Autor: David Boaz
Hiljadama godina, veći dio zabilježene historije, svijet su karakterizirali moć, privilegije i ugnjetavanje. Život za većinu ljudi bio je, prema izrazu Thomasa Hobbesa, siromašan, gadan, brutalan i kratak.
A onda se nešto promijenilo. U 17. stoljeću, naučna revolucija proizašla je iz novog, više empirijskog načina bavljenja naukom. I to je dovelo do prosvjetiteljstva koje je počelo krajem tog stoljeća. U svojoj knjizi Enlightenment Now, Steven Pinker identificira četiri teme prosvjetiteljstva: razum, nauka, humanizam i napredak.
U toj sredini nastao je liberalizam. Ljudi su počeli preispitivati ulogu države i uspostavljene crkve. Zalagali su se za slobodu za sve na temelju jednakih prirodnih prava i dostojanstva svake osobe. John Locke, koji se često smatra ocem liberalizma, tvrdio je u svojoj Drugoj raspravi o vladanju da svaka osoba ima vlasništvo u vlastitoj osobi i u “djelu svojih ruku”; da se vlada formira radi zaštite života, slobode i imovine i temelji se na pristanku onih kojima se upravlja; i da ako vlada prekorači svoju pravu ulogu, ljudi je imaju pravo zamijeniti.
Kao što je pokazao ekonomist i intelektualni historičar Daniel Klein, 1770-ih pisci su počeli koristiti pojmove kao što su “liberalna politika”, “liberalni plan”, “liberalni sistem”, “liberalni pogledi”, “liberalne ideje” i “liberalna načela”. ” Adam Smith bio je još jedan osnivač liberalizma. U svojoj knjizi The Wealth of Nations iz 1776. godine, pisao je o “dopuštanju svakom čovjeku da slijedi svoje interese na svoj način, prema liberalnom planu jednakosti, slobode i pravde”. Izraz “liberalizam” pojavio se otprilike jednu generaciju kasnije.
Godine 1776., naravno, također je objavljeno najelokventnije djelo liberalnog pisma ikada, Američka deklaracija o nezavisnosti, koja je sažeto izložila Lockeovu analizu svrhe i ograničenja vlade.
Liberalizam se javljao i u kontinentalnoj Evropi, u djelima Montesquieua i Benjamina Constanta u Francuskoj, Wilhelma von Humboldta u Njemačkoj i drugih. Dvadesetih godina 19. stoljeća predstavnici srednje klase u španskim Cortesima ili parlamentu počeli su se nazivati Liberales. Borili su se sa Servilima (slugama), koji su predstavljali plemiće i apsolutnu monarhiju. Izraz Serviles, za one koji zagovaraju vlast države nad pojedincima, nažalost nije zaživio. Ali riječ “liberali”, za branitelje slobode i vladavine prava, brzo se proširila. Stranka vigovaca u Englesko nazvana je Liberalna stranka. Danas filozofiju Johna Lockea, Adama Smitha, američkih osnivača i Johna Stuarta Milla poznajemo kao liberalizam.
Liberalno 19. stoljeće
I u Sjedinjenim Državama i u Evropi stoljeće nakon američke revolucije obilježeno je širenjem liberalizma. Drevni običaji ropstva i kmetstva konačno su okončani iako neke od njihovih nepravednih struktura tvrdoglavo i dalje postoje. Pisani ustavi i zakoni o pravima štitili su slobodu i jamčili vladavinu zakona. Cehovi i monopoli uglavnom su eliminirani, a svi zanati otvoreni su za konkurenciju na temelju zasluga. Sloboda štampe i vjere bila je znatno proširena, vlasnička prava su postala sigurnija, a međunarodna trgovina je oslobođena. Nakon poraza Napoleona, Evropa je uživala stoljeće relativnog mira.
