Piše: Rachel Kleinfeld (The Unpopulist)
U 20. stoljeću ekonomski i politički sistemi mogli su se smjestiti na jednostavnu mrežu 2×2. Ekonomske politike vodile su se s lijeva na desno, dok su se politički sistemi mogli nizati od autoritarnih do demokratskih.
Većina američkih preduzeća lako se vezala za ovaj spektar: željeli su povoljnu regulativu i politike koje su pogodne za upravljanje, kakve obično provodi desnica. I dok je nekolicina otvorila radnje iza Željezne zavjese, izvršni direktori znali su da posao najviše napreduje u klasično liberalnim demokratskim sistemima koji su podržavali vladavinu zakona i neotuđiva prava – uključujući vlasnička prava.
Uspon populizma u 21. stoljeću preokrenuo je ovu ploču za igru. Danas, čak i navodno desničarski populisti iskorištavaju nepovjerenje, pesimizam i bijes kako bi tvrdili da vlada treba imati tešku — i često osvetničku — ruku na tržištima. No dok se takvo uplitanje autoritarnih vođa nekoć moglo prikazati kao nedemokratsko, moderni populisti često uživaju u izbornoj podršci. Birači kliču dok njihovi izabrani čelnici potkopavaju prava i vladavinu zakona.
Drugim riječima, populizam je uzdrmao kaleidoskop političkih i ekonomskih identiteta 20. stoljeća – a ponašati se kao da te etikete još uvijek vrijede moglo bi biti katastrofalno za tržišne ekonomije. Moderni populisti s desnice koriste desničarsku retoriku kako bi prodali ono što su nekada bile lijeve ekonomske ideje. A mnogi spajaju izborne aspekte demokracije s autoritarnim taktikama kako bi potkopali prava, institucije i norme koje stvaraju stabilno poslovno okruženje.
Ekonomske i historijske studije pokazuju da je čak i navodno pro-poslovni populizam loš za poslovanje; zemlje koje izaberu jednog populistu imaju tendenciju da izaberu druge, njegovi se učinci provlače i nakon jednog izbornog ciklusa.
Ovo je važno jer populisti bivaju birani brzinom koja je posljednji put viđena 1930-ih. U 2018. predsjedavali su gotovo trećinom globalnog BDP-a, uključujući mega-zemlje poput Indije. Sljedeće godine, s 40 zemalja (što čini 44% globalnog BDP-a) koje će izaći na izbore, mogli bi kontrolirati čak i više. Neki dolaze s ljevice, naročito u Latinskoj Americi. Ali kao i u mutnim 1930-ima, mnogi populistički čelnici poput Jaira Bolsonara u Brazilu, Narendre Modija u Indiji i Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama potječu s desnice – primjenjujući trio političkih strategija koje karakteriziraju populiste bez obzira na njihovu javno priznatu ideologiju.
Prvo, populisti pobjeđuju na izborima produbljujući postojeće društvene podjele. Pretvarajući gotovo svako političko pitanje u borbu između čestitih “nas” i lažljivih, opasnih, nelojalnih “njih”, oni stvaraju intenzivnu bazu koja je lično odana vođi, a ne nekoj određenoj ideologiji. Ta baza omogućuje populistima da zadrže snažnu podršku birača čak i dok centraliziraju i personaliziraju moć, što je njihova druga taktika. Konačno, redefinirajući demokratiju kao vladavinu većine, oni mogu tvrditi da je sve što se protivi njihovim željama (kao utjelovljenju većine) antidemokratsko. Ovaj retorički jujitsu omogućuje im da potkopaju kontrolu i ravnotežu, nekoć nezavisne institucije od pravosuđa do statističkih tijela i samu vladavinu prava, prikazujući ih kao prepreke poduzimanju radikalnih koraka za provedbu želja većine.
