Piše: Shawn Huckabay (Project Liberal)
Šta je libertarijanizam?
Libertarijanizam, u američkom smislu pojma koji ću koristiti u ovom tekstu, nastao je sredinom 20. stoljeća u Sjedinjenim Državama. Tražio je malo više od liberalizma, ali kako se značenje izraza liberal počelo iskrivljavati u Americi, mnogi su liberalni autori umjesto toga počeli koristiti izraz libertarijanac da opisuju sebe. U knjizi Zašto nisam konzervativac, objavljenoj 1960., Friedrich Hayek je napisao:
U Sjedinjenim Državama, gdje je postalo gotovo nemoguće koristiti “liberalan” u smislu u kojem sam ga ja upotrijebio, umjesto njega se koristi izraz “libertarijanac”. To može biti odgovor; ali što se mene tiče, smatram ga posebno neprivlačnim. Za moj ukus nosi previše okusa fabrikovanog izraza i zamjene. Ono što bih ja trebao je riječ koja opisuje stranku života, stranku koja favorizira slobodan rast i spontanu evoluciju. Ali bezuspješno sam razbijao glavu kako bih pronašao opisni izraz koji to bolje opisuje od pojma liberalizam.
Zbog toga mnogi ideološki libertarijanci u Americi danas vjeruju da je njihova filozofija jednostavno filozofija izvornih liberala preimenovana pod novu etiketu. To nije tako; nakon skovanja izraza u njegovoj modernoj upotrebi, američki libertarijanizam nastavio je rasti i mutirati u vlastitu posebnu političku filozofiju.
Austrijska škola ekonomije
Prvo veće odstupanje od liberalizma došlo je u obliku Austrijske škole. Ova škola ekonomije pojavila se krajem 19. stoljeća, ali je pravi procvat doživjela početkom 20. stoljeća i zagovara radikalni oblik nereguliranog kapitalizma slobodnog tržišta. Najekstremnije verzije ove škole u potpunosti odbacuju empirizam, proglašavajući empirijsko znanje ekonomije nemogućim, a pokušaj oblikom scijentizma, tvrdeći da se sve valjano znanje o ekonomiji može steći samo zaključivanjem iz samoočiglednih praktičnih principa.
Austrijska škola dala je modernom libertarijanizmu svoj jedinstveni fokus na ekonomiju i vlasnička prava. Dok je liberalizam uvijek branio kapitalizam i vlasnička prava, sve od Adama Smitha, ekonomija nikada nije bila tako temeljna za liberalni etos kao što je za libertarijanizam, niti liberalizam ima dogmatsku privrženost potpunom odsustvu uplitanja države u ekonomiju. . Imajte na umu kako se u preambuli američke Deklaracije o nezavisnosti niti ne spominju vlasnička prava.
Ayn Rand
Drugi veliki utjecaj koji je odgurnuo libertarijanizam od njegovih liberalnih korijena bila je američka filozofkinja ruskog porijekla Ayn Rand. Dok se austrijska škola usredotočila na ekonomiju, Ayn Rand je sa svojom filozofijom objektivizma uvela moralni etos u pokret artikulirajući načelo neagresije:
„Osnovno političko načelo objektivističke etike je: niko ne smije inicirati upotrebu fizičke sile protiv drugih. Nijedan čovjek – ili skupina, društvo ili vlada – nema pravo preuzeti ulogu kriminalca i pokrenuti upotrebu fizičke prisile protiv bilo kojeg čovjeka. Muškarci imaju pravo upotrijebiti fizičku silu samo kao odmazdu i samo protiv onih koji su je inicirali. Etičko načelo koje je uključeno jednostavno je i jasno: to je razlika između ubistva i samoobrane. Otimač nastoji steći vrijednost, bogatstvo, ubijanjem svoje žrtve; žrtva ne postaje bogatija ubijanjem pljačkaša. Načelo je: nijedan čovjek ne može dobiti nikakve vrijednosti od drugih pribjegavanjem fizičkoj sili“.
