Izvor: Tarik Haverić
Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”
Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su »GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu«, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.
Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv »korisni idioti« (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)
Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. »Zvjezdane ratove«) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.
S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).
U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i »tikovi mišljenja«, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da »države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida« (P. R. Williams, »The Arms Embargo as a Tool of Genocide«, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).
Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (»Nećemo na rat odgovarati ratom!«), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…
U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…
Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, »Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke«. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja »Americi«, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.
Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.
Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam…
Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer
Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka.
U ovom drugom značenju, »antiamerikanizam« – koji treba razlikovati od kritike Sjedinjenih Američkih Država, legitimne i štaviše neophodne – podrazumijeva sistematski negativan, podozriv ili neprijateljski stav prema vanjskoj i unutrašnjoj politici SAD, ali i prema američkom društvu, povijesti, kulturi i narodu. U taj glavni tok priključuju se, i s antiamerikanizmom često stapaju do neprepoznatljivosti, antiimperijalizam (budući da se SAD predstavljaju kao jedina današnja imperijalna sila), antiglobalizam (budući da je globalizacija, navodno, djelo SAD koje iz nje izvlače najveću korist) i, uopšte, antizapadnjaštvo (budući da su SAD najveća zemlja Zapada i takoreći njegov simbol). Ovim i drugim pridruženim predodžbama podrobnije ću se baviti, različitim povodima, u nastavcima koji slijede; ovdje ću ukazati samo na očitu neodrživost jedne od tih konceptualnih veza, one koja Sjedinjene Američke Države vidi kao zloduha (i glavnog dobitnika) globalizacije.
Mit o tome da u procesu globalizacije nekolicina bogatih zemalja postaju bogatije dok ostatak svijeta tone u siromaštvo razbili su ekonomisti David Dollar i Aart Kraay u jednom istraživanju za Svjetsku banku objavljenom 2002. godine: kada prosječan dohodak per capita poraste 1 % na planeti, isto toliko poraste i u najsiromašnijim zemljama (tu pojavu Dollar i Kraay zovu odnosom »one-to-one«). U našem dijelu naseljenog univerzuma, nedavno je Mijat Lakićević efektno podsjetio da se siromaštvo u svijetu smanjuje sa širenjem tržišne privrede tj. globalizacijom, koja je upravo najsiromašnijima donijela ogroman porast životnog standarda (do čega je »pre svega došlo kada su Kina i Indija odbacile socijalistički model razvoja«). A kada je riječ o koristi koju iz globalizacije navodno izvlače SAD – zar nije upravo Donald Trump više puta najavio uvođenje carina na strane proizvode i reviziju sporazuma NAFTA, povlačeći se iz Transpacifičkog partnerstva (TPP) i potkazujući globalizaciju i slobodno tržište kao job-killers koji Americi nanose očiglednu štetu…
Neosnovanost uvjerenja o SAD kao pokretaču i najvećem dobitniku globalizacije lako je dokazati pozivajući se na brojčano izražene i empirijski provjerljive činjenice. Nešto je teže s drugim modalitetima antiamerikanizma, naročito tamo gdje je argumentacija moralne naravi (najčešći idealtipski obrazac ovog prigovora jest da »SAD u praksi sistematski krše sve principe za koje se teorijski zalažu«). U narednim nastavcima ću još ukazivati na neprimjerenost uspoređivanja ponašanja osoba i ponašanja država, i na kontraproduktivnost ocjenjivanja ovih potonjih u kategorijama ličnog morala; ovdje ću ponuditi, kao model alternativnog pristupa, analizu jednog poznatog slučaja.
U ljeto 2003. izvještaji organizacije Amnesty International upoznali su svjetsku javnost s užasavajućim postupcima prema zatvorenicima u iračkom zatvoru Abou Ghraib, nedavno »oslobođenom« od Saddamovog režima: američki vojnici i agenti CIA-e mučili su, silovali, seksualno ponižavali i ubijali bez suđenja muškarce i žene koji su u najboljem slučaju imali status osumnjičenika. Narednih mjeseci svijet su obigrale fotografije Lynndie England, pripadnice američke vojske koja na psećoj uzici vuče zatvorenika opruženog na betonu ili pozira pred vrstom golih muškaraca prisiljenih da masturbiraju, i Sabrine Harman kako se smiješi u objektiv nagnuta nad tijelom iračkog zatvorenika podleglog tokom mučenja. Afera je izazvala zgražanje planetarnih razmjera, a završena je tako što je zapovjednica iračkih zatvora general Janis Karpinski kažnjena oduzimanjem čina zbog »ozbiljnih propusta u vršenju dužnosti«, Charles Graner je osuđen na deset godina zatvora, L. England na tri godine a S. Harman na šest mjeseci…
