Piše: Johan Norberg
Kad god držim predavanja po svijetu, o čemu god pričam, gotovo uvijek postoji neko u publici ko me želi pitati o Švedskoj. Je li to uspješan primjer socijalizma kako ga mnogi pretpostavljaju?
Pokušavam objasniti da smo bili socijalisti i da smo bili uspješni – ali nikad u isto vrijeme.
O tome sam pisao u Cato Policy Reportu i snimio sam dokumentarac o tome za američku javnu televiziju, ali ljudi me to stalno pitaju. Stoga sam odlučio da o tome moram napisati knjigu za Fraser institut kako bih ispričao cijelu priču, The Mirage of Swedish Socialism: The Economic History of a Welfare State.
I to je zapravo jedan od najboljih primjera koje imamo o prednostima slobodnog tržišta i opasnostima socijalizma. Između 1870. i 1970. Švedska je imala manju vladu i otvoreniju ekonomiju od većine usporedivih zemalja, a to je bilo doba kada je Švedska rasla brže od bilo koje druge razvijene zemlje osim Japana.
Tada, kada je Švedska već postala jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, Švedska je počela eksperimentirati sa socijalističkim idejama. Od 1970. do 1990. vlada je masovno proširena, porezi su povećani, a ekonomija je regulirana. Ovo nije bilo zlatno doba socijalističke nostalgije, već više kao trenutka u kojem je „Atlas slegnuo ramenima“ (naziv čuvenog djela Ayn Rand, op. aut.): švedske kompanije poput IKEA-e i Tetra Pak-a i mnogi uspješni poduzetnici napustili su Švedsku, a u privatnom sektoru nije otvoreno niti jedno neto radno mjesto. Bio je to jedini trenutak u modernoj historiji Švedske kada smo zaostajali za drugim zemljama.
Nakon razorne finansijske krize ranih 1990-ih, političari i s ljevice i s desnice složili su se prekinuti ovaj eksperiment. Umjesto toga, smanjili su javnu potrošnju, poreze i regulaciju kako bi se vratili na model rasta koji je Švedsku učinio uspješnom. Švedska je ponovno počela nadmašivati svoje susjede.
Ako Bernie Sanders i Alexandra Ocasio-Cortez žele imitirati postojeću Švedsku danas, morali bi liberalizirati tržišta na mnogo načina, reformirati socijalno osiguranje, uvesti školske bonove, riješiti se minimalne plaće i većine radnih dozvola, te ukinuti poreze na nasljedstvo i imovinu.
Švedska još uvijek ima veću socijalnu državu od Sjedinjenih Država, ali je primatelji plaćaju sami. Porezni teret teško pada na kućanstva s niskim i srednjim prihodima u Švedskoj, zbog čega je porezni sistem mnogo manje progresivan nego u Sjedinjenim Državama i gotovo svim drugim bogatim zemljama.
Lekcija koju su Šveđani uzeli iz 1970-ih je da možete imati veliku vladu ili možete natjerati bogate da sve to plate, ali ne možete imati oboje.
Objašnjavam ovu historiju i detaljno opisujem kako funkcionira švedska socijalna država u knjizi, ali ako želite najkraći mogući zaključak iz moderne političke historije Švedske, poslušajte Kjell‐Olofa Feldta, socijaldemokratskog ministra financija (1983.–1990.): “Ono u što smo vjerovali kao mladi socijalisti jednostavno se u praksi pokazalo nemogućim.”
Johan Norberg je švedski autor i historičar ideja, posvećen promovisanju ekonomske globalizacije i onoga što on opisuje kao klasične liberalne pozicije.
