Piše: Admir Čavalić
Radnika nedostaje. Zvanična statistika to ne prepoznaje – registrirana nezaposlenost u FBiH je oko 33,7%. Ova cifra je rezultat činjenice da se dosta građana vodi na zavodima za zapošljavanje samo kako bi ostvarili pravo na zdravstveno osiguranje.
Zbog toga sam početkom godine u federalnom parlamentu uputio inicijativu da svako dobije pravo na zdravstvo u FBiH, bez obzira da li bio radnik, nezaposlena osoba ili neko ko nije na evidenciji.
Kako bi legalno aktivirali tu radnu snagu uputio sam, zajedno sa kolegom Silajdžićem, u parlamentarnu procuduru Zakon o studentskom radu.
Kršenje radničkih prava i pozitivne promjene
Postojeći uslovi rada na tržištu su loši – kao i u svakoj drugoj tranzicijskoj ekonomiji na Balkanu, nažalost. Duži niz godina kao ekonomski ekspert, sada parlamentarac, radim na unaprijeđenju radničkih i poduzetničkih prava i sloboda, naročito žena – radnica koje su marginalizirane na našem tržištu.
Brojni su problemi – prekovremeni rad koji nije plaćen, razbijanje smjena na 6,5 sati (u odnosu na 8 koliko se Zakonom o radu inicijalno planiralo), nedostatak odmora, mobing, pa čak i fizičko nasilje kao u slučaju Enise Klepo iz Jablanice, nemogućnost sindikalnog organizovanja, niske plate, niske temperature pri radu (zbog klima koje štite robu), pa sve do banalnih, ali bitnih – izostatak stolice za odmor kod kasirke i toaleta za one koji rade na trafici.
Lično, izbjegavam kupovati tamo gdje ne vidim stolicu (što je najlakše primjetiti) odnosno kršenje bilo kakvih drugih radničkih prava i to preporučujem svim potrošačima.
Zbog toga sam preporučio federalnom ministru trgovine, gospodinu Hasičeviću da zakonski riješi banalno, ali napominjem bitno pitanje postojanja stolice. Prihvatio je poziv i hvala mu.
Kao posljedica nedostatka radnika ipak se dešavaju neke pozitivne promjene na našem tržištu. Konačno smo došli do onog trenutka kojeg svi priželjkuju, i kojeg mi ekonomisti godinama najavljujemo, a koji se odnosi na rast pregovaračke moći radnika – manje dostupnih radnika, veća pregovaračka moć, i obrnuto.
To se posebno osjeti u posljednje dvije godine.
Zbog toga imamo poslodavce koji imaju kontinuirane, godišnje oglase – ko god hoće da radi, neka se prijavi.
Takva prakse je bila nezamisliva prije desetak godina.
Vremena se mijenjaju – radnika je manje, poslodavci se moraju prilagođavati.
Dvije opcije
Za poslodavce su moguće dvije opcije u ovom trenutku – smanjiti potražnju za radom (manje rada) ili unaprijediti radnički standard (plate, plaćanje prekovremenog, uvjeti rada i slično). U biti to su dvije osnovne ekonomske varijante – manja potražnja, ili veća cijena. Manja potražnja za radnikom može biti rezultat uvođenja mašina (kapitalnog ulaganja), primjene novih tehnologija, ograničavanja radnih dana, smanjivanja broja smjena itd.
Brojni su načini. Sve se to već dešava na našem tržištu.
Jedna dobra tuzlanska pekara je odlučila da ne radi nedjeljom, mesnica da ne radi dva dana – jer nema radnika. Banke odavno forsiraju bankomate. Jedna vlasnica butika plaća duplo vikendom, dok druga gasi biznis tokom radnih dana.
Često pijem kafu u jednom kafiću gdje uopće nema konobara, samo radnici za šankom. Čak i pojedini trgovinski lanci uvode automatske kase za plaćanje artikala, a kako bi se smanjila potražnja za radnikom.
Poznajem trgovca koji je za gotovo 100% podigao platu samo da ne izgubi radnika.
Upravo zbog takvog trgovca i sličnih njemu, predložio sam zajedno sa kolegom Durićem, da se izmjene fiskalni zakoni, a kako bi svaki poslodavac u FBiH imao mogućnost dizanja plata za 400 KM neto, uz 11% doprinosa. Te izmjene neki ne da ne žele raspraviti, već uopšte staviti na dnevni red – zbog čega je javnost opravdano ljuta.