Aferu Abou Ghraib ne možemo, naravno, relativizirati proglašavajući je tek rezultatom devijantnog ponašanja određenog broja individua koje su zbog toga kažnjene. Te osobe djelovale su unutar jednog sistema, koji je daleko od idealnog. Po zakonu velikih brojeva, među nekoliko stotina hiljada pripadnika američkih oružanih snaga mora biti barem nekoliko hiljada neuravnoteženih ili problematičnih tipova koji su pristupili vojsci da ne bi završili u zatvoru, i koji su kao i svi drugi vojnici podložni pranju mozga i demonizaciji neprijatelja; samo od okolnosti zavisi hoće li ti aspekti njihove ličnosti ikada doći do izražaja. No nije korektno ocjenjivati stvarno postojeće sisteme (u ovom slučaju, američko upravljanje zatvorima u trećem svijetu i postupanje prema zatvorenicima) samjeravajući ih prema nekom moralnom idealu i potpuno izostavljajući svaku usporedbu s drugim stvarno postojećim sistemima. Naprimjer, s načinom na koji se upravlja zatvorima i postupa prema zatvorenicima u Jemenu i Libiji, Somaliji i Pakistanu, Tajlandu i Mauritaniji, Turskoj i Mijanmaru…
A o tome znamo dosta: prema izvještaju Amnesty International za 2017, zatvaranje bez podizanja optužnice, mučenje i ponižavanje zatvorenika i drugi oblici lošeg postupanja i danas su opšteraširena pojava u Saudijskoj Arabiji, Iranu, Egiptu, Tajlandu, Sri Lanki i još tridesetak zemalja Afrike i Azije (u Pakistanu, naprimjer, strijeljaju duševno poremećene maloljetne osobe!). Zašto nijedan od tih slučajeva nije postao »afera«? Najprije zato što u spomenutim zemljama ne postoji sloboda informiranja niti javnost koja bi mogla da negoduje, pa ne znamo imena mučitelja kao što znamo imena Granera, Englandove ili Harmanove. Zatim, zato što u spomenutim zemljama takvi postupci nisu devijantni već normalni; ne može se desiti da tamo država krivično goni vojnike i policajce zbog torture, budući da tortura nije izuzetak već pravilo. Počinioci ne samo da ostaju nekažnjeni već su i nekažnjivi, budući da ne krše službena ovlaštenja.
Sa Sjedinjenih Američkih Država, svakako, treba skinuti svetačku aureolu. Ne moramo se obazirati na apologije njihovih zvaničnih i nezvaničnih propagandista, koji američko djelovanje u svijetu uvijek predstavljaju kao nezainteresirano slijeđenje plemenitih ciljeva. No kod slučajeva kakav je afera Abou Ghraib, ne smijemo se prevariti oko predmeta analize. Ono što treba da nas zanima jest a) je li neka moralno nedopustiva pojava željeni proizvod sistema ili pak devijacija, rezultat njegovih nedostataka, i b) kako javna vlast reagira na tu devijaciju. S tog aspekta, SAD se ukazuju kao državnopravni poredak u kojem su, kao i u svim drugima, moguće zloupotrebe državne moći na unutrašnjem i vanjskom planu. No kada se jednom te zloupotrebe dokumentiraju (unutrašnjim mehanizmima kontrole ili posredstvom civilnog društva i kritičke javnosti), sâm sistem sankcionira individualne i kolektivne aktere i ispravlja strukturne nedostatke, potvrđujući se kao nesavršen ali usavršiv. S druge strane, postoji cijeli niz zemalja u kojima je zloupotreba državne moći institucionalizirana, pa se postupci vojno-bezbjednosnih struktura koje u slučajevima kakav je Abou Ghraib doživljamo kao monstruozna kršenja ljudskih prava ni ne smatraju anomalijama.
Te zemlje su, često, najsnažniji glasovi u antiameričkom horu. No ni ovdje se ne smijemo prevariti oko predmeta analize: nisu zanimljivi afrički ili azijski režimi o kojima valjda niko nema iluzija, već cijeli segmenti javnog mnijenja u zapadnim demokratijama (uključujući, razumljivo, i SAD) koji u ocjenjivanju tih režima ne primjenjuju iste moralne kriterije za kojima posežu kada ocjenjuju američku praksu. Ne izostaju, naravno, osude pojedinačnih slučajeva kakvi su smrtne kazne nad duševno poremećenim maloljetnicima u Pakistanu ili organizirani državni progon etnije Rohindža u Mijanmaru, ali ne postoji sistematski »antipakistanizam« ili »antimijanmarizam«.
Prije više od četrdeset godina ustvrdio je venecuelanski filozofski pisac Carlos Rangel (1929-1988) kako bi Latinoamerikancima bila potrebna prava kolektivna autoanaliza da bi mogli da se suoče s uzrocima svojih neuspjeha i prestanu prebacivati odgovornost za njih na Amerikance. U međuvremenu, osjećaj se proširio, iako njegova socijalna osnova nije ista u svim dijelovima svijeta. U mnogim nerazvijenim zemljama Afrike i Azije antiamerikanizam je opštenarodno osjećanje, mada je teško povjerovati da su, u autoritarnim režimima, svakodnevne manifestacije protiv SAD sasvim spontane. Zauzvrat, u zapadnoj Evropi sistematski antiamerikanizam ne dotiče šire slojeve i ostaje uglavnom stvar kulturnih i intelektualnih elita.
Primjeri postupanja koji se među tim elitama najčešće navode kao materijalni izvor antiameričkog stava činjenično su tačni. Njihova je slabost u nedostatku povijesne perspektive: antiamerikanizam posmatra (i ocjenjuje) američko djelovanje kao skup stanja, a ne kao proces…
Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi
Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd.
