Airesa, kako bi obilježili nerede koji su se dogodili tokom ekonomske krize tog mjeseca 2001. godine, u kojima je poginulo 39 ljudi širom zemlje. I ove su godine ljevičarske organizacije pozvale na hiljade ljudi da zauzmu trg 20. decembra. Bili su ljuti zbog niza mjera šok-terapije koje je poduzela nova argentinska vlada, koju vodi libertarijanac Javier Milei, uključujući planove za smanjenje godišnje javne potrošnje za 3% BDP-a.
Ali nova vlada je bila pripremljena. Nekoliko dana prije, Patricia Bullrich, jastrebova ministrica sigurnosti, objavila je da će piketi, ili vrsta remetilačkih protesta populariziranih nakon 2001., biti rastjerana ako pokušaju blokirati ceste. Kasnije je još jedan ministar upozorio da bi onima koji blokiraju ceste tokom marševa mogla biti smanjena socijalna pomoć. Kao rezultat toga, prosvjed je bio ispodrosječan. Bio je to početni poticaj za predsjednika Mileija, za kojeg neki analitičari sumnjaju da će moći doživjeti cijeli svoj mandat.
Doista, čak i kad su otišli kući, predsjednik Milei je imao još šokova za njih. Te je večeri najavio sveobuhvatni paket od preko 300 mjera za deregulaciju mnogih sektora argentinske ekonomije. On ukida ili mijenja 30 zakona u rasponu od malih—jedan među njima je zakon koji je prisiljavao trgovce hranom na zalihe s najmanje pet različitih marki keksa i popunjenost polica s najmanje 5% proizvoda s “porodičnih, seljačkih ili autohtonih farmi”—do značajnih.
Jedna reforma otvara vrata privatizaciji 33 državne firme u zemlji. Još jedna promjena uvest će konkurenciju u zaštićene djelatnosti. U paketu od 83 stranice nalazi se klauzula koja bi također mogla postaviti temelje za dolarizaciju ekonomije. Propisuje da se ugovorne obveze i dugovi mogu izraziti i podmiriti u stranoj valuti, čak i kada ona nije zakonsko sredstvo plaćanja u Argentini.
Uredba sadrži mnogo toga, uključujući poticaj generičkim lijekovima u odnosu na brendirane, što bi moglo smanjiti troškove lijekova, te značajne reforme rada. Otpremnine sada mogu biti zamijenjene osiguranjem za slučaj nezaposlenosti nakon sklapanja kolektivnog ugovora, a mogle bi se i smanjiti. Zaposlenici mogu biti otpušteni učestvuju u štrajkovima koji blokiraju ulazak ili izlazak ljudi ili robe s radnog mjesta, a radnici u “bitnim” sektorima, uključujući zdravstvo i obrazovanje, morat će nastaviti pružati 75% usluga čak i ako odu u štrajku.
Osim toga, uredbom se slabi moć sindikata. Na primjer, članovi sindikata trenutno uplaćuju dio svojih premija zdravstvenog osiguranja u fond socijalnog osiguranja kojim upravlja sindikat, koji zadržava udio prije prijenosa sredstava na društva za zdravstveno osiguranje. Ovom mjerom prekida se angažman sindikata. Takve će se reforme vjerojatno osporiti na sudu. Hugo Moyano, čelnik sindikata vozača kamiona, opisao je mjere kao “neustavne”.
Budući da je dekret dugačak i raznolik, vjerojatno će proći godine dok njegovi puni učinci ne postanu očiti. Ipak, gospodin Milei je signalizirao da ne planira stati ovdje. Jutro poslije, rekao je “Upozoravam vas da dolazi još više”. Signalizirao je da njegova vlada želi ukinuti kontrolu kapitala u roku od nekoliko mjeseci.
Njegova vlada također želi predstaviti prijedlog zakona za smanjenje veličine države. Za to će se morati suočiti s Kongresom. Za najnovije reforme, g. Milei je izbjegao ovo tijelo, proglasivši vanredno ekonomsko stanje na dvije godine, tokom kojih može izdavati opsežne uredbe. Oni se ne mogu promijeniti osim ako ih oba doma Kongresa ne ponište. To je suprotno onome što je gospodin Milei rekao The Economistu u intervjuu u septembru, prije nego što je izabran. Na pitanje je li opcija bila vladanje dekretom, odgovorio je: “Ne. Svi naši prijedlozi trebaju proći kroz Kongres.” Neki opozicioni političari upozorili su da se potezi gospodina Mileija čine neliberalnima. “Nemojte se bojati demokratske rasprave”, narugao mu se Germán Martínez, vođa opozicione peronističke koalicije u donjem domu.
Čini se da Milei zaobilazi Kongres upravo zato što u njemu ima malu podršku. Njegova koalicija kontrolira samo 10% mjesta u Senatu i 15% u donjem domu. Čak i sa svojim saveznicima desnog centra, ne može skupiti većinu ni u jednom domu.
Umjesto toga, predsjednik je dao naznake o tome kako planira vladati. Jedna je verzija s direktnom podrškom narodnih masa. Na dan svoje inauguracije Milei je prekinuo tradiciju uspostavljenu nakon povratka Argentine u demokratiju 1983., uspostavljene nakon krvave vojne diktature. Umjesto da održi svoj inauguracijski govor Kongresu, okrenuo je leđa zakonodavnoj skupštini i obratio se gomili napolju na esplanadi. U svojoj prvoj sedmici na dužnosti Milei se emitirao uživo iz predsjedničkog ureda na Instagramu, izvlačeći obožavateljima svoju posljednju parlamentarnu plaću i pokazujući gledateljima palicu koju je dizajnirao za inauguraciju, a koja je uključivala bakropise njegovih pet kloniranih engleskih mastifa.
Predsjednik Milei neobičan je fenomen u Latinskoj Americi zbog svojih libertarijanskih uvjerenja. Međutim, on je dio šireg trenda protiv vlasti. Političari koji prkose statusu quo postavljeni su na vlast u posljednjih nekoliko godina diljem regije. Ipak, njihova sposobnost da proguraju promjene je mješovita. Reformisti poput Gabriela Borica u Čileu ili Gustava Petra u Kolumbiji vidjeli su da su njihovi planovi zapeli u Kongresu. Revolucionari kao što je Pedro Castillo u Peruu, na kraju su pokušali zatvoriti Kongres—i u tom su procesu bili zbačeni.
Gospodin Milei izgleda kao da je to primijetio i pokušava rano iskoristiti svoj politički kapital kako bi progurao radikalne promjene. “Mogao bi imati četiri ili pet mjeseci medenog mjeseca”, kaže Ignacio Labaqui iz konsultantske firme Medley Global Advisors. Ali ako predsjednik želi dugoročno biti uspješan, morat će sarađivati s Kongresom.
