Ne viđa se svaki dan da član Kongresa citira Mein Kampf u Zastupničkom domu, ali to je odlučio učiniti zastupnik Mo Brooks iz Alabame. U svom govoru, Brooks je Adolfa Hitlera nazvao “socijalistom”, povlačeći vezu između Fuhrera i demokratskih socijalista. Demokrati su brzo osudili Brooksove tvrdnje; nacisti su bili krajnje desni fašisti i tako daleko od socijalizma – posebice demokratskog socijalizma. Zar ne?
Odgovor je nešto kompliciraniji. Nacisti svoju ideologiju nisu nazvali “nacionalsocijalizmom” jer su mislili da zvuči dobro. Oni su se gorljivo protivili kapitalizmu. Glavni propagandist Nacističke stranke, Joseph Goebbels, čak je jednom ustvrdio da bi radije živio pod boljševizmom nego kapitalizmom. Nacisti su pokrenuli velike projekte javnih radova kao što je Autobahn, obećali punu zaposlenost i dramatično povećali državnu potrošnju.
S druge strane, nacisti su bili žestoki antikomunisti. Taj je osjećaj, zajedno s njemačkim nacionalizmom i antisemitizmom, bio jedan od glavnih stupova nacizma koje je Hitler ocrtao u Mein Kampfu. Nakon što su došli na vlast, nacisti je podržavao krupni biznis, a čak su i privatizirali nekoliko državnih kompanija – sve stvari zbog kojih bi se Karl Marx valjao u grobu.
Definicije koje se razvijaju
Pa zašto bi onda nacisti sebe nazivali “socijalistima”? Djelomično je to zato što se pojam “socijalizam” neprestano razvijao i mijenjao od svog nastanka. Neke vrste socijalizma nemaju nikakve sličnosti s djelima Karla Marxa. Prema Kontrarevolucija nauke, Friedricha von Hayeka, izraz “socijalizam” skovao je 1800-ih francuski filozof Henri de Saint-Simon, koji je vjerovao da industrijalizacija i naučna revolucija zahtijevaju potpuno preuređenje vlade i društva.
Pišući nakon Francuske revolucije, Saint-Simon je zamislio totalitarno društvo kojim vlada tehnokratska elita sastavljena od industrijalaca, akademika, poslovnih ljudi i naučnika. Rani socijalisti prvenstveno su se bavili poboljšanjem društva kroz centralnu organizaciju i naučna otkrića, a tek se s Marxom socijalizam povezivao s klasnom borbom.
Marx je te rane socijaliste ismijavao kao “utopijske socijaliste” i, zajedno s Friedrichom Engelsom, razvio je vlastiti “naučni socijalizam”. Marx je vidio klase zaključane u neprestanoj borbi za materijalne resurse i vjerovao je da će kapitalizam neizbježno dovesti do globalne revolucije radnika protiv buržoazije. Pobjednički proletarijat će tada uspostaviti komunističko društvo u kojem neće biti klasa i postojat će zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Marksisti-lenjinisti su uže definirali “socijalizam” kao posredničko razdoblje između kapitalizma i komunizma u kojem je država posjedovala sredstva za proizvodnju i centralno upravljala ekonomijom.
Uspostavljajući nacionalsocijalizam, nacisti su ponovno nastojali redefinirati socijalizam. Nacionalsocijalizam je započeo kao spoj socijalističkih ideja o tehnokratski vođenoj ekonomiji s Völkischovim nacionalizmom, duboko antisemitskim oblikom njemačkog nacionalizma. U svojoj rastućoj ideologiji, nacisti su i kapitalizam i komunizam vidjeli kao nezdravo materijalističke i utemeljene na sebičnosti, a ne na nacionalnom jedinstvu, osobinama koje su negativno povezivali s judaizmom. Oswald Spengler, jedan od glavnih intelektualnih inspiratora nacizma, otišao je toliko daleko da je marksizam nazvao “kapitalizmom radničke klase”. Nacistička redefinacija socijalizma ostvarena je kroz Völksgemeinschaft, koji je služio kao sredstvo povezivanja pojedinca s državom.
Nacisti nisu bili striktno socijalisti
Dok su nacisti prezirali kapitalizam, ovaj prezir se nije proširio na same kapitaliste. Klasni sukobi su imali malo utjecaja na nacističku koncepciu socijalizma, s izuzetkom stranačke frakcije Strasserista, koja je pročišćena tokom „Noći dugih noževa“. Umjesto toga, nacisti su i kapitaliste i radnike smatrali potrebnima, da zauzmu važne uloge unutar Völksgemeinschafta. Nacisti su se također razlikovali od marksista u svojoj podršci privatnom vlasništvu, iako je to dolazilo s određenim upozorenjima.
Nacistička vlada nije posjedovala sredstva za proizvodnju u Njemačkoj, ali ih je svakako kontrolirala. Postavili su kontrolne odbore, kartele i državno sponzorirane monopole i koncerne, koje su potom pažljivo planirali i regulirali.
Industrijski lideri jedva da su se protivili. Prepustivši kontrolu nad svojim preduzećima državi, izolirali su se od tržišnih sila, osiguravajući da ostanu u vrhu svojih industrija.
Kao što pokazuju rani utopistički socijalisti, Marx i nacisti, socijalizam se stalno redefinira, a njegove različite inkarnacije mogu se radikalno razlikovati jedna od druge. Ovaj trend se nastavlja i danas s ponovnim usponom demokratskog socijalizma i političara poput Bernieja Sandersa i Alexandrie Ocasio-Cortez. Sanders i AOC ističu da njihova verzija socijalizma osigurava pojedincima “ekonomska prava”, a vlada pruža zdravstvenu zaštitu, školarinu na fakultetima i razne druge usluge.
Za razliku od marksista, demokratski socijalisti ne vjeruju u potpuno državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, niti žele tehnokratski upravljati ekonomijom kao što su to činili nacisti. Umjesto toga, američki demokratski socijalisti, “vjeruju da bi radnici i potrošači na koje utječu ekonomske institucije trebali i da ih kontrolišu”.
Odozgo prema dolje u odnosu na rješenja odozdo prema gore
Velika razlika između utopijskog socijalizma, komunizma, nacionalsocijalizma i demokratskog socijalizma nevjerojatno olakšava članovima svake ideologije da upiru prstima u druge i kažu: “To nije bio pravi socijalizam.” Međutim, u svakoj od ovih definicija socijalizma postoji jedna zajednička nit. Od Saint-Simona do AOC-a, svi samoopisani socijalisti dijele uvjerenje da su odgovori odozgo prema dolje na probleme društva superiorniji od odgovora odozdo prema gore koje stvara slobodno tržište.
Marx je mrzio slobodno tržište jer je prikrivao vrijednost radničkog rada, dok je Hitler mrzio slobodno tržište jer je ono zbližilo kulture i otežavalo ratno huškanje. AOC vjeruje da slobodno tržište nije sposobno odgovoriti na klimatske promjene i, kao i njeni prethodnici, planira koristiti državu kao sredstvo za dramatičnu društvenu i ekonomsku prilagodbu.
Dakle, jesu li nacisti socijalisti? Samo prema njima samima. Ali opet, što se tiče različitih oblika socijalizma, to je gotovo uvijek bio slučaj.
