Piše: Milton Friedman
Jedan glas koji se rijetko diže je glas potrošača. Takozvane potrošačke grupe za posebne interese su se namnožile posljednjih godina. Međutim, uzalud ćete tražiti u vijestima, ili u kongresnim izvještajima, da biste našli ikakvo pominjanje njihovog koncentrisanog napada na carine ili druga ograničenja na uvoz, mada su potrošači glavne žrtve takvih mjera. Samozvani advokati potrošača imaju druge brige – kao što ćemo to vidjeti (u poglavlju 7).
Glas individualnog potrošača je potopljen u kakofoniji „interesne sofisterije trgovaca i industrijalaca“ i njihovih zaposlenih. Ishod je ozbiljno izvrtanje problema. Na primjer, pobornici carina smatraju očiglednim da je otvaranje radnih mjesta poželjan cilj, sam po sebi, bez obzira što će ti zaposleni da rade. To je očito pogrešno. Možemo da stvorimo bezbroj novih radnih mjesta ukoliko to želimo – na primjer, da zaposlimo ljude da kopaju rupe i da ih potom zatrpavaju ili da obavljaju druge beskorisne poslove. Rad je ponekad sam sebi nagrada. Međutim, najčešće je to cijena da dobijemo stvari koje želimo. Naš pravi cilj je ne da stvorimo radna mjesta već proizvodna radna mjesta – radna mjesta koja će značiti više dobara i usluga.
Još jedna greška kojoj se rijetko suprotstavlja jeste da je izvoz dobar, a uvoz loš. Istina je sasvim drugačija. Ne možemo da jedemo, nosimo ili da koristimo dobra koja pošaljemo napolje. Jedemo banane iz Centralne Amerike, nosimo italijanske cipele, vozimo njemačke automobile i uživamo u programima koje gledamo na svojim japanskim TV-aparatima. Naša dobit od trgovine sa inostranstvom je u onome što uvozimo. Izvoz je cijena koju plaćamo da bismo uvozili. Adam Smith je jasno uvidio da građani nacije imaju koristi od onoliko velikog uvoza koliki se može dobiti zauzvrat za naš izvoz ili, isto tako, od onoliko malog izvoza koji se obavi da bi se platio uvoz.
Varljiva terminologija koju upotrebljavamo reflektuje te pogrešne ideje. „Zaštita“ stvarno znači eksploatacija potrošača. „Povoljniji trgovinski bilans“ stvarno znači da više izvozimo nego što uvozimo, to jest da napolje šaljemo dobra veće ukupne vrijednosti od dobara koja dobijamo iz inostranstva. U vašem privatnom domaćinstvu, vi biste svakako željeli da plaćate manje da biste imali više, nego da bude obratno; ipak, to bi se nazvalo „nepovoljan trgovinski bilans“ u vanjskoj trgovini.
Argument u prilog carina koje imaju najviše utjecaja na osjećanja, jeste navodna potreba zaštite visokog standarda američkih radnika od „nepoštene“ konkurencije radnika u Japanu, Koreji ili u Hong Kongu, koji su spremni da rade za mnogo niže plate. Šta je pogrešno u ovom argumentu? Zar ne želimo da zaštitimo visoki standard našeg naroda?
Greška u ovom argumentu je neodređena upotreba riječi „visoka“ i „niska“ plata. Šta znače visoke i niske plate? Američki radnici se plaćaju u dolarima: japanski radnici su plaćeni jenima? Koliko jena je ravno jednom dolaru? Šta odeđuje kursnu listu.
Razmotrimo jedan ekstreman slučaj. Pretpostavimo da, za početak, 360 jena čini jedan dolar. Pri ovom kursu razmjene, stvarnom kursu koji je važio mnogo godina, pretpostavimo opet da Japanci mogu da proizvedu i prodaju sve za nekoliko dolara jeftinije nego mi u Sjedinujenim Državama – TV aparate, automobile, čelik, čak i soju, pšenicu, mlijeko i sladoled. Kad bismo imali slobodnu trgovinu, pokušavali bismo da svu robu kupimo od Japana. Ovo bi ličilo na najstrašniju priču strave i užasa koju bi mogli da napišu branioci carina – bili bismo preplavljeni japanskom robom a ne bismo mogli ništa da im prodamo.
Prije nego što u užasu podignete ruke, krenite u analizu jedan korak dalje. Kako bismo plaćali Japancima? Ponudili bismo im dolarske novčanice. Šta bi oni radili s njima? Pretpostavili smo da je za 360 jena prema jednom dolaru u Japanu sve jeftinije, tako da ne bi bilo ničega na američkom tržištu što bi oni željeli da kupe. Kad bi japanski izvoznici bili voljni da pale ili da zakopavaju zelene komade papira, bilo bi to predivno za nas. Dobijali bismo sve moguće vrste dobra za zelene papiriće koje možemo da u velikim količinama štampamo. Imali bismo najčudesnije zamislivu eksportnu industriju.