Desni ili lijevi populisti, isti ekonomski scenarij
Strašni ekonomski učinci lijevog populizma dobro su istraženi. Čelnici od argentinskog Juana Peróna do meksičkog Andrésa Manuela Lópeza Obradora nacionaliziraju poduzeća, politiziraju njihovo upravljanje i popunjavaju svoje redove političkim imenovanjima koja ih podržavaju. Oni obasipaju birače državnim novcem u vrijeme izbora i pregrijavaju njihove ekonomije. Rezultat je često kratkoročni ekonomski procvat nakon kojeg slijedi dugi, inflacijski pad. To je oblik ekonomskog uplitanja koji su poslovni čelnici dugo ismijavali.
Ipak, Viktor Orbán, mađarski premijer kojeg je proslavio Tucker Carlson, proučavao Steve Bannon i pozvan je u Teksas da održi govor na CPAC-u. 2022., najvećoj konzervativnoj političkoj konferenciji, poduzeo je potpuno istu politiku.
Orbán je prvi put došao na vlast kao pro-poslovni klasični liberal, nudeći korporacijama najniže jedinstvene poreze u Evropi. Ali Mađari su ga smijenili na izborima. Nakon što se ponovno rebrendirao kao populist, ponovno je preuzeo vlast. Među njegovim prvim potezima bilo je prisiljavanje banaka da redenominiraju hipoteke na nekretnine (često držane u stranim valutama koje su poskupjele) po povoljnim stopama, zatim da pogodi iste banke i mnoštvo drugih kompanija novim “kriznim porezom”.
Dok je Orbán povećavao poreze na razne sektore, on je također manipulirao regulatornom politikom, kao što je ograničavanje dobiti komunalnih poduzeća. Potrošači su podržali te poteze—ali oni su natjerali vlasnike firmi u poziciju u kojoj više nisu mogli ostvarivati profit i bili su prisiljeni prodavati vladi, ponekad ispod tržišne vrijednosti. Preduzeća koja su se žalila suočila su se s propagandom protiv “ekstra profita” i gore. “Banke i velike kompanije koje uživaju monopol u Mađarskoj moraju se naviknuti na novu situaciju”, rekao je Orbán. “Era kolonizacije je završila. Smanjenje cijena komunalnih usluga, ukidanje režima deviznih kredita i spašavanje porodica i njihovih domova za nas su nacionalni ciljevi.” Shema mu je omogućila da nacionalizira polovinu bankarskog sektora, kao i sektore od energetike i prikupljanja otpada do telekomunikacija, medija i izdavanja udžbenika. Poput njegovih latinoameričkih kolega, podigao je državne subvencije prije izbora, povećao deficiratnu potrošnju i pokrenuo megalomanske projekte za hranjenje ega. Rezultat je bio rani procvat koji je Orbánu omogućio da brzo vrati kredite MMF-u, praćeno inflacijom koja je sada najviša u Europi, trostruko veća od prosjeka EU.
Orbánova politika nije neobična među desnim populistima. Kad su ekonomisti Manuel Funke, Moritz Schularick i Christoph Trebesch proučavali populističke vođe od 1900. do 2020. godine, otkrili su da će ti vođe ostvarivati ekonomski rast otprilike tri godine. No, nakon tog medenog mjeseca uslijedit će duga kočnica koja će njihove ekonomije povući prema dolje za 1% godišnje, bez obzira na proklamiranu ideologiju. Nakon 15 godina, zemlja koju vodi populist imala bi BDP 10% niži od zemlje kojom bi upravljao nepopulistički vođa.
