„Držite oko na jednoj i samo jednoj stvari: koliko država troši”, rekao je jednom Milton Friedman. Danas bi mu oči iskočile. Vlade su potrošile 17 milijardi dolara na pandemiju, uključujući zajmove i jamstva, za ukupno 16% globalnog BDP-a. Prema trenutnim predviđanjima, državna potrošnja bit će veća kao udio u BDP-u u 2026. nego što je bila 2006. u svakoj većoj naprednoj ekonomiji. Amerika se sprema uložiti 1,8 milijardi dolara u proširenje svoje socijalne države; Evropa daje investicijski fond od 750 milijardi eura (850 milijardi dolara); a Japan obećava “novi kapitalizam”, s još većom velikodušnošću vlade.
U nadolazećim desetljećima ekonomski će se otisak države još više proširiti. Četiri petine svjetske ekonomije sada je podvrgnuto neto nultom cilju emisija, što je cilj za koji se u Britaniji predviđa povećanje omjera državnog duga i BDP-a za 21 postotni bod do 2050., budući da država subvencionira dekarbonizaciju, a rast usporava. Mnoge zemlje imaju starije stanovništvo koje će zahtijevati znatno više izdataka za zdravstvenu zaštitu i penzije.
Lako bi klasični liberali, kao što su ove novine, mogli očajavati zbog ovog nemilosrdnog marša vlade. Kako je država rasla tokom pandemije, njeni su neuspjesi bili u potpunosti vidljivi. Na početku krize američke javne zdravstvene vlasti spriječile su privatne laboratorije da razviju vlastite testove za virus; ove godine tek su do oktobra odobrili brze testove koji su mogli biti dostupni prije ljeta. Mjesecima je uvođenje vakcina u Evropi bilo presporo. Kina je svojevremeno slavila svoj odgovor na virus kao pobjedu modela jake države. Sada njena strategija nulte kovidnosti pokazuje nefleksibilnost nekontrolirane centralizirane moći. Jedan od skandala u kojem je britanska politika zaglibila je oko toga jesu li njeni čelnici iskoristili krizu da svojim prijateljima dodijele unosne ugovore.
Dugoročna prijetnja velike države je da takva birokratija, institucionalni neuspjeh i korupcija postanu rutinski i rašireni, čineći ljude siromašnijima i ograničavajući individualnu slobodu. Ali te opasnosti su pomiješane s mogućnošću. Da biste razumjeli kako, razmislite zašto uopšte vlada raste.
Potrošnja države se gotovo uvijek povećava u odnosu na BDP tokom vremena. Tri sile su na djelu. Prvi je očito zloćudan. Inercija i propadanje njenih programa otežavaju vladi da smanjuje potrošnju. Glasači i lobisti koji imaju koristi od uredbe ili stavke potrošnje imaju sve razloge naporno raditi na njenom očuvanju, dok mnogi porezni obveznici koji plaćaju državne dotacije imaju preča posla u životu od peticija političarima da je se riješe. Nadležni birokrati žele odbraniti svoj teren i karijere. Kad program propadne, njegove pristalice nas ubjeđuje da bi on još uvijek mogao uspjeti samo ako im se da više novca.
Druga sila su životne činjenice. Cijene usluga koje pružaju države blagostanja, poput zdravstva i obrazovanja, rastu brže od ekonomije zbog njihovog visokog intenziteta rada i niskih stopa rasta produktivnosti. Iako neučinkovitost vlade može pogoršati stvari, ova “bolest troškova” podjednako pogađa privatni i javni sektor.
Treća sila je da vlade danas imaju više stvari koje treba obaviti. Kako su birači postali bogatiji tokom 20. stoljeća, tražili su više obrazovanja i više skupe zdravstvene zaštite koja koristi prednosti najnovije nauke. Danas, kako stare, žele da se nastavi potrošnja na starije osobe. I sve više žele da vlade nešto poduzmu u vezi s klimatskim promjenama.
Te se tri sile jasno vide u pravom utjecaju Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, koji su u mašti javnosti ostali upamćeni kao borci za slobodno tržište i smanjenje izdvajanja države. Za njih se često kaže da su postavili temelje za “neoliberalnu eru”. Zapravo, nisu ostavili trajno naslijeđe manje vlade. U 2019. američka savezna vlada potrošila je veći udio svog BDP-a nego u bilo kojoj od deset godina koje su prethodile Reaganovu predsjedanju. Tri desetljeća nakon što je Thatcher napustila funkciju – jedno od onih desetljeća koje je definirano štednjom – britanska konzervativna vlada uskoro će predsjedavati najvećom održivom potrošnjom kao udjelom u ekonomiji od razdoblja prije Thatcher.
Trajna pobjeda Reagana i Thatcher — i drugih reformatora u Švedskoj, Novom Zelandu i drugdje — bila je nad snagama koje su zagovarale veliku državu. Shvatili su da je država u najgorem stanju kada je nabujala iskrivljenim poticajima insajdera da traže još veću kontrolu. Vlade su s pravom privatizirale nacionalizirane firme, smanjile regulacije, pojednostavile neke poreze i promovisale konkurenciju. Pojavio se konsenzus o ograničenoj ulozi vlade u liberalnim društvima. Pristalice su pozdravljale tržišta u većem dijelu ekonomije, ali su dopuštali preraspodjelu i potrošnju na javne usluge kako bi svijet učinili pravednijim.
Danas je taj konsenzus ugrožen upravo kada je najpotrebniji. Kako starenje i klimatske promjene neizbježno povećavaju veličinu vlade, od vitalnog je značaja prepoznati što država može, a što ne može učiniti dobro – i izbjeći da Levijatan upotrebljava svoju moć u korist interesnih grupa i prijatelja. Argument za ograničenu vladu danas bi se trebao ticati prirode intervencija države, a ne toga jesu li ograničenje globalnog zatopljenja ili zbrinjavanje starijih nužni.
Jedan je zadatak maksimizirati ulogu tržišta i individualnog izbora. Protiv klimatskih promjena treba se boriti cijenom za ugljik, subvencijama za istraživanje i razvoj i pomno provjerenim javnim ulaganjima, a ne racioniranjem letova, promovisanjem zelenih nacionalnih prvaka ili angažiranjem centralnih banaka da iskrive finansijska tržišta. Država blagostanja trebala bi se usredotočiti na preraspodjelu gotovine i dopustiti onima kojima je potrebna da biraju šta će s njom, a ne uspostavljati nove birokratije kao što je federalni sistem zaštite za djecu koji je predložio predsjednik Joe Biden. Porezi bi trebali biti široki i pogodni za ulaganja.
Velika država
Država također mora nastojati biti okretna i učinkovita. Podrška dohotku za kućanstva trebala bi se automatizirati gdje je to moguće kako finansijski sektor postaje digitaliziraniji. Mnogo se popunjavanja obrazaca može eliminirati, kao što je pokazao estonski rat s papirologijom. Kad bi bilo manje, bolje plaćenih birokrata, javni sektor bi mogao privući više talentiranih kadrova. A političari bi trebali biti spremni početi ispočetka kada se bave novim problemima, umjesto da se oslanjaju na slabe sadašnje resore. Najveći uspjesi vlada tokom pandemije proizašli su iz internih startupa poput Operation Warp Speed, koji je pomogao u razvoju vakcina u Americi.
Država treba nastojati biti nepristrana. Uski interesi, bez obzira jesu li to sindikati ili grupa pomazanih žrtava koje favorizira ljevica, ili krupni biznis koje favorizira desnica, uvijek će nastojati zarobiti državu i njen budžet. Da bi se oduprli tome, birokrati ne trebaju nemilosrdne cinične, sebične napade političara na njihov integritet, već transparentnost i podršku etosu javne službe. Iako je povećanje ukupne potrošnje na starije stanovništvo opravdano, puna gerontokracija nije. Penzioneri s dubokim džepom ne trebaju javne izdatke. Naprotiv, trebali bi snositi sve veći teret jer se porezi prebacuju s plata na imovinu, nasljedstvo i potrošnju.
Nagrada je ogromna. Razlika između dobre i loše vlade mjerit će se ne samo prema brzom prelazu na neto nulu i osiguravanju održive sigurnosne mreže za stare, nego i u društvima koja su pravednija i puno prosperitetnija. U 20. stoljeću klasični liberali su osiguravali da rast vlade prati napredak čovječanstva. Isto bi moglo biti i 21.
