Evropske ekonomije čeka nekoliko problematičnih godina. Njemačka je vjerojatno u recesiji. Evropska komisija predviđa rast od samo 0,8% za EU kao cjelinu u 2023., i malo više u 2024. Inflacija se polako smanjuje, što je natjeralo Evropsku središnju banku (ECB) da ponovno podigne stope na septembarskom sastanku. Poslovno povjerenje nastavlja se pogoršavati. Komisija je zatražila od bivšeg šefa ECB-a, Marija Draghija, da osmisli plan za jačanje evropske ekonomije. Od toga bi mogla biti knjiga, radnog naslova: “Whatever it Takes (to Grow)“.
Međutim, nisu sve zemlje jednako pogođene. Kao što naši izračuni pokazuju, različiti su rezultati u pet glavnih izazova s kojima se suočavaju sve evropske ekonomije. Potražnja će se morati smanjiti u borbi protiv inflacije; a rezultirajuće više stope na hrpe dugova bit će prevaga u odnosu na potrošnju. Stareća društva gube radnike prije odlaska u penziju brže nego što mladi uđu na tržište rada. U međuvremenu, borba protiv klimatskih promjena zahtijeva transformaciju industrije; a trgovanje s autokracijama sve je veći rizik u novom geopolitičkom dobu. Dobrodošli na evropski ekonomski petoboj The Economista, gdje svakoj zemlji dodjeljuju zlatnu, srebrnu ili bronzanu medalju u svakoj od pet disciplina, prema procjeni njihovog učinka od stran ovog lista.
Počinjemo s potražnjom. ECB mora povećati kamatne stope kako bi se smanjila inflacija. To ne ide uvijek po planu. U Austriji je godišnja inflacija još uvijek na 5,8%, dok je u Grčkoj pala na 2,4%, što je blizu cilja ECB-a od 2%. Tako bi ista kamatna stopa nekome uskoro mogla biti preniska, a nekome previsoka. Osim toga, centralne banke sedam zemalja EU-a koje nisu u eurozoni pokušavaju osigurati da njihove ekonomije ne izađu previše iz trzaja s eurozonom. U idealnom slučaju, inflacija u svim zemljama EU trebala bi biti blizu prosjeka eurozone, čak i u onima izvan nje. One čija stopa inflacije previše odstupa od prosjeka eurozone (trenutačno 4,3%), bilo ispod ili iznad njega, čeka skupo razdoblje prilagodbe.
Dalje, dug. Više kamatne stope će teže pogoditi zemlje ako već imaju visoko javno ili privatno zaduživanje. Kako bismo napravili poštenu usporedbu relativnog rasipništva, izračunavamo troškove servisiranja duga, kao udio u BDP-u, na ukupni dug poduzeća, kućanstava i vlade kao da se stope koje se trenutno naplaćuju na nove zajmove ili obveznice primjenjuju na cijele zalihe. Razlog zašto je to poštena usporedba jest taj što će se, kako stariji dug dospijeva, morati prebaciti na nove stope. Porezne oaze poput Irske, Cipra ili Luksemburga imaju visok korporativni dug, a da to mnogo ne utječe na lokalnu ekonomiju. Ali u Mađarskoj, skandinavskim zemljama i Nizozemskoj, servisiranje privatnog duga vjerojatno će kočiti potrošnju, izgradnju i ulaganja. U Nizozemskoj će pad penzionih sredstava kućanstava tokom posljednjih godina dodatno povećati problem. U Italiji i Grčkoj uglavnom će vlade uskoro morati izdvajati više sredstava za servisiranje duga.
Sada na demografiju. Borba sa starenjem jedna je od dugoprugaških disciplina u našem petoboju. Uspješne zemlje u prošlosti su stabilizirale svoju stopu nataliteta, dovele imigrante kako bi obogatile svoje ekonomije, potaknule radnike da ostanu na poslu i u svojim 60-ima i natjerale muškarce da svoj dio brige obavljaju kod kuće kako bi žene mogle ostvariti punu ekonomsku moć i potencijal na tržištu rada.
