Piše: Cathy Young (Unpopulist)
Prema mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, republikanski predsjednički kandidat Donald Trump brzo će okončati rat u Ukrajini ako bude izabran, tako što će odbiti da pošalje “ijedan peni” pomoći Ukrajini i tako učinkovito prisiliti zemlju na kapitulaciju pred Rusijom. Izjava, koja je uslijedila nakon Orbánova sastanka s Trumpom prošlog mjeseca, jasan je podsjetnik na to u kojoj mjeri trumpificirana GOP postaje antiukrajinska stranka, što je daleko od rane dvostranačke podrške borbi Ukrajine protiv ruske agresije. I dok protivljenje pomoći Ukrajini ne podrazumijeva nužno podršku Vladimiru Putinu — uobičajena obrazloženja uključuju da se Sjedinjene Države moraju usredotočiti na domaće probleme ili na opasniju prijetnju iz Kine, ili da Ukrajina ne može pobijediti i samo produženje rata znači više smrti i patnje – prijateljski sentimenti prema Putinu sve su istaknutije na desnici. U ovom trenutku, proputinizam više nije skrivena struja u desničarskoj retorici: ona je na površini.
Ali nisu svi Putinu naklonjeni konzervativci isti. Za neke, njihova mržnja prema američkoj ljevici nadjačava sve osjećaje koje imaju prema Putinu. Drugi su više ideološki: protive se samom zapadnom liberalnom projektu. Razmrsivanje ovih različitih napetosti ključno je za objašnjenje zašto mnogi na današnjoj desnici prihvataju stajališta zbog kojih bi ih donedavno drugi konzervativci označili kao marionete Kremlja.
Uzmimo bivšeg voditelja Fox Newsa Tuckera Carlsona i njegovu nedavnu avanturu u Moskvi. U februaru je Carlson, čiji se sadržaj sada streama na X-u i na njegovoj vlastitoj web-stranici, podigao svoju ulogu kanala propagande Kremlja na novi nivo putovanjem u Moskvu kako bi intervjuirao Putina – nešto za što je apsurdno tvrdio da nijedan zapadni novinar nije „usudio“ učiniti od početka rata. (Kao što su novinske organizacije istaknule, a Putinov glasnogovornik Dmitry Peskov potvrdio, mnogi su pokušali; Carlson je dobio odobrenje jer ga je, kako je Peskov jasno rekao, Kremlj smatrao ugodnijim za razgovor.) Intervju je bio dvosatni ljubavni festival u kojem su Putin i njegove laži prošle bez izazova. Zatim, Carlson je nadmašio samog sebe s blistavim videozapisima koji veličaju čuda moskovske podzemne željeznice izgrađene u Sovjetskom Savezu i ruskih supermarketa.
Carlson odražava dominantni pristup na trumpističkoj desnici: ako aktivno ne podržava Putin, onda u je najboljem slučaju protiv anti-putinovaca. Anti-anti-Putinisti mogu priznati da je Putin donekle loš, ali samo kako bi insistirali na tome da su druge stvari daleko gore: meksički narko karteli, progresivni filantrop George Soros, “ljevica” ili američka “vladajuća klasa”. Poput nekadašnjih ljevičarskih sovjetskih apologeta, oni izmišljaju lažne političke zatvorenike u Americi kako bi sugerirali moralnu jednakost s diktaturom u Kremlju.
Članak u The Federalistu dan nakon ruske invazije na Ukrajinu jasno ilustrira ovaj način razmišljanja. Autor Christopher Bedford, bivši voditelj Fondacije Daily Caller News Foundation i plodan saradnik medija desnog centra, ne samo da je otvoreno izjavio da “mnogi od nas mrze svoje elite daleko više nego što mrze nekog stranog diktatora”, već je priznao da se u puno toga divi spomenutom diktatoru – na primjer, Putinovoj bespogovornoj odbrani ruske “vjere, kulture i historije”, dok zapadne elite ocrnjuju i izvinjavaju se za svoju.
Teško da je do sada novost da mnogi američki desničari vide Putinovu Rusiju kao antitezu zapadnom “wokizmu”. To se posebno odnosi na seksualne i rodne norme: primijetio sam početke ovog trenda 2013., kada je nekoliko desničarskih grupa i konzervativnih stručnjaka pohvalilo ruski zakon koji cenzurira “propagandu” homoseksualnosti. Raspravljajući o tom fenomenu nedavno u kontekstu zaokreta GOP-a protiv Ukrajine, David French ukazao je na takve primjere kao što je pohvala krajnje desničarskog stratega Stevea Bannona Putinovoj “anti-woke” ličnosti i ruskoj konzervativnoj rodnoj politici, ili psihologa Jordana Petersona koji je sugerirao da je rat Rusije u Ukrajini bio dijelom samoodbrana od dekadencije “patološkog Zapada”.
Ideja o Rusiji kao bedemu tradicionalizma i “anti-woke” otpora slika je koju Putinov režim namjerno njeguje – ne samo da bi se dopao predrasudama vlastitog stanovništva, već i da bi pridobio prijatelje među konzervativcima na Zapadu. A mnogi su zavedeni afinitetom koji daleko nadilazi anti-anti-putinizam.