Naravno, Japanci nam ne bi prodavali korisnu robu da bi dobili bezvrijedne komade hartije koje bi palili ili zakopavali. Kao i mi, oni bi željeli da dobiju nešto stvarno korisno za svoj rad. Kada bi sva dobra u Japanu bila jeftinija nego u Sjedinjenim Državama pri kursu 360 jena za dolar, izvoznici bi pokušali da se otresu svojih dolara, pokušali bi da ih prodaju za 360 jena po dolaru da bi kupili jeftiniju japansku robu. Ali, ko bi bio voljan da kupi dolare? Ono što je dobro za japanskog izvoznika, dobro je za svakog u Japanu. Niko ne bi želio da da 360 jena u razmjenu za jedan dolar ako se za 360 jena u Japanu može kupiti više nego za jedan dolar u Sjedinjenim Državama. Pošto izvoznici otkriju da niko neće da kupi njihove dolare za 360 jena, ponudit će da uzmu manje jena za dolar. Cijene dolara za jene će pasti – 300 jena za dolar, 250 jena, 200 jena. Ili, posmatrano sa druge strane, trebat će sve više i više dolara da bi se kupila data količina japanskih jena. Japanska roba ima cijenu u jenima, tako će njena cijena u dolarima da raste. I obratno, američka dobra imaju dolarske cijene, tako da što više doalara Japanci dobiju za određenu količinu jena, to će američka roba izražena u jenima Japancima postati jeftinija.
Cijena dolara u jenima će padati sve dok se, u prosjeku, dolarska vrijednost dobara koja Japanac kupuje od Sjedinjenih Država grubo ne izjednači sa dolarskom vrijednošću dobara koja Sjedinjene Države kupuju od Japana. Pri takvoj cijeni, svako ko želi da kupi jene za dolare, naći će nekoga ko će biti voljan da mu proda jene za dolare.
Stvarna situacija je, svakako, složenija od ovog hipotetičkog primjera. U trgovinu su uključene mnoge nacije, ne samo Sjedinjene Države, te razmjena često teče obilaznim putevima. Japanci mogu da potroše nešto dolara koje su zaradili u Brazilu, Brazilci, opet, mogu da potroše te dolare u Njemačkoj, a Nijemci u Sjedinjenim Državama, i tako dalje do beskrajne složenosti. Ipak, princip je isti. Ljudi u bilo kojoj zemlji žele dolare prije svega da bi njima kupili korisne predmete, a ne da ih gomilaju.
Druga komplikacija je da se dolari i jeni ne koriste samo za kupovinu dobara i usluga od drugih zemalja nego i za investiranje i kupovinu poklona. Tokom cijelog devetnaestog vijeka Sjedinjene Države su imale deficit u platnom bilansu skoro svake godine – „nepovoljan“ trgovinski bilans koji je bio dobar za svakoga. Stranci su željeli da investiraju kapital u Sjedinjene Države. Brtatnci su, na primjer, proizvodili robu i slali nam je dok su zauzvrat dobijali komade papire – ne dolarske novčanice već obveznice kojima se obećavalo da će se kasnije platiti određena svota novca plus interes. Britanci su bili voljni da nam šalju robu jer su te obveznice smatrali dobrom investicijom. Najčešće su bili u pravu. Primali su više za svoju ušteđevinu nego što bi mogli to ikako drugačije. Mi smo, opet, imali koristi od ulaganja stranaca jer su nam ona omogućila da se razvijamo brže nego što smo mogli da se razvijamo da smo bili prinuđeni da se oslanjamo samo na svoju ušteđevinu.
U dvadesetom vijeku, situacija je bila obrnuta. Građani SAD-u su shvatili da mogu dobiti više za svoj kapital ako ulažu u inostranstvu nego što bi to postigli investiranjem kod kuće. Kao posljedica toga, Sjedinjene Države su slale robu napolje da bi zauzvrat dobijale potvrde o dugovanju – obveznice i slično. Poslije Drugog svjetskog rata, vlada SAD-a davala je poklone inostranstvu u vidu Maršalovog plana i drugih oblika programa pomoći. Mi šaljemo robu i usluge u inostranstvo kao izraz našeg uvjerenja da na taj način doprinosimo mirnijem svijetu. Ovi vladini pokloni bili su dodatak privatnim poklonima; crkve su pomagale misionare, pojedinci slali pomoć rođacima u inostranstvo i tako dalje.
Ni jedna od tih komplikacija ne negira zaključke koje je ponudio hipotetički primjer. U realnom svijetu, baš kao i u ovom hipotetičkom, ne može biti problema u platnom bilansu sve dok se cijena dolara u odnosu na jen ili na marku ili na franak ne odredi dobrovoljnom razmjenom na slobodnom tržištu. Jednostavno nije tačno da su visoko plaćeni američki radnici, kao grupa, ugroženi „nepoštenom“ konkurencijom nisko plaćenih stranih radnika. Svakako, određeni radnici bi mogli da budu oštećeni ako se novi poboljšani proizvod razvije napolju ili ako strani proizvođač postane sposoban da takvu stvar proizvede jeftinije. Ali, tu nema razlike od efekta na određenu grupu radnika ako druge američke firme razviju novi, poboljšani proizvod po nižoj cijeni. To je jednostavno tržišno takmičenje, najvažniji izvor visokog životnog standarda američkog radnika. Ako želimo da imamo koristi od vitalnog, dinamičnog, inovativnog ekonomskog sistema, onda moramo prihvatiti potrebu za mobilnošću i prilagođavanjem. Može biti poželjno da se ta priagođavanja olakšaju; da bismo to postigli, prihvatili smo neke sporazume, kao što je osiguranje nezaposlenih. Međutim, trebalo bi da pokušamo da postignemo taj cilj ne uništavajući fleksibilnost sistema – to bi značilo ubiti koku koja nosi zlatna jaja. U svakom slučaju, šta god da radimo, treba da se ponašamo nepristrasno u odnosu na spoljnu i domaću trgovinu.