Na tržištu se dešavaju prilagođavanja, a najgore prolaze oni koji ne prihvate neku od gore navede dvije opcije – smanjiti potražnju za radom (manje prava za novog radnika, više za poslodavca u smislu pregovaranja) ili unaprijediti radnički standard (više prava za postojećeg radnika, manje za poslodavca u smislu pregovaranja).
Najbolje prolaze oni koji primjene dvije opcije – npr. jedan poznati njemački trgovinski lanac koji i smanjuje vrijeme rada, a u isto vrijeme drži standard radnika, zbog čega je par godina unazad uvijek ocjenjen kao “najbolji poslodavac u Bosni i Hercegovini”.
Postoji i “treća opcija”
Veliki trgovinski lanci su se sjetili treće opcije – hajdemo zakonom zabraniti rad (nedjeljom) i tako smanjiti potražnju za radom. Radnički standard ostaje isti, pregovaračka moć radnika manja jer je zakonom, sistemski, ne kroz konkurenciju, pala potražnja. Ova mjera formalno ne zabranjuje rad, jer zabranjuje rad prodajnih objekata (zapamtiti ovo “prodajnih”), ali suštinski postiže isti efekat.
U aktuelnoj radnoj praksi, radnik obično ima pravo na jedan slobodan dan (mada mu Zakon omogućava i dva, što poslodavac rijetko dozvoljava). Zabranom nedjelje radniku će opet ostati jedan slobodan dan, samo što će to morati biti nedjelja kada ništa ne radi.
Cilj je radnika, tačnije radnicu ostaviti kod kuće, zbog čega je jasno zašto je ova mjera patrijahalnog karaktera i zašto je uvijek i uvijek bilo gdje isključivo zagovaraju predstavnici crkvenih organizacija – “ženi je mjesto u kući”.
Međutim, vratimo se na radnički, ekonomski i socijalni aspekt mjere zabrane.
Umjesto 7 dana sada će se rad organizovati u okviru 6 dana. To znači manja potražnja za radom, što automatski znači manje radnika, radničkih prava i pregovaračke moći radnika.
Na taj način se zaustavljaju pozitivni trendovi koji se dešavaju širom FBiH – poput butika, mesnica, kafića, trgovina – koje sam prethodno nabrojao. Ovo nije teoretisanje. Sve ovo se desilo u Mađarskoj, Poljskoj, Crnoj Gori, i sada se dešava u Hrvatskoj.
Kako znam?
Pa imate na desetina naučnih i stručnih članaka, izvještaja, analiza, informativnih članaka i slično. Samo je potrebno čitati.
Šta se dešava sa potrošačima?
Na stranu što oni nedjeljom idu u entitet Rs (ne ulazim sad u taj dio rasprave, niti koliko će FBiH ekonomski gubiti zbog toga) – većina potrošnje će se prebaciti u okvire tih 6 radnih dana. Pa će sada radnici koji rade do 20:00 morati raditi do 23:00 ili 24:00 tokom šest dana.
Zašto?
Pa mora 539.516 registrovanih zaposlenih osoba u FBiH koji rade tokom dana nekada i negdje trošiti – u RS nedjeljom, u FBiH navečer.
Umjesto odmora, sada radnici dobivaju veći teret rada i opet im ostaje isto – šest dana rada, jedan slobodan, ali mora biti nedjelja. Ovo znači da radnik ne može birati slobodan radni dan, niti povećati svoju pregovaračku moć pa da ima slobodna dva dana u sedmici – ne zakonom ga treba cementirati na nedjelju kada ništa ne radi, i kada ne može otići u opštinu, odvesti dijete doktoru, uraditi frizuru, kupiti namirnice, zabaviti se u tržnom centru i slično (valjda radnik u 21. stoljeću može koristiti slobodan dan i na drugačiji način osim crkvene nedjelje?).
Opet napominjem, ništa od ovog ne pišem onako teorijski, već praktično na bazi iskustva drugih zemalja.
Jedna od ključnih karakteristika čovjeka koja ga razlikuje od životinja je da može brzo i jednostavno učiti od grešaka drugih kroz prenos informacija (svakom populisti uvijek preporučim “čitanje” kao lijek za sve).
Mađari su zbog toga brzo napustili zabranu rada nedjeljom, u Crnoj Gori to već razmatraju, a i u Hrvatskoj se pokazala kao katastrofa.
Naveo sam ranije zatvaranje “prodajnih objekat”, ali ne i skladišta – neko ko radi na kasi, može po ovoj zabrani slobodno raditi u skladištu kako bi pripremao robu za ponedjeljak.
Ko garantuje da to poslodavci neće iskoristiti? Isti oni koji uglavnom ne poštuju važeći Zakon o radu. Uostalom, ko garantuje da i prodajni objekat neće raditi nedjeljom?