Mjerimo s čime se zemlje sada suočavaju. Izračunavamo neto smanjenje raspoložive radne snage, bez migracija: broj ljudi u dobi od 60 do 64 godine, koji su blizu penzije, minus mladi u dobi od 15 do 19 godina, koji uskoro ulaze na tržište rada. Na dnu su zemlje srednje i istočne Europe, kao i gerontokracije zapada, Njemačka i Italija. Broj domaćih radnika u Švedskoj, Francuskoj ili Danskoj ostat će jednako velik u sljedećih nekoliko godina. Među istočnim članicama EU-a, Mađarska, Češka i Rumunjska stoje bolje po ovom mjerilu od mnogih zapadnih zemalja EU-a.
Druga dugoprugaška utrka u našem ekonomskom petoboju je dekarbonizacija evropske ekonomije. Ozelenjavanje transporta i grijanja zahtijevat će velika ulaganja i zapravo bi trebalo potaknuti rast u kratkom roku, jer se kućanstva i vlade zadužuju za finansiranje novog kompleta. Ulaganje u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora imat će sličan učinak. Međutim, dekarbonizacija industrije bit će teža jer se kompanije suočavaju s konkurencijom u zemlji i inostranstvu. Sve dok zelena električna energija ne postane u izobilju i jeftina, njihovi će troškovi ostati veći.
To čak vrijedi i za zemlje s nuklearnom energijom ili puno obnovljivih izvora energije: budući da su evropska tržišta električne energije sve više povezana, cijene se kreću u tandemu. Ukupna potrošnja plina i električne energije po industriji, naša mjera za ovaj izazov, uvelike se razlikuje diljem Europe kao udio u BDP-u. U grupi bogatih zemalja ističu se Finska i Belgija kao veliki industrijsko-energetski potrošači. Španija i Njemačka također su u visokoenergetskoj skupini, dok su u ovoj disciplini Poljska i Francuska niže.
Konačno, sve će se zemlje suočiti s pritiskom da se odvoje od svjetskih autokratija. Naročito će odnos EU-a s Kinom trebati pažljivo prilagoditi kako bi kontinent bio manje ranjiv na ekonomske ucjene. Ako politička eskalacija dovede do smanjene trgovine i kineske odmazde, najvećim dijelom će izgubiti Njemačka i njene velike industrijske kompanije, posebno njeni proizvođači automobila s velikim podružnicama u Kini. Ali uvoz iz drugih autokratija također nosi rizike za opskrbne lance. Izračunavamo ukupnu trgovinu s onim zemljama koje Economist Intelligence Unit smatra autokracijama i dijelimo je s BDP-om. Po ovom mjerilu neke manje zemlje EU stoje najgore. Njemačka i Nizozemska učestvuju ovom natjecanju kao zajednički tim, jer luka Rotterdam služi i kao uvozna ruta za mnoge njemačke kupce, a nizozemske trgovinske brojke često su precijenjene. One su najviše rangirane među većim zemljama, a Francuska je blizu donjeg kraja tablice.
Sve to spojite i što dobijete? Europski ekonomski petoboj ima jasnog pobjednika: Irsku s četiri zlata i srebrom, a slijede je dva mediteranska otoka, još jedna porezna oaza i Danska. Biti mali jasno ima svoje prednosti, iako je Danska jedini ekonomski model koji bi drugi mogli kopirati. Visoku poziciju Hrvatske zamagljuju demografski problemi. Najbolja velika ekonomija je Francuska, s dvije zlatne medalje i tri srebrne. Na dnu tablice je Mađarska, a Italija je tek nešto bolja; i s problemima s dugom i s kratkoročnom borbom s potražnjom. Njemačka je sretnija: njena jedna zlatna medalja, u inflaciji, prikriva njezine tri bronze – u demografiji, razdvajanju i dekarbonizaciji. Poljska, koja godinama ima jake ekonomske rezultate, dobila je samo bronzane medalje za inflaciju i demografiju, povlačeći se prema dolje popisu The Economista. Kao iu slučaju Njemačke, osvajanje ekonomskih nagrada u prošlosti malo govori o tome ko će biti pobjednici u sljedećih nekoliko godina.
