Poraz Erdogana bi bila velika pobjeda za demokratiju u svijetu

Ispod palate Topkapi u Istanbulu, domu osmanskih sultana, izložen je spomenik još jednom moćnom vođi. Anadolu, prvom turskom nosaču aviona izgrađenom u zemlji, naređen je da uđe u Bospor prošlog mjeseca, dok se zemlja pripremala glasati na izborima 14. maja koji su najvažniji u svijetu ove godine. Pokazujući ratni brod, koji je u kampanjskom obilasku obale, predsjednik Recep Tayyip Erdogan nada se zapaliti patriotske glasače. Ali njegova karizma, veličanstvene geste i darivanja možda neće biti dovoljni. Čovjek koji Turskom vlada od 2003. godine, u sve autokratskijem stilu, mogao bi doživjeti poraz.

Ishod izbora krajnje je neizvjestan. Većina anketa pokazuje da Erdogan zaostaje s malom razlikom. Kad bi izgubio, bio bi to zapanjujući politički preokret s globalnim posljedicama. Turski narod bi bio slobodniji, manje uplašen i – s vremenom – prosperitetniji. Nova bi vlada popravila narušene odnose sa Zapadom. (Turska je članica NATO-a, ali je pod Erdoganom bila remetilački akter na Bliskom istoku i težila je bližim vezama s Rusijom.) Što je najvažnije, u eri kada je vladavina moćnika u porastu, od Mađarske do Indije, miroljubivo Izbacivanje gospodina Erdogana pokazalo bi demokratima posvuda da se moćnici mogu pobijediti.

Krenite od same Turske, zemlje srednjeg dohotka od 85 miliona ljudi na raskrižju između Azije, Evrope i Bliskog istoka. Poput autokrata u cijelom svijetu,  Erdogan se učvrstio na vlasti sistemskim slabljenjem institucija koje ograničavaju i ispravljaju lošu politiku – a koje njegovi protivnici, šestostranački savez s detaljnim planom za vladu, obećavaju obnoviti.

Od mnogih loših posljedica jedva ograničene moći, Erdoganova ekonomska politika najviše šteti običnim Turcima. Smijenio je tri guvernera tobože nezavisne centralne banke u dvije godine, svog nesposobnog zeta postavio za ministra finansija, i od tada je primorao banku da vodi apsurdno labavu monetarnu politiku. To je zadržalo rast prilično solidnim, ali je dovelo do inflacije koja je dosegla vrhunac od 86% prošle godine i još uvijek je znatno iznad 40% (prema službenim brojkama, koje možda nisu pouzdane). Birači gunđaju da je luk u dvije godine poskupio deset puta.

Ako opozicioni kandidat, Kemal Kilicdaroglu, pobijedi na predsjedničkim izborima, obećao je obnoviti nezavisnost banke i svesti inflaciju na jednoznamenkastu vrijednost; to bi, uz malo sreće, također preokrenulo kolaps stranih ulaganja. Ali neće samo ekonomiju trebati popraviti.

Demokratija je također bila na aparatima za održavanje života. Kao i mnogi drugi moćnici, Erdogan je kastrirao pravosuđe putem pitome komisije za legalna imenovanja. Zagušio je medije, dijelom kroz zastrašivanje, a dijelom kroz orkestrirano obezbjeđivanje reklama poslušnim medijima, što je još jedna uobičajena smicalica. Zaobišao je parlament ustavnim promjenama 2017. koje su mu dale diskrecijsko pravo da vlada dekretima; Kilicdaroglu obećava da će to promijeniti. Erdoganovi tužitelji zastrašivali su aktiviste i političare izmišljenim optužbama za “terorizam”. Turski politički zatvorenici uključuju vođu glavne kurdske stranke — treće po veličini u zemlji, kojoj prijeti zabrana. (Opozicionom) gradonačelniku Istanbula prijeti zatvor i zabrana bavljenja politikom. Bivši teškaši u vladi boje se kritizirati predsjednika, tražeći anonimnost prije nego što o njemu razgovaraju šapatom. Sve će se to pogoršati ako  Erdogan bude ponovno izabran, ali brzo će se poboljšati ako on izgubi.

Pobjeda opozicije također bi bila dobra za turske susjede, a od ogromne geopolitičke vrijednosti za Zapad. Turska se ovih dana gotovo potpuno otuđila od ostatka Europe, iako je nominalno još uvijek kandidat za ulazak u EU. To se možda nikada neće dogoditi, ali predsjednik Kilicdaroglu obećava da će poštivati presude Evropskog suda za ljudska prava i početi oslobađati političke zatvorenike gospodina Erdogana. Evropa bi trebala odgovoriti oživljavanjem dugo zaustavljenog programa viza za Turke, poboljšanjem pristupa Turske jedinstvenom tržištu EU-a i tješnijom saradnjom u vanjskoj politici.

 

S odlaskom moćnika, razdor između Turske i NATO-a trebao bi se početi popravljati. Njegova blokada pristupanju Švedske savezu bila bi ukinuta. Odnosi s Amerikom, zatrovani Erdoganovim ulagivanjem Vladimiru Putinu i napadima na kurdske snage u Siriji, poboljšali bi se. Međutim, nova Turska bi zadržala Erdoganovu politiku hodanja po žici nad Ukrajinom. Nastavio bi opskrbljivati Ukrajinu dronovima, ali se ne bi pridružio sankcijama protiv Rusije; previše se oslanja na to za turiste i plin.

Važniji od svega ovoga je signal koji bi pobjeda opozicije poslala demokratima posvuda. Globalno gledano, sve više i više potencijalnih autokrata podrivaju demokraciju, a da je ne ukidaju, tako što ukidaju pravila i institucije koje ograničavaju njihovu moć. Pedeset i šest zemalja sada se kvalificira kao “izborne autokracije”, procjenjuje v-Dem, istraživačka jedinica, u odnosu na 40 pred kraj hladnog rata. Popis bi se mogao povećati: predsjednik Meksika, Andrés Manuel López Obrador, pokušava potkopati pravosuđe i izbornu vlast zemlje.

 

Svjetionik potlačenima

Ako  Erdogan izgubi, to će pokazati da se erozija demokratije može preokrenuti – i pokazati kako. Demokratske opozicoone stranke moraju prepoznati opasnost i ujediniti se prije nego što bude prekasno. U Indiji je fragmentirana opozicija omogućila Narendri Modiju, snažnom premijeru, da postane dominantan s 37% glasova. Sada glavnom opoziconom vođi prijeti zatvor. Situacija u Poljskoj je manje mračna, ali i njena opozicija odbacuje izbore za izborima protiv populističke vladajuće stranke.

Turski opozicioni nacionalni savez već je učinio puno bolje od ovoga. Kilicdaroglu je možda malo dosadan, ali on je uporan kreator konsenzusa i šarmantno skroman; suprotnost svome protivniku. Kad bi on pobijedio, bio bi to veliki trenutak za Tursku, Evropu i globalnu borbu za istinsku demokratiju. Erdogan je učinio neke dobre stvari u svojim prvim godinama na dužnosti, ali postojano nakupljanje prekomjerne moći pomutilo je njegovu prosudbu i moralni osjećaj, kao što to obično biva. Toplo podržavamo Kemala Kilicdaroglua kao sljedećeg predsjednika Turske.

 

The Economist

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *