Piše: Danijal Hadžović
Da li je mogića bosanska nacija? Moguća je, ali kakva. Bosanska nacija nije moguća u smislu etničke nacije na način da se ona izjednači s onim što su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i danas. Proces kreiranja narodnih identiteta u BiH je završen. Srpski, hrvatski i bošnjački identiteti u BiH, posebno prva dva, čvrsti su i zaokruženi i ne postoji realna šansa ni mogućnost da ti identiteti budu zamijenjeni nečim drugim. Bošnjaci neće prestati da budu Bošnjaci i početi da budu samo Bosanci, a još manje će to Srbi i Hrvati. Naravno, svako ima pravo da sebe u identitetskom smislu smatra samo Bosancem i ničim drugim te da se tako izjašnjava. No, minorne su šanse da će to postati dominantno opredjeljenje većine građana. Također, neutemeljeni su strahovi onih nacionalno opredjeljenih Bošnjaka koji se boje da bi mogućnost takvog izjašanjavanja nekako mogla desetkovati bošnjački narod i oslabiti njegovu poziciju u BiH. Popis iz 2013. jasno je pokazao da je jako malo onih koji bi bili spremni potpuno se odreći bošnjaštva.
Bosanski identitet nije četvrti element
Mislim da griješe i oni koji bosansku naciju žele uvoditi kao nekakav četvrti element u bh. društvo. Time donekle čak i degradiraju samu ideju bosanstva, iako možda imaju najbolje namjere. Ne vidim pretjeranu korist u tome da se Bosanci nameću kao neki novi četvrti narod u Bosni i Hercegovini. Bosanstvo treba biti iznad toga.
Ono, naime, može biti državna nacija. Slijedeći savremeno anglosaksonsko tumačenje po kojem naciju čine građani suverene države (zato se krovna svjetska organizacija zove Ujedinjene nacije), u tom smislu bosanskohercegovačka nacija već postoji. Dakle, bh. naciju moguće je i potrebno graditi kao državnu naciju, tj. natkrovljujući identitet koji će uključiti sve narode u Bosni i Hercegovini.
Najpoznatiji primjer tog tipa nacije, ali svakako ne i jedini, imamo u slučaju SAD, gdje su ljudi najrazličitijeg porijekla, različitih rasnih i etničkih pripadnosti ujedinjeni zajedničkim identitetom američkog državljanstva i pripadnosti SAD. Prije nekoliko sedmica američki je predsjednik Džo Bajden (Joe Biden), pred posjetu Irskoj, kazao: „To što sam Irac odredilo me je cijeli život.“ Dakle, on sebe jasno identificira kao Irca, što dakako nikako ne umanjuje i njegovo amerikanstvo.
Možemo ostati Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi i Jevreji, ali istovremeno biti i Bosanci ili Bosanci i Hercegovci. Nije nužno da biramo „ili – ili“, nego možemo da budemo „i – i“.
Ljudi, osim što žive u državi Bosne i Hercegovini, bez obzira na etničku pripadnost, imaju dovoljno i zajedničkih kulturnih i društvenih karakteristika koje ih ujedinjuju, a istovremeno čine razliku između njih i susjednih naroda čijem etničkom korpusu pripadaju.
Zatiranje identiteta
Nažalost, upravo bosanski identitet decenijama se u našoj zemlji uporno zatire, zatire se od srpskih i hrvatskih nacionalnih politika, ali su sve otvorenije pokušaji njegovog zatiranja i od pojedinih bošnjačkih nacionalističkih krugova. U Republici Srpskoj, od 1991. imamo organizovan projekat brisanja svega bosanskog. Tipičan primjer je izbacivanje prefiska „bosanski“ iz naziva gradova, gdje se nastojao izbrisati svaki trag Bosne na teritorijama pod kontrolom ratnog SDS-a, koje se nastavilo njegovati i nakon potpisivanja Daytona.
To identitetsko bježanje od bosanstva na kraju je vodilo do toga da danas velika većina političara i intelektualca iz Republike Srpske ne samo da neće dozvoliti da im se kaže da su Bosanci u državnom, ili barem u regionalnom smislu, nego bježe čak od upotrebe sintagme bosanski ili bh. Srbin, pa insistiraju na „Srbin iz BiH“ ili radije „Srbin iz Republike Srpske“. I samo bosanskohercegovačko ime se tretira kao nešto što potencijalno slabi srpski identitet i srpsku poziciju u BiH.
