inspiraciju u bezvremenskoj etičkoj mudrosti Isusa iz Nazareta i vidjeti smisao u njegovom rođendanu.
Stoga, kao musliman, ne vidim zašto bi se muslimani trebali suzdržavati od božičnih čestitki ili zašto bi se svaka vjerska tradicija trebala svesti na bezbojni ‘blagdan’.
Umjesto toga, poštujem kršćane koji slave rođenje Isusa Krista, tog najčudesnijeg čovjeka.
I vjerujem da se muslimani mogu pridružiti svojim susjedima kršćanima govoreći: “Sretan Božić!”
Mustafa Akyol je viši stručni saradnik za islam i modernost na Institutu Cato i autor knjige Islamski Isus.