To oslobađanje ljudske kreativnosti pokrenulo je zapanjujući naučni i materijalni napredak. Časopis Nation, koji je tada bio istinski liberalan časopis, osvrćući se na 1900. godinu, napisao je: “Oslobođeni dosadnog uplitanja vlada, ljudi su se posvetili svom prirodnom zadatku, poboljšanju svog stanja, s prekrasnim rezultatima koji nas okružuju. ” Tehnološki napredak liberalnog 19. stoljeća je nebrojen: parni stroj, željeznica, telegraf, telefon, električna energija, motor s unutrašnjim sagorijevanjem. Zahvaljujući takvim inovacijama i eksploziji poduzetništva, u Evropi i Americi velike su se mase ljudi počele oslobađati mukotrpnog rada koji je bio prirodno stanje čovječanstva od pamtivijeka. Smrtnost novorođenčadi se smanjila, a očekivani životni vijek počeo se povećavati do neviđenih razina. Osoba koja gleda unatrag od 1800. vidjela bi svijet koji se za većinu ljudi malo promijenio u tisućama godina; do 1900. svijet je bio neprepoznatljiv.
Okret od liberalizma
Pred kraj 19. stoljeća klasični liberalizam počeo je ustupati mjesto novim oblicima kolektivizma i državne vlasti. U uvodniku časopisa Nation nastavilo se žaliti da je “materijalna udobnost zaslijepila oči sadašnje generacije u pogledu razloga koji ju je omogućio” i da “prije nego što se [etatizam] ponovno odbaci, moraju postojati međunarodne borbe nevjerojatnih razmjera”.
Od katastrofalnog Prvog svjetskog rata nadalje, vlade su rasle u veličini, opsegu i moći. Pretjerano oporezivanje, militarizam, novačenje, cenzura, nacionalizacija i centralno planiranje signalizirali su da je era liberalizma, koja je tako nedavno potisnula stari poredak, sada i sama potisnuta erom megadržave.
Tokom Progresivne ere, Prvog svjetskog rata, New Deala i Drugog svjetskog rata, među američkim intelektualcima postojao je ogroman entuzijazam za veću vladu. Herbert Croly, prvi urednik New Republica, napisao je u The Promise of American Life da će to obećanje biti ispunjeno “ne … ekonomskom slobodom, već određenom mjerom discipline; ne obilnim zadovoljenjem individualnih želja, već velikom mjerom individualne podređenosti i samoodricanja.”
Promjenjivo značenje liberala
Oko 1900. čak je i pojam “liberalan” doživio promjenu. Ljudi koji su podržavali veliku vladu i htjeli ograničiti i kontrolirati slobodno tržište počeli su sebe nazivati liberalima. Ekonomist Joseph Schumpeter je primijetio: “Kao najveći, iako nenamjerni kompliment, neprijatelji privatnog poduzetništva smatraju da je mudro prisvojiti njegovu etiketu.” Naučnici su filozofiju individualnih prava, slobodnog tržišta i ograničene vlade – filozofiju Lockea, Smitha i Milla – počeli nazivati klasičnim liberalizmom. Neki liberali, uključujući F. A. Hayeka i Miltona Friedmana, nastavili su sebe nazivati liberalima. Ali drugi su smislili novu riječ, libertarijanac.
U velikom dijelu svijeta čak i danas zagovornike slobode nazivaju liberalima. U Južnoafričkoj Republici liberali, poput Helen Suzman, odbacili su suitem rasizma i ekonomskih privilegija poznat kao apartheid u korist ljudskih prava, nerasne politike i slobodnog tržišta. U Kini, Rusiji i Iranu liberali su oni koji totalitarizam u svim njegovim aspektima žele zamijeniti liberalnim sistemom slobodnog tržišta, slobode govora i ustavne vlasti. Čak i u zapadnoj Europi, pojam liberal još uvijek označava barem nejasnu verziju klasičnog liberalizma. Njemački se liberali, primjerice, obično nalaze u Slobodnoj demokratskoj stranci (FDP), protive se socijalizmu socijaldemokrata, korporativizmu demokršćana i paternalizmu jednih i drugih.