Bh. Hrvati većinski ne zaziru od svog bosanskohercegovačkog identiteta. Dok hercegovčaki regionalni identitet ni kod jednog bh. naroda nije upitan, većina Hrvata iz Bosne također neće bježati od toga da su i Bosanci. Također, rijetko koji Hrvat neće reći da je Bosna i Hercegovina njegova država i da se ne identifikuje s njom. Taj kontekst je potpuno razumljiv s obzirom da se među Hrvatima, posebno onim u srednjoj Bosni, održala dubinska poveznica s Bosnom kao zavičajem i domovinom, koji seže i do srednjovjekovne države. Ipak, kad se odmaknemo od tih kulturoloških elemenata, u političkom pogledu zvaničan stav hrvatskih stranaka jeste da je bh. politički identitet također nešto što slabi hrvatsku poziciju u zemlji te da se BiH treba posmatrati kao puki državni okvir kroz koji će Hrvati kao narod ostvarivati svoje kolektivne interese. Drugim riječima da bosanstvo slabi hrvatstvo.
Kod Bošnjaka većinski, barem donedavno, nije bilo sporno da su oni pored toga što su Bošnjaci također i Bosanci, ili Bosanci i Hercegovci, i da dijele neki zajednički identitet s ostalom narodima i konfesijama koji žive u BiH. Stoga, nije iznenađujuće što su se duh i ideja Bosne i Hercegovine uglavnom održali jedino u većinski bošnjačkim, prvenstveno urbanim sredinama poput Sarajeva ili Tuzle. Ipak, posljednjih mjeseci, iz radikalnih krugova bliskih dijelu SDA, svjedočimo sve glasnijim teorijama da je bosanstvo podvala Bošnjacima koja ima za cilj podijeliti ih te da se oni trebaju učahuriti isključivo u bošnjački identitet, dominantno obilježen islamom kao religijom.
Ukoliko bi i Bošnjaci kao narod koji nema rezervnu domovinu i koji želi očuvati Bosnu i Hercegovinu u njenim punim granicama odustali od identifikovanja s bosanstvom, bio bi to i konačni korak ka definitivnoj podjeli BiH. Bilo bi to ubistvo i njene same ideje. Bosna i Hercegovina bi ostala prazna ljuštura, prosti skup entiteta, kantona i tri naroda koji ne dijele ništa zajedničko i gdje zajedničke vrijednosti ne baštini više niko. Bilo bi poput braka u kojem supružnici ne žive zajedno i ne viđaju se, tek poneke formalne poslove još obavljaju, a jasno je da to i nije nikakav brak, kao što ni ovo više ne bi bila nikakva Bosna i Hercegovina.
Ko zastupa bosanstvo?
S druge strane, gotovo da danas nema snažne ni stranke ni jake organizaciji koja bi nastupala sa snažnim konceptom zajedničke pripadnosti državi Bosni i Hercegovini i izgradnje bh. identiteta. I SDP kao najveća stranka koja je nekada bila na tom fonu, u međuvremenu se prilično izgubio, a ja bih rekao i deintelektualizirao, tako da među njima, čak i kada bi postojala volja, ne vidim da postoji mnogo intelektualno snažnih ličnosti koje bi mogle iznijeti takvu ideju.
Tako da se mi danas nalazimo u svojevremenom procesu razgradnje bosanskog identiteta i ubijanja i same ideje da bi ljudi u Bosni i Hercegovini mogli dijeliti neki zajednički identitet pored etničkog, dakle ostati Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, itd., a biti i Bosanci. Taj osjećaj zajedničke pripadnosti Bosni i Hercegovini nesumnjivo je bio jači 1991., čak je bio jači i 2000. nego što je danas. Ovakvi trendovi uistinu prijete da od ideje bosanskohercegovačkog identiteta osave tek jednu praznu ljuštutu.
Bosanska nacija kao državna nacija u smislu izgradnje zajedničkog osjećaja pripadnosti je teoretski moguća, ali uz politike koje su trenutno na sceni i sisteme vrijednosti koji su prisutni, teško da će u skorijoj budućnosti zaživjeti. Posebno što u ovom trenutku ne vidim neku snažniju društvenu snagu koja bi takav koncept mogla iznijeti, a politike koje dominiraju društvom stvari dodatno otežavaju.
Mogući temelji
Bosanski državni identitet treba graditi na temeljima na kojima jedino ima šansu da uspije: kao natkrovljujući identitet koji će biti dovoljno širok za sve i u kojem će se moći naći svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. Dakle, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Jevreji, svi građani treba da ostanu to što jesu i imaju punu slobodu njegovanja svojih narodnih, kulturoloških i vjerskih posebnosti, ali istovremeno da se one sve smatraju jedinstvenih bićem bh. državnog identiteta.
Da zaključimo: Ja sam Bošnjak u smislu pripadnosti narodu s kojim dijelim zajedničko islamsko naslijeđe, bosanski jezik, kulturu i običaje karakteristične za taj narod, kao i zajedničko historijsko iskustvo.
Bosanac sam u smislu u pripadanja Bosni i Hercegovini kao državi, ali i Bosni kao mojoj zemlji i historijskom zavičaju. Ti identiteti međusobno ne isključuju. Oni se nadopunjuju.