Ti desničari kimaju glavom kada Putin izjavljuje, dok najavljuje aneksiju četiri ukrajinsk regije, da se Rusija bori za porodicu s “mamom i tatom”, a ne “roditeljem br. 1” i “roditeljem br. 2”, ili kada Rusija službeno klasificira feminizam i “LGBT pokret” kao “ekstremističke”. Vole oglase za regrutiranje u vojsku koji slave muževne muškarce, a ne “uškopljene” američke muškarce. Možda nisu čuli za ruske političare koji se slažu s američkim “trad” blogerima u zabrinutosti što previše mladih žena ide na koledž umjesto da rađaju djecu, ali znaju da vole kulturnu klimu u kojoj takva mišljenja cvjetaju. Oni također sretno propuštaju osuditi Putinov režim u stvarima zbog kojih osuđuju liberalni “režim” u Americi – bilo da se radi o legalnom abortusu, usprkos nedavnim potezima da se on ograniči i obeshrabri, ili strogim karantinama zbog COVID-19.
Ipak, gađenje prema društvenom i seksualnom liberalizmu nakon 1960-ih ne objašnjava u potpunosti ljubav desnice prema Putinu. Neka desničarska proputinovska retorika ukazuje na daleko radikalnije odbacivanje liberalizma, čak i u njegovim klasičnijim varijantama (liberalizam Johna Lockea i Johna Stuarta Milla nasuprot progresivizmu Michela Foucaulta ili Ibrama X. Kendija). Očito, ljudi poput neoreakcionarnog blogera Curtisa Yarvina, koji mašta o Putinovoj Rusiji koja ponavlja ulogu carske Rusije iz 19. stoljeća kao razbijača liberalizma u Evropi, su ludaci (iako Yarvin navodno ima veze s Trumpovom desnicom). Ali razmislite o gotovo panegiriku Putinu na mnogo respektabilnijem mjestu: govoru autora i višeg saradnika s Instituta Claremont Christophera Caldwella 2017. na seminaru koledža Hillsdale. I Claremont i Hillsdale su intelektualna središta trumpističkog nacionalnog konzervativizma.
Caldwell, koji besramno pozdravlja Putina kao “heroja populističkih konzervativaca”, jednako tako besramno priznaje da je “heroj” suzbio “mirne demonstracije” i zatvorio i vjerojatno ubio političke protivnike. Ipak, on tvrdi da “ako bismo koristili tradicionalne mjere za razumijevanje vođa, koje uključuju odbranu granica i nacionalni procvat, Putin bi se smatrao najistaknutijim državnikom našeg vremena.” Ostavljajući po strani dvojbene tvrdnje o “procvatu” Rusije pod Putinom, možda ono što najviše otkriva o ovoj odbrani jeste da se otvoreno poziva na standarde koji prethode i odbacuju moderna, prosvjetiteljska uvjerenja o slobodi, individualizmu i ljudskim pravima.
Ništa manje nevjerojatno, Caldwell hvali Putinovo odbijanje da prihvati “podređenu ulogu u svjetskom sistemu kojim upravljaju Amerikanci i koji vode strani političari i poslovni čelnici” – i nudi zapanjujuću analogiju:
„Populistički konzervativci vide [Putina] na način na koji su progresivci nekoć vidjeli Fidela Castra, kao jedinu osobu koja kaže da se neće pokoriti svijetu koji ga okružuje. Ne morate biti komunist da biste cijenili način na koji je Castro, bez obzira na njegove ekscese, stvarao prostor autonomije za svoju zemlju“.
Ako su “populistički konzervativci” skloni Putinu ekvivalent Castro-sklonim progresivcima iz doba Hladnog rata, to je sasvim lično i samootkrivljujuće.
Slično kao pro-Castro ljevičari iz prošlosti, današnji pro-Putin desničari su fundamentalno antiamerički. Oni mrze američko globalno vodstvo i moć. Oni mrze američku vanjsku politiku i institucije nacionalne sigurnosti – otuda njihovo gorljivo prihvaćanje narativa Kremlja prema kojima je Revolucija dostojanstva 2014. u Ukrajini, kojom je svrgnut promoskovski poluautoritarni režim, bio “državni udar koji je poduprla CIA”. Oni mrze, do temelja, Ameriku 21. stoljeća: Ameriku koju vide kao iskvarenu multikulturalizmom, imigracijom iz “Trećeg svijeta”, feminizmom, pravima homoseksualaca i seksualnim oslobođenjem – i kojom dominiraju “elite” koje preziru konzervativce.
Naravno, moguće je kritizirati različite aspekte moderne progresivne kulture u Americi, osobito u njezinoj neliberalnoj inkarnaciji usmjerenoj na identitet. Možemo se čak složiti da progresivizam koji zapadno liberalno naslijeđe vidi kao ogrezlo u rasističkim, seksističkim, homofobnim i kapitalističkim ugnjetavanjima nagriza našu predanost liberalnoj demokratiji u suočavanju s putinističkom autokratijom. Ali postoji golem jaz između takve kritike i otvorenog “neprijateljstva prema [vlastitoj] vladi i sugrađanima,” prema riječima esejiste Matta Johnsona – neprijateljstva koje se lako pretvara u simpatije prema američkim neprijateljima.
Štaviše, ljutnja i ogorčenost u srcu trumpističkog nacionalizma u Americi na neki su način prilično slični mentalitetu putinističkog nacionalizma u Rusiji: neko je opsjednut gubitkom kulturnog rata i nepoštivanjem od strane “elita”; drugi, zbog gubitka Hladnog rata i nepoštivanja Zapada. Možda to objašnjava druge sličnosti u dva načina razmišljanja, od sklonosti provokacijama i prkošenja normama u lice do sklonosti teorijama zavjere. Previše američkih desničara gleda na Putinov režim i vidi srodne duše.