Dok je Ayn Rand imala puno više za reći o mnogim drugim temama, njena mišljenja o drugim temama, poput epistemologije, nisu imala mnogo utjecaja na širi libertarijanski pokret. Usvajajući radikalno prokapitalističko stajalište Austrijske škole i povezujući ga s eksplicitnim etičkim načelom, Ayn Rand pomogla je daljnjem učvršćivanju američkog libertarijanskog pokreta, uprkos svom ličnom prijeziru prema tom pokretu.
Murray Rothbard
Središnja intelektualna figura modernog američkog libertarijanizma je Murray Rothbard. U Rothbardu su se različiti utjecaji pokreta do te tačke konačno stopili u koherentnu, dosljednu filozofiju politike koja će tvoriti temelj budućeg libertarijanizma.
Rothbard, kao austrijski ekonomist, dijelio je njihov prezir prema ekonomskom empirizmu i njihovu podršku radikalnom kapitalizmu. Njegov glavni ekonomski utjecaj bio je ekonomist austrijske škole Ludwig von Mises, imenjak paleolibertarijanskog Mises instituta, u čijem je rukovodećem timu kratko bio.
Također je uzeo Rand na udar svojim racionalističkim pristupom; dok je Rand načelo neagresije utemeljila u etičkom egoizmu, Rothbard je zauzeo kantovski pristup, zalažući se za aksiom o neagresiji koji je samoočigledno istinit ako se prihvate njegove apriorne premise. Također je sveo sva individualna prava na vlasnička prava, tvrdeći da su druga prava, kao što je pravo na vlastiti život i pravo na vlastito tijelo koje drugi ne uznemiravaju, jednostavno izvedena iz nečijeg vlasništva nad samim sobom kao oblika intrinzičnog vlasništva.
Rezultat je bio rođenje anarho-kapitalizma, najekstremnijeg i dosljednog oblika libertarijanizma. Ova politička filozofija zagovara potpunu demontažu svih institucija prisile, uključujući vladu, kako bi se formirao anarhični društveni poredak bez države. Jedno i jedino univerzalno etičko načelo takvog društva je radikalno poštivanje vlasničkih prava utemeljeno na aksiomu nenapadanja; sva ostala razmatranja su od sekundarne važnosti, a sve što krši aksiom neagresije smatra se nepodnošljivim zlom bez obzira na bilo koje druge čimbenike.
Na ovom smo intelektualnom raskrižju prešli veliku udaljenost od Adama Smitha, Johna Lockea i Johna Stuarta Milla. Dok libertarijanizam ove vrste ima svoje temeljne korijene u liberalizmu, negdje duboko ispod površine, isto tako ima i komunizam, a ni za jednog se ne može vjerodostojno tvrditi da je smisleno liberalan u širem smislu pojma uprkos njihovom ideološkom porijeklu, oba su se oslobodila temeljne liberalne ideje. Sada usmjeravamo našu pozornost na zadatak izgradnje liberalnih temelja na politiku kako bismo ih tome suprotstavili.
Što je liberalizam?
Liberalizam je politička tradicija koja je nastala tokom prosvjetiteljstva, razdoblja u zapadnoj historiji, nakon renesanse, u kojem su tradicionalni stavovi i strukture moći bili pod ekstremnim pritiskom i kritikom. U ovom vrlo aktivnom intelektualnom okruženju, ljudi su počeli preispitivati Crkvu, Kralja i odnos između ovih struktura moći i ljudi općenito.
Liberalizam tvrdi da je svrha vlade zaštititi interese naroda općenito, a ne aristokracije ili druge privilegirane klase. Kao takva, za razliku od monarhije ili imperijalizma, moralna valjanost vlade nije utemeljena na božanskom pravu kraljeva ili jednostavnoj moći koja čini pravo, već na pristanku onih kojima se vlada. Ovo je najpoznatiji i najrječitiji primjer američka Deklaracija o nezavisnosti:
„Držimo ove istine očiglednima, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. – Da bi osigurale ta prava, vlade su uspostavljene među ljudima, izvlačeći svoje pravedne ovlasti iz pristanka onih kojima se upravlja, – Da kad god bilo koji oblik vladavine postane destruktivan za ove ciljeve, pravo je naroda promijeniti je ili ukinuti, i uspostaviti novu vladu, postavljajući svoje utemeljenje na takvim načelima i organiziranju svojih ovlasti u takvom obliku za koji će se njima činiti najvjerojatnijim da će utjecati na njihovu sigurnost i sreću.