Ista ona inspekcija, koju istina treba kapacitirati, a koja sada ne prati rad po smjenama, plaćanje prekovremenog rada i slično?
Ali tako je u Njemačkoj?!
Sanski Most je primjer opštine koja je naučila lekciju. Pa u konačnici Njemačka i Austrija u koje se zaklinju pojedini, idu u liberalizaciju, a ne suprotno jer razumiju da je ovo samo crkvena zabrana. 2006. je Njemačka pokušala da ukine zabranu rada nedjeljom (Berlin je upotpunosti te godine ukinuo zabranu), prije svega savezne pokrajine, međutim palo je na Ustavnom sudu 2009. godine po apelaciji crkvi i to ne zbog toga što je to ekonomski, socijalno i kako već dobro, već jer njemački Ustav iz 1949. godine zaista prepoznaje nedjelju kao dan odmora – vjerovatno jedan od rijetkih u svijetu jer su uglavnom sekularni ustavi.
Dakle, Njemačka nije primjer, niti se možemo porediti, naročito jer efektivno više radnika radi nedjeljom u Njemačkoj i Austriji nego u Bosni i Hercegovini (više od 10% u komparaciji sa nekih 7-8% kao što je slučaj u Hrvatskoj). Da ne spominjemo da inače u čitavoj Evropi dolazi do liberalizacije rada zbog pritisaka novih tehnologija poput onih koje uvodi Amazon – trgovine bez radnika, instant dostava (nedjeljom) i slično.
Posebno ne želim ulaziti u analizu primjene zakona u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.
Ako smo zaista iskreni i realni, naše je da posmatramo Hrvatsku, Crnu Goru, Mađarsku i druge, slične zemlje.
Argumentima protiv populizma
Zbog svega navedenog, izašao sam u javnost kako bih upozorio na jedan opasan populizam odnosno mjeru koju lobiraju veliki trgovinski lanci, naftni lobiji (tako da benzinske pumpe mogu zaposliti radnike kako bi pravili hljeb i prodavali nedjeljom, a što se desilo prije par dana u Hrvatskoj).
Ova mjera bi samo narušila ionako narušeni radnički standard i dugoročno ugrozila radnike, a unaprijedila pregovaračku moć poslodavaca. Znam da nije popularno pričati snagom argumenata u Bosni i Hercegovini, međutim vjerujem da u našoj zemlji ima dovoljno razumnih građana koji su spremni podržati zvučne, argumentovane, konkretne politike, a ne populizam i loše mjere. Nije dovoljno da samo kažemo kako je nešto dobro i da “tako radi Njemačka” pa da bude dobro.
Niti jedna zemlja u svijetu nije tako uspjela.
Moramo se potruditi – čitati, pisati, analizirati, pripremati i slično.
Šta možemo uraditi za radnike?
Pa zbog toga sam ranije naveo šta radim u parlamentu – donijeti Zakon o studentskom radu, pa da oslobodimo starije i porodične radnike vikendom, a aktiviramo studente; donijeti izmjene fiskalnih zakona pa da radnik ima do 400 KM veću neto platu; kroz izmjenu Zakona o radu povećati kazne i mogućnosti inspekcija rada pa da nam se ne dešavaju neplaćeni prekovremeni radovi, kršenje radničkih prava i slično. Federalno ministarstvo trgovine može narediti da mora biti stolica za one za kasom, ili pak toalet za one u trafikama. Moramo i svima u FBiH omogućiti besplatno zdravstveno, a kako bi imali pravu sliku o nezaposlenosti u entitetu, te pomogli onima koji nemaju pravo na zdravlje i na neki specijalni lijek (pisao sam dosta inicijativa u vezi djece oboljele od cistične fibroze, uskoro pripremim novo zakonskoj rješenje kako bi se dugoročno riješio problem).
Konačno, možemo kroz naše krivične zakone značajnije kazniti one koji vrše mobing i fizičko zlostavljanje radnika i slično.
Svašta je moguće uraditi na bazi iskustva, prakse drugih, analiza, studija, javnih rasprava i slično. To su progresivna rješenja kakva trebamo u FBiH i čitavoj Bosni i Hercegovini i za njih ću glasati sa dvije ruke.
Međutim, neću i ne mogu podržati populizam koji ne da pravi štetu, već katastrofu upravo za radnika, i ono što je najgore od svega – daje mu lažnu nadu da će biti bolje, a neće, već gore.
(Autor je ekonomist i zastupnik Stranke za Bosnu i Hercegovinu u Predstavničkom domu Parlamenta F BiH.)