Usprkos svom rastu vlade u prošlom stoljeću, liberalizam ostaje osnovni operativni sistem Sjedinjenih Država, Evrope i mnogih drugih dijelova svijeta, čak i ako se suočava s napadima. Te zemlje općenito poštuju osnovna liberalna načela kao što su privatno vlasništvo, tržišta, slobodna trgovina, vladavina zakona, vlada uz pristanak onih kojima se upravlja, konstitucionalizam, sloboda govora, sloboda štampe, vjerska sloboda, prava žena, prava homoseksualaca, mir i općenito slobodno i otvoreno društvo – ali ne bez mnogo argumenata, naravno, oko opsega vlade i prava pojedinaca, od poreza i socijalne države do zabrane droga i rata. Ali kao što je Brian Doherty napisao u Radicals for Capitalism, svojoj povijesti libertarijanskog pokreta, živimo u liberalnom svijetu koji se temelji na “općem uvjerenju u vlasnička prava i dobrobiti slobode”.
Američko liberalno nasljeđe
A to je svakako istina u Sjedinjenim Državama. Veliki američki historičar Bernard Bailyn napisao je:
„Ovdje su ostvarene glavne teme [engleskog] radikalnog libertarijanizma iz osamnaestog stoljeća. Prvo je uvjerenje da je moć zlo, možda nužnost, ali zla nužnost; da beskrajno kvari; i da mora biti kontrolirana, ograničena, ograničena na svaki način koji je kompatibilan s minimumom građanskog reda. Pisani ustavi; podjela vlasti; povelje o pravima; ograničenja izvršne vlasti, zakonodavstva i sudova; ograničenja prava na prisilu i vođenje rata — sve to izražava duboko nepovjerenje u moć koje leži u ideološkom srcu američke revolucije i koje je ostalo s nama kao trajno naslijeđe zauvijek“.
Kroz sve naše brojne političke borbe, posebno nakon ukidanja ropstva, američka rasprava odvijala se unutar širokog liberalnog konsenzusa.
Moderna američka politika može se pratiti do ere predsjednika Franklina D. Roosevelta, kada je “liberalizam” počeo označavati aktivističku vladu, teoretski za pomoć siromašnima i srednjoj klasi – porezi, programi transfera i regulacije – plus sve veću zabrinutost za građanske prava i građanske slobode. Rasni odnosi, koji su se pogoršali u progresivnoj eri, s ponovnom segregregacijom savezne radne snage Woodrowa Wilsona, filmom The Birth of a Nation D. W. Griffitha iz 1915. i usponom drugog Ku Klux Klana, počeli su se poboljšavati nakon Drugog svjetskog rata s desegregacijom oružanih snaga i federalnim zapošljavanjem i kasnijim potezima da se poništi zakonska segregacija. Pojavila se nova opozicija, konzervativni pokret koji su predvodili William F. Buckley Jr., senator Barry Goldwater i predsjednik Ronald Reagan. Taj konzervativni pokret propovijedao je evanđelje slobodnog tržišta, snažnu nacionalnu odbranu i “tradicionalne vrijednosti”, što je često značilo protivljenje građanskim pravima, pravima žena i LGBTQ pravima.
I to su bile suprotstavljene frakcije u američkoj politici od 1960-ih do 2015. Ali Donald Trump je promijenio tu sliku. On se zapravo nije zalagao za slobodna tržišta, tradicionalne vrijednosti i snažnu nacionalnu odbranu. Isticao je svoje protivljenje slobodnoj trgovini i imigraciji, bio je uglavnom ravnodušan prema pobačaju i pravima homoseksualaca, te se uključio u otvoreno traženje rasnog i vjerskog žrtvenog janjeta za stanje u Americi. Bio je to veliki pomak u odnosu na republikansku stranku koju je oblikovao Ronald Reagan, ali je Trump preinačio GOP po svom liku.
Sada imamo demokrate koji se kreću ulijevo na sve pogrešne načine – zagovarajući i daleko više potrošnje nego čak i Obamina administracija, funkcionerima koji se otvoreno izjašnjavaju kao socijalisti i agresivnim naporima da se ograniči sloboda govora u ime borbe protiv “govora mržnje”. U međuvremenu, republikanci prelaze na pogrešnu vrstu desnice – kulturni rat u kojem se sukobljavaju Amerikanci protiv Amerikanaca i novu spremnost da koriste državnu moć kako bi povrijedili svoje protivnike, uključujući privatne firme.