Važno je napomenuti da liberalizam nije dogma. Ne postoji posebna knjiga ili tekst koji ocrtava “ispravan liberalizam”. Liberalizam bolje opisuje široku grupu mislilaca i ideja koji dijele fokus na gore navedeno, ali se razlikuju u detaljima.
Sloboda
Centralni stub liberalizma je politička sloboda, ali prije nego što možemo govoriti o političkoj slobodi, moramo utvrditi što zapravo podrazumijevamo pod slobodom u najopćenitijem smislu. U tu svrhu nudim sljedeće:
Sloboda je sposobnost svojevoljnog bića da uspješno vrši kontrolu nad stvarnošću kako bi zadovoljilo svoje ciljeve.
Svojevoljno biće je biće koje ima volju činiti stvari. Volja je u biti druga riječ za intencionalnost; svojevoljno djelovanje je namjerno djelovanje. Mnoge bi se životinje prema ovoj definiciji kvalificirale kao svojevoljna bića, ali apstraktna, svjesna volja relevantna za politiku nešto je što se opaža samo kod ljudskih bića. Pas sigurno ima namjeru kada jede svoju večeru, ali ne može razmišljati o toj namjeri, a njegove su namjere u potpunosti posljedica instinkta i uopće nisu pod utjecajem apstraktnih misli.
Ciljevi su nova stanja stvarnosti koje volja namjerava postići; ako je cilj postignut, stvarnost je drugačija nego što je bila prije na način koji zadovoljava volju. Ako neko namjerava otvoriti zatvorena vrata, kraj je stanje stvarnosti u kojem su vrata otvorena.
Kontrola opisuje fizičku interakciju volje sa stvarnošću kako bi se postigli željeni ciljevi. Ako su vaš cilj otvorena vrata, kontrola opisuje korištenje vašeg fizičkog tijela da uhvatite kvaku i otvorite vrata. Uspješno vršenje kontrole događa se kada sve ide po planu; ako se vrata otvore, a to je bila namjera iza svojevoljnog djelovanja, možemo reći da je volja uspješno izvršila kontrolu nad stvarnošću.
Sloboda kao moralno dobro
“Svaka umjetnost i svaki upit, a slično i svako djelovanje i potraga, smatra se da ima za cilj neko dobro; i zbog toga je dobro s pravom proglašeno za ono čemu sve teži.” – Aristotel
Iako se može činiti samorazumljivim, vrijedi odvojiti trenutak za odbranu ideje da je sloboda, kako je gore opisano, moralno dobro. Uostalom, različiti pojedinci i filozofije kroz historiju bili su protiv slobode, a nedvojbeno najeksplicitnija filozofija protiv slobode bila je ona Mussolinijevog fašizma:
„Očigledna istina, očigledna očima svih koji nisu zaslijepljeni dogmatizmom, jest da su ljudi možda umorni od slobode. Imaju ja na pretek. Sloboda više nije djevica, čedna i stroga, za koju se treba boriti… pokopali smo truli leš slobode… italijanski narod je rasa ovaca.” – Benito Mussolini
Ako postoji išta poput objektivne definicije dobra za svojevoljno biće, dobro je postizanje željenih ciljeva. To ne znači da su svi ciljevi jednako dobri ili da neko ne može pogriješiti u svom uvjerenju da je cilj kojem teži ono što stvarno želi. Jedini argument koji se ovdje iznosi jest da je, praktički po definiciji, “dobro” nešto što svojevoljno biće percipira kao dobrobit i da svojevoljna bića oblikuju svoje ciljeve na temelju percipirane koristi.