Slika je nešto drukčija ako analiziramo procese: 55 godina nakon što je Rosa Parks uhapšena zato što u gradskom autobusu u Montgomeryju (Alabama) nije ustupila mjesto bijeloj osobi, SAD su dobile prvog afro-američkog predsjednika, sadašnji postotak visoko obrazovanih Afro-Amerikanaca (13 %) predstavlja ogroman napredak u odnosu na 3 % iz 1960. godine, zakoni »Jim Crow« koji su institucionalizirali rasnu segregaciju u južnim državama ukinuti su Aktom o građanskim pravima 1964. godine, smanjene su razlike u dohotku domaćinstava i nastala je afro-američka srednja klasa, a među najbolje plaćenim sportistima, glumcima i zabavljačima danas se nalaze i mnogi Afro-Amerikanci…
Ovaj kontrast služi mi da objasnim zašto Ameriku – u ocjenjivanju njenog globalnog značaja – treba analizirati kao dinamičku stvarnost, vremensku (a ne samo prostornu) pojavu. Zastupnici principijelnog antiamerikanizma čine uglavnom suprotno: zanemarujući dijahronijski pristup, oni gomilaju sinhronijske činjenice, »slike« koje današnje američko društvo uvjerljivo predstavljaju kao materijalizaciju beščašća i bestijalnosti. Osnov njihove kritike je, u bitnome, moralistički: Amerika je, naprimjer, vodila prljavi rat u Vijetnamu koji je obilježio ne samo jugoistočnu Aziju već i američko društvo izazivajući socijalne traume koje se osjećaju i danas, i na kraju je taj rat izgubila… Koliko god je prvi dio ovog stava tačan i empirijski provjerljiv, oko drugoga dijela moramo se zapitati. Ako je strateški cilj američkog angažmana u Indokini bio sprečavanje širenja komunizma (containment), i ako je komunistički projekt dva desetljeća kasnije propao, zašto insistiramo na tome da se radi o izgubljenom ratu, a ne o izgubljenoj bici u jednom ratu koji je na kraju dobiven? S druge strane, ako je svrha svakog političkog poretka (barem po liberalnom shvatanju!) da uvećava materijalno i kulturno blagostanje stanovništva, treba vidjeti koliko se od 1973, kada je rat završen, povećalo ukupno blagostanje stanovništva pobjedničkog Vijetnama, a koliko poražene Amerike…
Ovo razmišljanje, koje se može učiniti krajnje cinično, nema za cilj da donese historijsku ocjenu američkog angažmana u Indokini: želim da upozorim da se to ocjenjivanje ne može svesti na dekontekstualizirano opisivanje stanjâ, ma koliko bilo vjerno i objektivno, jer je povijest proces koji nadilazi životni vijek posmatrača.
Odličan način da se oslobodimo sličnih obzira jest da aktere te povijesti ocjenjujemo prema sredstvima kojima se služe, a ne prema ciljevima kojima teže. Iz tog ugla, možemo zaključiti da nije bilo nikakve razlike između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza: i jedni i drugi su intervenirali u trećim zemljama, vodili i finansirali prljave ratove, organizirali političke prevrate i atentate i širili svoju propagandu. No je li takav pristup zaista ozbiljan? Nema sumnje da (svaki) cilj ne opravdava (svako) sredstvo, ali postoje ciljevi kod kojih je upotreba nekih sredstava opravdana, i ciljevi kod kojih upotreba tih istih sredstava zaslužuje osudu. Moramo se, dakle, upitati o proklamiranim ciljevima djelovanja dviju država na unutrašnjem i na vanjskom planu. Proklamirani cilj djelovanja zapadnih demokratija, i SAD kao njihovog predvodnika, bio je – i još uvijek jest – upostavljanje sistema temeljenog na individualnim pravima i slobodama i privatnom vlasništvu, u kojem pojedinci slobodno raspolažu svojim sposobnostima i proizvodima svoga rada koje, bez državnog upletanja i prinude, razmjenjuju s drugim pojedincima kroz niz interpersonalnih ugovora… S druge strane, proklamirani cilj socijalističkih pokreta bio je uspostavljanje ekonomske i socijalne jednakosti, tj. besklasnog društva oslobođenog prisile i eksploatacije, do kojeg se dolazi kroz kraće ili dulje razdoblje diktature proletarijata, a nakon eksproprijacije eksproprijatora.
Potrebna je dobra doza historijskog bezobrazluka pa da se ta dva cilja izjednače. Spontani poredak uspostavljen tržištem koje odgovara na individualne potrebe i organizirani poredak u kojem centralna vlast ostvaruje jednakost planirajući proizvodnju i potrošnju dobara nemaju istu vrijednost. Ekonomska i socijalna jednakost podrazumijevaju »administrativni despotizam« (Alexis de Tocqueville), i mogu se ostvariti samo nejednakim postupanjem države prema građanima. Kako je pisao Friedrich von Hayek, da bi država osigurala isti materijalni položaj za ljude koji se znatno razlikuju, ona mora s njima postupati vrlo različito kako bi nadoknadila njihove nepovoljne položaje i nedostatke koje ne može izravno da promijeni. A autoritet kojem je dodijeljen takav konkretan cilj kakav je uspostavljanje besklasnog društva »mora imati u osnovi neograničenu moć da bi primorao pojedince da čine ono što izgleda nužno za ostvarenje traženog rezultata. Za većinu ljudi, puna jednakost znači samo jednaku potčinjenost masâ zapovijedima neke elite koja upravlja njihovim poslovima«. Upravo to se dogodilo u svim dosad poznatim pokušajima uvođenja socijalizma, od SSSR preko Kine do Sjeverne Koreje i Kube: desetine miliona ljudi izgubili su živote u logorima, a stotine miliona živjeli su u potčinjenosti i, najčešće, materijalnoj i kulturnoj bijedi slušajući bajke o budućem komunističkom raju. U godinama nakon Drugog svjetskog rata, glavni napor Amerike i evropskih demokratija bio je da obuzdaju širenje te fatalne društvene iluzije na zemlje Trećeg svijeta, i one su u tome uspjele. Nije svejedno ko je dobio hladni rat, i potpuno je neodgovorno izjednačavati dvije strane zato što su se služile sličnim sredstvima, a ignorirati razlike u ciljevima.