Klasično liberalni centar
Gdje to ostavlja klasične liberale s libertarijanskim senzibilitetom koji žele čvrsto obuzdati moć vlade? Pa, upravo tamo gdje smo uvijek bili: među zagovarnike filozofije slobode – ekonomske slobode, lične slobode, ljudskih prava, političke slobode.
Ali ako tvrda ljevica postane neprijateljskija prema kapitalizmu i napusti slobodu govora, a republikanci udvostruče agresivni kulturni konzervativizam i protekcionizam, možda ima mjesta za novu političku grupaciju, koju bismo mogli nazvati klasičnim liberalnim centrom.
Stručnjaci mnogo govore o “fiskalno konzervativnim i socijalno liberalnim” swing glasačima, a anketa Zogbyja koju je naručio Cato Institut jednom je pokazala da se 59% Amerikanaca slaže da bi se tako opisali. Većina Amerikanaca, barem prije nego što su se intenzivirali kulturni ratovi i nastupila negativna polarizacija, bila je zadovoljna i kulturnim oslobođenjima iz 1960-ih i ekonomskim oslobođenjima započetim u 1980-ima.
Taj široko “liberalni” centar danas je politički beskućnik. Ako politici i politici pristupimo razumno, ta kombinacija ekonomije i kulture mogla bi pružiti jezgru za to široko središte miroljubivih i produktivnih ljudi u društvu slobode pod zakonom.
Klasično liberalni izazov
Koliko god stvari u Sjedinjenim Državama ponekad izgledale mračne, u svijetu definitivno postoje i gori problemi. U previše svijeta vratile su se ideje za koje smo mislili da su mrtve: socijalizam i protekcionizam i etnički nacionalizam, čak i “nacionalsocijalizam”, autoritarizam i na ljevici i na desnici. Vidimo to u Rusiji i Kini, naravno, ali ne samo tamo; također u relativno liberalnim demokratskim zemljama kao što su Turska, Mađarska, Venezuela, Meksiko, Filipini, možda Indija. Kandidat krajnje desnice – protiv imigracije, protiv globalizacije, protiv slobodne trgovine, protiv privatizacije, protiv mirovinske reforme – došao je preblizu da bude izabran za predsjednika Francuske.
Postoje višestruke i konkurentne prijetnje slobodi: politika identiteta i netolerantna ljevica; populizam i čežnja za vladavinom moćnika koja ga uvijek prati; te razni oblici autoritarnih nacionalizama.
Ljudi koji se protive ovim idejama trebaju razviti odbranu slobode, jednakosti i demokratije. A principijelni klasični liberali vrlo su pogodni za to.
Godine 1997. Fareed Zakaria je napisao:
„Razmotrite što je klasični liberalizam predstavljao početkom devetnaestog stoljeća. Bio je protiv moći crkve i za moć tržišta; protiv privilegija kraljeva i aristokracije i za dostojanstvo srednje klase; protiv društva kojim dominiraju status i zemlja, a u korist društva koje se temelji na tržištu i zaslugama; protivan vjeri i običajima te za nauku i sekularizam; za nacionalno samoodređenje i protiv imperija; za slobodu govora i protiv cenzure; za slobodnu trgovinu i protiv merkantilizma. Iznad svega, bii je za prava pojedinca, a protiv moći crkve i države“.
I, rekao je, ispravno, izvojevao je veliku pobjedu protiv “poretka koji je dominirao ljudskim društvom dva milenija – poretka autoriteta, religije, običaja, zemlje i kraljeva”.
Predani klasični liberali su u iskušenju da budu previše depresivni. Čitamo jutarnje novine ili gledamo emisije i mislimo da je svijet doista na “putu u ropstvo”. Ali trebali bismo oduprijeti upadanju u očaj. Stoljećima se borimo protiv neznanja, praznovjerja, privilegija i moći. Naši klasični liberalni preci izvojevali su velike pobjede. Borba nije gotova, ali liberalizam ostaje jedini funkcionalni operativni sistem za svijet mira, rasta i napretka.