Iz toga nužno slijedi da je sloboda dobra, budući da sloboda jednostavno opisuje sposobnost svojevoljnog bića da uspješno dobije dobro, kakvo god ono bilo. Bilo bi nesuvislo tvrditi da je cilj dobar, ali sposobnost da se postigne taj cilj nije dobra. To bi značilo tvrdnju da je “nahraniti gladne ljude” dobro, ali “moći nahraniti gladne ljude” nije.
Što ograničava slobodu?
Ako je sloboda sposobnost svojevoljnog bića da uspješno vrši kontrolu nad stvarnošću kako bi zadovoljio svoje ciljeve, odsutnost slobode je nužno nedostatak te sposobnosti. Kad god svojevoljno biće nije u stanju postići cilj koji želi, možemo reći da je sloboda ograničena. Takva se ograničenja mogu grubo razvrstati u sljedeće kategorije:
Ograničen unutarnjim kapacitetom. Kada neko ne može postići cilj zbog ograničenja u svom biću direktno. Na primjer, nedostatak kognitivne sposobnosti za rješavanje problema ili nedostatak fizičke snage za pomicanje predmeta.
Ograničen materijalnim okolnostima. Kada neko ne može postići cilj zbog nedostatka raspoloživih resursa. Na primjer, nemogućnost pokretanja motornog vozila zbog nedostatka dostupnog goriva ili nemogućnost kupnje robe ili usluge zbog nedovoljnih sredstava.
Ograničen od drugih ljudi. Kada neko ne može postići cilj zbog uplitanja drugih. Na primjer, nemogućnost ulaska u zgradu zbog naoružanih stražara postavljenih na vratima.
Da budemo jasni, ništa od toga se međusobno ne isključuje. Stvarnost je složena, a u situacijama stvarnog svijeta obično je sve navedeno u igri u određenoj situaciji.
Liberalni etos
Liberalizam je politika slobode kako je gore definirana. Liberali nastoje stvoriti i održati političke institucije koje povećavaju sposobnost ljudi da ostvare željene ciljeve. Ovaj etos podupire sve njegove konkretnije i specifičnije tvrdnje i daje boju svakoj raspravi koja se odvija unutar konteksta liberalizma.
Budući da ljudi prirodno traže svoje željene ciljeve kada za to imaju slobodu, liberalizam nije usredotočen na to da im osigura njihove ciljeve, već na to da im omogući da to učine. Kao takav, liberalizam je negativan u smislu da je njegov primarni fokus uklanjanje ograničenja slobode, a ne pružanje pozitivnih dobara. To ne znači da je liberalizam općenito protiv prisile; samo ta prisila, budući da je nužno ograničenje slobode jednih, mora biti opravdana u smislu ograničenja koja uklanja s drugih. Direktan primjer bio bi zakon protiv ubistva, koji ograničava slobodu potencijalnih ubojica, dok daje mnogo više slobode većini čovječanstva koje radije ostaje na životu.
Ako primijenimo ovaj etos na različite kategorije ograničenja slobode, dobivamo sljedeće političke ciljeve:
Uklanjanje ograničenja unutarnjeg kapaciteta. Liberal cijeni proširenje ljudskih sposobnosti u sebi i drugima, kako fizički tako i kognitivno, tako da su sposobniji za postizanje željenih ciljeva.
Uklanjanje ograničenja materijalnih okolnosti. Liberalne vrijednosti pomažu osiromašenima kako im se ne bi onemogućilo sudjelovanje u dobrobitima civiliziranog društva i kako bi legitimno imali kapacitet za postizanje željenih ciljeva.
Uklanjanje ograničenja drugih ljudi. Liberalne vrijednosti koje štite osobu i imovinu pojedinca od prisilnog uplitanja drugih ljudi.
Budući da se ove kategorije međusobno ne isključuju, a uklanjanje ograničenja s jedne osobe može nametnuti ograničenja drugoj, stvarni posao izgradnje liberalnog društvenog poretka nužno je složen. Tu dolazi fokus na institucije.