Kada više nisu mogli prikrivati istinu o stvarnosti realnog socijalizma, evropski ljevičari razvili su argumentaciju koja se, uz prilagođavanja, očuvala do danas: sva stvarno postojeća socijalistička društva, carstva administrativnog despotizma, zapravo su iznevjerila socijalističku ideju, koju ne bismo smjeli ocjenjivati prema njenim zemnim devijacijama. Socijalizam je uvijek nešto drugo a ne ovo što vidimo, svijetao ideal koji ne mogu okaljati ni gulazi ni »kulturne revolucije«, a činjenica da za dvjesto godina nigdje nije ostvaren ne treba da poljulja vjeru u njegovu ostvarivost. A jednako i sa socijalistima: ako i jest istina da je ljevičar Staljin sklopio sporazum s Hitlerom i učestvovao u komadanju Poljske (dok se desničar Churchill Hitleru suprotstavio), ako je Tony Blair uvukao Veliku Britaniju u agresiju na Irak, ako je Gerhard Schröder danas član upravnog odbora naftnog giganta Rosneft (za skromnih 50 hiljada eura mjesečno) i savjetnik banke Rotschild – oni zapravo nisu ni bili pravi socijalisti. Jer socijalisti, upravo kao i socijalizam, postoje samo kao ideja. Sva poređenja vrše se, onda, između ideje socijalizma i stvarnosti liberalne demokratije, između idealtipskih socijalista i stvarnih liberalnih ili konzervativnih političara i državnika u Evropi i Americi, i socijalizam i socijalisti uvijek izlaze kao pobjednici!
Stvar treba obrnuti: već na samoj razini koncepata socijalizam je neostvariv, a zamisao da se ekonomska i socijalna jednakost svih ljudi može postići organiziranim političkim djelovanjem zapravo je opijum naroda. Zauzvrat, liberalna demokratija je koherentan koncept, ostvariv ali još uvijek neostvaren. No kritičari kapitalizma (i Amerike, kao namoćnije kapitalističke zemlje) to ne dopuštaju: oni ideal liberalne demokratije ocjenjuju na osnovu današnjeg stanja svijeta, i ne pomišljajući da je to stanje samo faza u procesu koji je došao možda tek do pola puta. Proces globalnog širenja liberalne demokratije nije linearan, ima svoje uspone i padove, prilagođava se zahtjevima vremena, mijenja pod utjecajem drugih planetarnih procesa – i može proći još stotinu godina prije nego što se stvarnost izjednači s idealom. Za to vrijeme, kritičari će uvijek moći izvući instant-fotografije s prizorima nekih razornih ili moralno nedopustivih efekata američkog (ili ukupnog zapadnog) djelovanja u svijetu, i njima pothranjivati goreopisanu logiku: NKVD i strijeljanja kulaka, Staljinovi i Maovi logori, KGB i sovjetske intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj ili Afganistanu nisu suština socijalizma, a Guantanamo, CIA i intervencija u Iraku jesu suština kapitalizma/amerikanizma!
No u amerikanizam spada i »zelena revolucija« 1960-ih godina, kada su sorte patuljaste pšenice koje je razvio Norman Borlaug spasile na Indijskom potkontinetu stotine miliona ljudi već osuđenih na smrt od gladi. Kako je 1997. podsjetio Gregg Easterbrook u svome članku »Zaboravljeni dobročinitelj čovječanstva«, Borlaug je možda spriječio da umre milijarda ljudi širom svijeta (zbog čega je 1970. dobio Nobelovu nagradu za mir).
Neki od tih koji su ostali u životu zahvaljujući američkoj, zapadnoj i kapitalističkoj nauci su i brkati muškarci koje danas, u različitim prilikama, vidimo na vijestima kako mašu pesnicama i uzvikuju »smrt Americi!«.
Antiamerikanizam (IV): Robovi predrasuda
Ako je današnje stanje međurasnih odnosa u SAD jedan od najsnažnijih argumenata za antiamerikanizam, onda je povijesna geneza tog stanja njegova udarna pesnica. Mislim, naravno, na robovlasništvo i sve činjenice s njim u vezi.
Neporeciva je istina da su Afrikanci, tokom XVII. stoljeća, uvoženi u engleske kolonije na sjevernoameričkom kontinentu, prodavani i kupovani kao najobičnija roba, i da se ta praksa nastavila i nakon stvaranja SAD, sve do abolicije ropstva 1865. No i ovdje ispitivanje podataka ukazuje na iskrivljenu percepciju: od 12 miliona Afrikanaca odvedenih u roblje svega 600 hiljada, ili 5 %, završilo je u Trinaest kolonija (kasnijim Sjedinjenim Američkim Državama). Ostali su bili prodani na Karibima, u Brazilu ili u Louisiani. Pa ipak, u popularnoj imaginaciji koja je najvažniji saveznik antiamerikanizma na Zapadu, robovlasnici su bili prije svega Amerikanci, a ne Englezi, Španjolci, Francuzi, Portugalci ili, naročito, Nizozemci (prvih dvadesetak crnih robova stigli su 1619. u Jamestown u Virginiji na jednom oštećenom nizozemskom brodu, čiji ih je kapetan ostavio kao naknadu za namirnice i pomoć u opravci).
Još je veći stupanj distorzije kada je riječ o robovlasništvu u neevropskim društvima kroz povijest. Zbog činjenice da je islamski svijet u cjelini danas najuspješniji proizvođač antiamerikanizma, on nudi najzahvalniju sociološku građu za provjeru teze da iskrivljena percepcija »Amerike« ide podruku s iskrivljenom autopercepcijom.
Jer, ono što je upadljivo odsutno iz kolektivne svijesti islamskih naroda jest vlastita robovlasnička prošlost, koja počinje nekoliko stoljeća prije evropske a proteže se, u nekim dijelovima islamskog svijeta, sve do danas: kako piše francuski antropolog Malek Chebel, »u duhu ogromne većine, robovlasništvo se vezuje za zle bijelce, koje danas grize savjest i osjećaj krivice«. A zapravo, trgovina robljem u muslimanskom svijetu počela je znatno ranije (u VII. stoljeću), trajala je duže i obuhvatila veći broj robova: prema nekim procjenama, 17 miliona do 1920.
Poučno je stoga podsjetiti na datume ukidanja robovlasništva u islamskom svijetu: u Turskoj je ukinuto 1876, u Zanzibaru (čija se privreda u potpunosti oslanjala na trgovini afričkim robovima) britanska kolonijalna uprava ukida ga 1897, Francuzi ga ukidaju 1922. u Maroku… Zatim je ukinuto u Kuvajtu 1949, u Kataru 1952, u Omanu 1970. a u Mauritaniji 1980. (no krivične sankcije za robovlasnike uvode se u ovoj zemlji tek 2007)! Spisak je nepotpun, no očigledno je da je u svim islamskim zemljama osim u Ažiru i u Tunisu (gdje je abolicija bila djelo francuske kolonijalne uprave) robovlasništvo trajalo duže nego u SAD, gdje je ukinuto 1865.
Poseban slučaj je Saudijska Arabija, gdje je robovlasništvo zvanično abolirano 1968, no gdje se postupci prema posluzi i pomoćnim radnicima (naročito ženama porijeklom iz zemalja poput Indonezije, Sri Lanke, Filipina ili Nepala), s konfiskacijom putnih isprava, zabranom kretanja i teškim fizičkim kaznama, mogu smatrati modernim oblikom ropstva.
Jedan od razloga što se robovlasnička prošlost stavlja na teret Sjedinjenim Američkim Državama ali ne i islamskom svijetu jest i to što potomci robova predstavljaju u SAD vidljivu i aktivnu frakciju stanovništva koja insistira na priznavanju učinjenih povijesnih nepravdi i otklanjanju njihovih posljedica, dok u islamskim zemljama oni ne postoje. Uzrok tog »deficita« je lako shvatljiv: sistematska kastracija crnih robova. Kako kaže antropolog Tidiane N’Diaye, autor studije Prikriveni genocid, u tom poduhvatu unižavanja ljudskih bića, Arapi crnim ženama namjenjuju haremsku sudbinu, dok crne muškarce sakate na najgrublji način, sa zastrašujućom stopom smrtnosti. Brojčani podaci su naprosto užasavajući: »Potpuna kastracija, kojom je od muškarca postajao eunuh, bila je krajnje opasna operacija. Izvedena na odraslima, ubijala je između 75 % i 80 % pacijenata. Stopa smrtnosti bila je niža kod dječaka, koje su sistematski kastrirali: između 30 % i 40 % dječaka nije preživljavalo potpunu kastraciju. No postoji još jedna vrsta kastracije, u kojoj se odstranjuju samo testisi. U tom slučaju, pojedinac zadržava izvjesnu snagu i otpornost. Zbog toga su takvi postajali borci koje su sultani koristili za svoju vojsku«.
Nepostojanje robovskih potomaka, smatra N’Diaye, sigurno je uzrok i nepostojanja debate o priznavanju arapsko-muslimanskog robovlasništva. A to robovlasništvo on naziva genocidom, za razliku od robovlasništva na američkom kontinentu: »O genocidu govorim samo kada kvalificiram transsaharsku i orijentalnu trgovinu robljem. Transatlantska trgovina robljem, koju su vršili Zapadnjaci, ne može se usporediti s genocidom. Nije dokazana želja da se iskorijeni jedan narod. Jer robovi su, živeći čak i u najgroznijim uvjetima, imali kupoprodajnu vrijednost za vlasnika, koji je htio da budu produktivni i, bez sumnje, da što duže žive. Tih devet ili jedanaest miliona Afrikanaca prodanih preko Atlantika danas imaju 70 miliona potomaka. Arapskoislamski trgovci robljem odveli su <iz Afrike> 17 miliona osoba, koje imaju svega jedan milion potomaka – zbog masovne kastracije koja se vršila tokom četrnaest stoljeća«.