Liberalne institucije
Sloboda je vrsta korisnosti, a liberalizam je maksimiziranje te korisnosti u općoj populaciji. Ipak, održavanje ravnoteže tolikih vrsta slobode u velikoj populaciji ljudi nije jednostavan zadatak. Čovjek nije ograničen samo ograničenjima ljudskog intelekta i znanja da ima dovoljno cjelovitu sliku stvarnosti kako bi uvijek odabrao opciju koja daje najveću korist u određenoj situaciji, već i činjenicom da je stvarnost u stalnom stanju promjene.
U tu svrhu, liberalizam stavlja fokus na izgradnju pravih institucija. Pravilno osmišljene institucije u dobrom radnom stanju osiguravaju sredstva pomoću kojih ljudi mogu osigurati da vlada djeluje u njihovom interesu, ispravljajući se kako se okolnosti mijenjaju tako i kada se pronađu greške.
Neko može napisati cijele knjige (a mnogi jesu) o pojedinačnim liberalnim institucijama, a ja ne namjeravam pružiti punu odbranu svih njih ovdje. Umjesto toga, pružit ću kratak opis nekih od najvažnijih liberalnih institucija, formuliranih gore opisanim terminima, kako bih pokazao kako su implicirane osnovnim pretpostavkama liberalizma. Nisu prikazani po važnosti, osim prve stavke koja je temeljna.
Monopolistička vlada. To je temelj na kojem se grade sve druge državne institucije. Odobravanjem vladinog monopola nad zemljopisnim područjem, ograničava se legitimna upotreba sile na tijelo koje je odgovorno narodu.
Demokracija. Da bi vlada bila odgovorna narodu, narod mora biti u mogućnosti konkretno utjecati na rad vlade, čak i indirektno putem izbora zastupnika u zakonodavno tijelo. Demokracija je institucionalizacija te ideje, pružanje mehanizma upravo za to.
Vladavina zakona. Zakon je kodifikacija ograničenja koje vlada nameće ljudima. U liberalnom društvu, jedini valjani zakoni su zakoni koji nameću manja ograničenja slobodi jednih kako bi uklonili veća ograničenja slobodi drugih. Da bi zakon bio pošten i pravedan, mora biti zapisan, jasno dostupan i razumljiv svima, te mora biti jednako primjenjivan u svim slojevima društva.
Provjere i ravnoteže. Iako su vlade namijenjene predstavljanju svih ljudi, svakodnevne operacije vlade neizbježno će obavljati nekolicina. Kako bi se smanjio rizik da bi bilo ko ko djeluje u vladi mogao iskoristiti takvu moć za vlastite ciljeve na račun društva u cjelini, te kako bi se smanjio rizik da većina društva guši slobodu manjine putem državnih institucija, državna moć treba biti raspoređena i ograničena, s različitim ograncima vlasti koji međusobno kontroliraju i međusobno uravnotežuju moć.
Privatni posjed. Malo stvari ograničava nečiju slobodu izravnije od uskraćivanja nečije sposobnosti posjedovanja imovine uopće. Sposobnost posjedovanja imovine i usmjeravanja njene upotrebe prema vlastitom nahođenju temelj je slobodnog društva i procvata ekonomije.
Provedba ugovora. Kako bi se ljudi mogli uključiti u smislenu društvenu i ekonomsku aktivnost, moraju biti u stanju sklapati sporazume s drugima s razumnim povjerenjem da će se takvi sporazumi poštovati.
Gdje libertarijanizam griješi
Glavni grijeh libertarijanizma, iz kojeg proizlazi većina njegovih drugih pogrešaka, jest redukcija ljudske slobode na puka vlasnička prava. Umjesto da vlasnička prava budu institucija koja je jedno od mnogih sredstava za uklanjanje mnogih mogućih ograničenja ljudske slobode, libertarijanizam definira slobodu kao vlasnička prava i ili izbacuje sve druge brige ili ih u potpunosti podređuje imovinskim pravima, tako da na kraju uvijek mogu nadjačati vlasnička prava.
Ovo svođenje svih sloboda na vlasnička prava daje libertarijancu precijenjeno povjerenje u njegovu individualnu sposobnost da zna koje politike maksimiziraju slobodu. Uostalom, libertarijanac više nije zadužen za balansiranje složenog skupa institucija i sloboda kako bi maksimizirao oblik korisnosti. Sve što treba učiniti je uzeti svoje jedno vrlo jednostavno načelo i dosljedno ga primjenjivati, a ono što slijedi je nužna i definitivna sloboda.
Kao posljedica toga, libertarijanac više nema razloga cijeniti liberalne institucije kao što su monopolistička vlada, demokracija, vladavina prava, itd. Te institucije služe za praktičnu političku filozofiju koja razumije da je svijet previše složen da bi bilo koja osoba znala pravi odgovor na sve. Dogmatičan čovjek s jednostavnim narativom ne vidi složeni svijet, pa kao posljedica toga nema razloga cijeniti bilo kakve alate namijenjene suočavanju sa složenošću.
Još jedna nesretna posljedica je da se libertarijanac jednostavno ne bavi nikakvim drugim ograničenjima ljudske slobode. Na površinskoj razini, moglo bi mu biti stalo da je neko kritično osiromašen, pa čak i namjeravati mu pomoći, ali on to siromaštvo ne smatra ograničenjem slobode, pa je stoga otpisao svaku upotrebu prisile za rješavanje tog problema. Može biti da bi beznačajna količina bogatstva, nasilno oduzeta drugima, uvelike poboljšala stvarnu slobodu ovog čovjeka omogućujući mu da započne proces dobivanja posla i mjesta za život, dok bi minimalno utjecala na sve ostale, ali ovo razmišljanje je ZABRANJENO kada sloboda nije definirana u svom važnijem i općenitijem smislu.
Srodan problem za libertarijanizam je njegov goli deontološki pogled. Rothbardov aksiom o neagresivnosti je deontološki moralni princip, što će reći, moralno načelo kojega imamo dužnost slijediti i (u očima deonologa) samo po sebi je istinito. Deontologija odbacuje ideju da ishodi ili posljedice imaju nešto za reći o moralu.
Budući da dobro nije definirano u smislu bilo koje vrste ishoda osim privrženosti načelima, libertarijanizam kao praktična politička filozofija je nefalsifikabilan. Ako bi libertarijansko društvo nastalo i bilo bi, prema nekom objektivnom mjerenju, lošije za život od liberalnog društva, to se ne bi smatralo opovrgavanjem, jer dobro nije definirano u smislu nekog posebnog rezultata, već u smislu pridržavanja načela.
Drugi problem izazvan libertarijanskom deontologijom je taj što nas ostavlja s političkom filozofijom bez ikakvog utemeljenja na dubljim vrijednostima. Sve dok slijedi aksiom neagresije, svaki sistem vrijednosti jednako je dobar kao i svaki drugi. Želite li stvoriti rasno segregiranu mikro-zajednicu kako biste dobili “blagodati” etnodržave? Sve dok niko ne krši aksiom o neagresiji, libertarijanac nema temelja ponuditi moralnu kritiku. Kad bi rasna segregacija postala norma u cijelom društvu, s manjinskom rasom uskraćenom pristupu mnogim osnovnim institucijama civilizacije, to se ne bi smatralo smanjenjem slobode za tu manjinu sve dok je, na papiru, aksiom o neagresiji ispoštovan i ničija imovinska prava nisu povrijeđena.
Također postoje brojni praktični argumenti koji se mogu iznijeti protiv niza libertarijanskih i anarho-kapitalističkih premisa, ali oni su izvan dosega ovog djela. Ovdje je cilj bio pokazati temeljni problem s temeljnim premisama libertarijanizma.
Liberalizam se, nasuprot tome, gradi na mnogo cjelovitijoj viziji ljudske slobode, prepoznaje da je sloboda višestruka i složena, razumije potrebu da se sloboda manifestira kao ishod u stvarnosti i vidi institucije vlade kao sredstvo koje omogućuje te rezultate na najučinkovitiji mogući način. Zbog toga je liberalizam proizveo najbogatija i najstabilnija društva u ljudskoj povijesti, a libertarijanstvo je i dalje pusti san malog broja ideologa.