I nakon četrnaest stoljeća trgovine robljem u arapskoislamskom svijetu, ko nosi stigmu robovlasničke prošlosti? Amerika!
Naporedo s time, osjetljivost na robovlasništvo mnogo je manja kada ne postoji razlika u boji kože, tj. kada se robovlasnik ne može identificirati kao zli bijelac. Zato malo ko percipira današnja afrička društva kao historijski robovlasnička, uglavnom zato što su tamo jedni crnci podjarmljivali druge crnce, a to ne privlači pažnju. Tako su, naprimjer, za prosječno obaviještenog antiamerikanca svi stanovnici današnje Nigerije, Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje bez razlike potomci žrtava, iako je na tom području dvjesto godina dominirala konfederacija naroda Aro, koja je zarobljavala pripadnike drugih etnija i prodavala ih Evropljanima u Bijafranskom zaljevu. Činjenica da je najviše Afrikanaca lokalno porobljenih ili prodanih Evropljanima pripadalo etniji Igbo i danas bitno određuje sudbinu pripadnika ove etnije u Africi. Kako piše M. Bačić, »u Nigeriji, gdje je ropstvo ukinuto početkom 1900-ih, potomci etničke skupine Igbo čiji su preci bili robovi, i dalje nose taj teret te im nije dopušteno vjenčavati se za diale, čiji su preci rođeni kao slobodni ljudi«. Povrh toga, ti potomci robova »ne nailaze samo na prepreke prilikom sklapanja brakova – nije im dozvoljeno ni da zauzimaju vodeće pozicije u politici, a često se ne mogu kandidirati ni kao predstavnici lokalnih vlasti«. No kako se ta diskriminacija ni pored najbolje volje ne može pripisati Americi, nismo svjedoci okupljanja pred ambasadama Nigerije širom svijeta, da se prosvjeduje protiv nigerijskog rasizma…
Gore sam, u drugom odjeljku, naveo tvrdnju Carlosa Rangela da bi Latinoamerikancima bila potrebna prava kolektivna autoanaliza da bi mogli da se suoče s uzrocima svojih neuspjeha i prestanu prebacivati odgovornost za njih na Amerikance. Takva autoanaliza bila bi potrebna, bez ikakve sumnje, i arapskoislamskom svijetu. Ispravljanje historijske perspektive u kojoj su Zapad i Amerika uvijek krivci a Arapi i muslimani uvijek žrtve potrebnije je arapskoislamskom svijetu nego Zapadu i Americi. No taj proces, na kraju kojeg će javni um islamskih društava integrirati, između ostalog, i fundamentalnu činjenicu da za genocid nisu bili sposobni samo bijeli Amerikanci, Nijemci, Srbi, Belgijanci u Kongu ili Hutui u Ruandi, već i Arapi muslimani, proces koji može biti samo autohton a ne potaknut izvana, još dugo će nailaziti na jednu glavnu prepreku, koju Tidiane N’Diaye naziva »štokholmskim sindromom na afrički način«. Rijetki današnji afrički naučnici koji se odvaže da o tome pišu, potekli iz islamskih sredina, umanjuju i ublažavaju zlostavljanje kojem su Arapi stoljećima podvrgavali njihove pretke, i to čine iz svojevrsne islamske solidarnosti: »U arapskoislamskom svijetu nikada se nije njegovala tradicija kritike a još manje samokritike, čim se radi o nekoj praksi koju islam ne zabranjuje«.
Kako podsjeća Pascal Bruckner, nema nevinih država. »I to smo naučili u proteklih pola stoljeća: nema države koja nije zasnovana na zločinu i prisili, uključujući i one koje su upravo stupile na historijsku pozornicu. No ima država sposobnih da to priznaju i da svoje barbarstvo pogledaju u oči, i država koje u tlačenju koje su nekada trpjele traže izgovore za svoja današnja zlodjela«.
U Rusiji je dozvoljeno i čak poželjno kritikovati Ameriku – ali ne i Rusiju. U Iranu je dozvoljeno i čak poželjno kritikovati Ameriku – ali ne i Iran. Jednako u Kini, ili u Turskoj… Samo je u Americi moguće nekažnjeno kritikovati zemlju u kojoj živiš, i optuživati je za sva zla ovoga svijeta.
Taj aspekt zanemaruju apostoli antiamerikanizma kada sude (o) povijesti.
Antiamerikanizam (V): Svjetski policajac
Jedna od optužbi koje su se u prethodnim desetljećima najčešće upućivale Sjedinjenim Američkim Državama jest da ova zemlja postupa kao svjetski žandar ili svjetski policajac, ili da bar ima ambiciju da to bude. Uporedo, te optužbe bile su popraćene – ne samo na »antiimperijalističkoj ljevici« – izrazima nesumnjivog zadovoljstva svaki puta kada bi se američke vanjskopolitičke akcije prepoznate kao »svjetskopolicajske« završile neuspjehom.
Zanimljivo je da uglavnom niko od tih kritičara ne osporava potrebu policijske funkcije na unutrašnjem planu. Turist iz neke visokorazvijene i demokratske skandinavske zemlje kome su u Alžiru ili Tajlandu ukrali novčanik s gotovinom, kreditnim karticama i dokumentima najprije će se obratiti tamošnjoj policiji, iako je možda svjestan da je vlast u toj zemlji nedemokratska, da policija ne štiti građane već prvenstveno postojeći poredak i da je najvjerovatnije korumpirana od vrha do dna… U proteklih pet-šest hiljada godina pisane historije nije bilo države bez oružane sile koja je osiguravala javni red i mir, a djelovanje te sile teško da bi zadovoljilo ijedan od današnjih liberalno-demokratskih kriterija. Naime, države u kojima bi policija bila pod kontrolom građana tj. njihovog predstavničkog tijela bile su, za sve to vrijeme, u ubjedljivoj manjini; one su, historijski gledano, skorašnji izum, upravo kao i instrumenti koji građanima stoje na raspolaganju da se zaštite od moguće policijske samovolje. Ako se, dakle, usaglasimo (uvažavajući povijesnu građu) da je svakom politički organiziranom društvu, slobodnom kao i hijerarhijskom, potreban policajac, moramo razvidjeti vrijedi li to trebanje i za društvo državâ tj. za međunarodni poredak. Pitanje o svjetskom policajcu tada se nužno ukazuje kao dvojako:
- je li uopšte potreban (u moralnom smislu!) svjetski policajac, i
- ako jest, ko to može/treba da bude?
Protivnici svake instance koja bi raspolagala monopolom prisile u uređivanju svjetskih odnosa (jer taj je monopol sama bit policijske funkcije), dakle oni koji na prvi dio pitanja odgovaraju odrečno, u pravilu su vrlo suzdržani kada treba da ocrtaju alternativno rješenje. Oklijevaju čak i da nazovu pravim imenom jedino koje je povijesno potvrđeno: slobodna konkurencija sila u međunarodnim odnosima. Doveden do krajnjih konsekvenci, ovaj potonji koncept pretpostavlja da svako političko društvo za sebe odlučuje o akcijama koje će preduzimati na vanjskom planu: ono na vlastitu odgovornost ratuje i sklapa mir, ulazi u saveze s drugim političkim društvima i izlazi iz njih, sklapa i razvrgava sporazume… Svaka zemlja izložena agresiji neke druge zemlje može računati samo na sebe, i ne postoji »policijska« instanca od koje može zatražiti zaštitu.
Protivnici ovakvog tumačenja odmah će primijetiti da je ono pogrešno jer sasvim prenebregava međunarodno pravo i mnogobrojne instance međunarodnog poretka uspostavljene radi mirnog razrješavanja sukoba, no taj prigovor ne vodi računa o bitnoj kvalitativnoj razlici između nacionalnog i internacionalnog prava. Unutrašnje pravo neke države je djelo suverena (a historijski to može biti pojedinac, skupina ili izabrano zakonodavno tijelo), dok je pravo među državama rezultat običaja, ugovora i pristajanja.
Bit unutrašnjeg ili nacionalnog pravnog poretka jest da postoji instanca koja, u krajnjemu, sankcionira kršenje norme. Neko traženje potvrđuje se kao norma upravo zbog svoje djelotvornosti: ako većina subjekata od kojih norma zahtijeva neko ponašanje poštuje taj zahtjev, ona je primarno djelotvorna, a ako je manjina koja zahtjev ne poštuje sankcionirana, norma je i sekundarno djelotvorna. Drukčije je s internacionalnim pravom: u slučaju ruske agresije na Ukrajinu, naprimjer, neke norme međunarodnog prava pokazale su se kao primarno nedjelotvorne; no kako ne postoji instanca koja Rusiju može sankcionirati zbog njihovog kršenja, one nemaju ni sekundarnu djelotvornost. (Ovdje je neophodno izbjeći homonimiju: sankcije o kojima je riječ, i koje izostaju, nisu one mjere koje protiv Rusije donose zapadne zemlje – često nakon mukotrpnih usaglašavanja –, već imaju uže značenje kažnjavanja počinilaca i obeštećenja žrtve. Internacionalno pravo to ne jamči, i upravo po tome se razlikuje od nacionalnih prava.)
Moguće je da ćemo u narednim godinama biti svjedoci radikalne transformacije međunarodnih odnosa u kojima će najmoćnije države kršiti norme međunarodnog prava kada im to odgovara, ne strahujući od sankcija tj. »žandara«. Ta transformacija nije od jučer i ne počinje u februaru 2022, samo što predznaci nisu bili tako drastični: naprimjer, prema zajedničkoj kinesko-britanskoj izjavi iz decembra 1984, Velika Britanija je preuzela obavezu da 1997. Kini vrati cjelinu teritorija Hong Konga (što nije morala!), a Kina se obavezala da će narednih 50 godina zadržati u Hong Kongu politički i ekonomski sistem i način života (»jedna zemlja, dva sistema«), i Velika Britanija je svoju obavezu izvršila a Kina nije – no ko da je sankcionira?
Moguće je i da će se pokazati, dugoročno, da najmoćnije države krše norme međunarodnog prava na vlastitu štetu, no političke analize prema kojima će se Ruska Federacija zbog toga na kraju raspasti nisu nikakva utjeha ni Ukrajincima koji su žrtve agresije ni Rusima koje njihov autoritarni režim u talasima šalje kao topovsko meso u besmislena osvajanja »strateških« ukrajinskih sela. Vjerovatno zbog te ogoljene i zastrašujuće realnosti multipolarnog svijeta, gdje je opadanje američkih svjetskopolicajskih kapaciteta više nego evidentno, među zapadnim ljevičarima, nacionalistima i suverenistima koji su, svaki iz svojih razloga, predviđali ili priželjkivali »kraj američkog carstva«[1] kao da izostaje očekivani trijumfalizam. Isto tako, izostaju i analize objektivnih autora od kojih bi se očekivalo da revidiraju svoje ocjene otprije dvadesetak godina. Od svih, odlučujem se za cijenjenog historičara Emmanuela Todda, koji je svojevremeno pisao da »Sjedinjene Države upravo postaju problem za svijet. Bili smo navikli da u njima vidimo rješenje. Jamac političke slobode i ekonomskog poretka tokom pola stoljeća, Sjedinjene Države sve više se ukazuju kao činilac međunarodnog haosa koji održava, tamo gdje može, neizvjesnost i sukob«[2]. Stoji li ta ocjena i danas? Naravno da će uvijek biti zapadnih ljevičara, neutješnih zbog propasti socijalističkog projekta, koji će – pristajući na ulogu Putinovih korisnih idiota – u koordiniranim istupima predstavljati bestijalnu agresiju na Ukrajinu kao rat koji je NATO poveo protiv Rusije, no niko ne može ozbiljno tvrditi da su SAD krive za najkrvaviji sukob u Evropi nakon 1945. i svjetsku (nuklearnu!) neizvjesnost. Štaviše, odvažit ću se da ustvrdim, ostajući dužan argumentaciju koju ću ponuditi na drugom mjestu, da međunarodni haos (le désordre international) na koji je prije dvadeset godina upozoravao Emmanuel Todd a koji se danas ukazuje u svem svom užasu nije uzrokovan ponašanjem Sjedinjenih Američkih Država kao svjetskog policajca, već je posljedica njihove nemogućnosti da to i dalje budu.
S gornjom tezom se izvjesno ne bi složili kritičari tog ponašanja. Međutim, nijedan od njih još nije ponudio normativno uvjerljiv model ostvarivog »svjetskog poretka bez svjetskog policajca«. Globalna moć SAD opada, to više nije plemenita humanistička želja već potvrđena činjenica, no šta dalje? Ko će popuniti prazninu? I treba li je popunjavati? Ovo »treba« ne pita o moralnoj osnovanosti, već o instrumentalnoj. Šta bi za alžirsko ili tajlandsko društvo značilo ukidanje policije, s obrazloženjem da je korumpirana od vrha do dna, i da ne štiti građane već postojeći poredak bez demokratskog legitimiteta? Sve to moglo bi se, mutatis mutandis, prireći i Sjedinjenim Državama, i nema nikakve sumnje da je ovoj zemlji učvršćivanje vlastite političke, ekonomske i kulturne hegemonije i prečesto bilo važnije od »širenja slobode«. No ta konstatacija ne daje odgovor na naše pitanje. Dakle, ko osigurava poredak kada više nema američkog (tajlandskog, alžirskog…) ideološki pristranog i korumpiranog policajca?
Idealistički projekt svijeta bez prisile vrlo brzo će se razbiti o hridi političke stvarnosti: problemi u kojima se današnji svijet nalazi su globalni, a rješavanje globalnih problema, kako podsjeća Habermas, potrebuje aktere s globalnim kapacitetom djelovanja. Kada takvih aktera (više) nema, spontano će se izgraditi sistem dogovaranja aktera s regionalnim kapacitetom djelovanja: uz SAD i EU, tu su još Rusija, Indija i Kina, pa onda Brazil, Pakistan, Iran, Saudijska Arabija ili Turska… Hoće li slobodna interakcija tih sila u svijetu oslobođenom američkog jarma rezultirati poretkom stabilnijim i pravednijim od onoga što bi ga ostvario američki monopol na upotrebu prisile na međunarodnom planu? Kakvu budućnost možemo očekivati od ekspanzionizma Rusije ali i Kine koja klizi u totalitarizam, od islamofobne Indije i teokratskog Irana, ili Brazila u kojem u svakom tranutku, s pola procenta prednosti, može doći na vlast ekstremna desnica?
Slika tog budućeg svijeta već se nazire. I već sada se pokazuje dalekovidost posmatračâ kakav je Gideon Rachman, komentator Financial Timesa, koji je još 2013, povodom sukoba u Siriji, predviđao da će »svijet poželjeti američkog policajca«.
[1] Produkcija je toliko bogata da je teško naći originalan naslov: »The US Empire Is Crumbling Before Our Eyes«, »Life at the End of American Empire«, »Is the U. S. Withdrawal from Afghanistan the End of the American Empire?«, »Why the fall of the American empire will happen by 2030«…
[2] Emmanuel Todd, Après l’Empire, Gallimard, Pariz, 2002, s. 9.