Jedan od razloga zašto ideologija ne utječe uvelike na ekonomske rezultate je taj što se jednom na vlasti populisti s ljevice i zdesna spajaju u svojim ekonomskim politikama jer im je glavna briga održati svoju moć. Kao neideološki političari, oni rade ono što će im priskrbiti kratkoročnu podršku birača. Znaju da će im popularnost omogućiti da promijene pravila kako bi zadržali svoju moć nakon što dobra vremena prestanu kotrljati. Obje strane prihvataju carine i druge oblike ekonomskog nacionalizma, daju znatna državna sredstva za kupovinu socijalnog mira i ignoriraju nastale troškove duga i inflacije. Orbán je, na primjer, obećao smanjiti veličinu administracije — ali je na kraju stavio 5% svih mađarskih radnika na državni platni popis kako bi stekao njihovu naklonost i utjecao na njihove glasove. Indija i Brazil su zemlje u razvoju koje nedvojbeno mogu koristiti socijalnu potrošnju, ali i Modi i Bolsonaro pokrenuli su vladina darivanja s personaliziranim brendiranjem umjesto da pružaju opća javna dobra koja bi potaknula ekonomsku aktivnost.
Lični stil populističke politike
Preduzećima ne šteti samo populistička politika, nego i način na koji ti čelnici vladaju. Populisti personaliziraju politiku i centraliziraju moć, što im dopušta da provode politike temeljene na hiru bez slijeđenja normalnih političkih procesa. Ove tendencije čine ekonomije vođene populistima nestabilnijima i nepredvidljivijima. Proučavatelj demokracije Roberto Foa otkrio je u analizi privatnih ulaganja za XAI Capital da je prvih nekoliko godina populističke vladavine stvorilo bum rasta cijena dionica i povjerenja ulagača. Ipak, u roku od pet do deset godina, zemlje pod vodstvom populista imale su veću vjerojatnost da će doživjeti ozbiljne finansijske krize, slobodni pad berze, visoku inflaciju i povećanu neizvjesnost i rizik.
Ovi rizici neravnomjerno i nepredvidivo padaju na različite firme. Malo preduzeće i agrobiznis u Brazilu su napredovali pod Bolsonarom. Ali izvozno orijentirano poslovanje i bankarstvo suočili su se s prijetnjama i ekonomskom štetom. S druge strane, u Indiji su male firme uništene nizom odluka koje je donio premijer Modi, kao što je njegov plan demonetizacije koji je preko noći uklonio najčešće valute s tržišta. Njegove iznenadne odluke tokom pandemije Covida uzrokovale su takav ekonomski pad da je barem dio toliko hvaljenog trenutačnog rasta Indije samo oporavak od tog pada.
Personalizacija politike, centralizacija i potkopavanje nezavisnih institucija stvara i druge poslovne rizike. Na primjer, populistički čelnici politiziraju nezavisna statistička tijela i potkopavaju vladine nadzornike kako bi sakrili nepovoljne podatke. U Indiji je Modi zatajio statistiku nezaposlenosti i odgodio izvještaje o nepovoljnoj potrošnji i podacima o potrošačkoj potrošnji, a čak je i poboljšao metodologiju za procjenu rasta BDP-a. Trump je ocrnio nepovoljnu statistiku, pokušao ispolitizirati ustavom propisani desetogodišnji popis stanovništva kako bi sebi donio izbornu prednost i otpustio nadzornike koji su trebali otkriti nedjela i korupciju unutar vlade. U Brazilu je Bolsonaro smijenio čelnika statističkog tijela zaduženog za praćenje krčenja šuma. Ako se statistikama ne može vjerovati, kompanijama je teže donositi tačne odluke.
Manipuliranje preduzećima
Korupcija ima gadnu naviku porasta kada je vladavina prava oštećena i politika postane lična. Zemlje poput Indije i Brazila, naravno, dugo se bore s korupcijom. Ali populizam povećava rizik u manje korumpiranim zemljama. Otkriće nije iznenađujuće. Populističke vođe imaju tendenciju koristiti regulaciju tržišta kako bi nagradili prijatelje i kaznili neprijatelje. Pomaže im njihova centralizacija moći i njihova sposobnost da nagrizu kontrolu i ravnotežu. U Mađarskoj je između 2011. i 2021. utvrđeno da su kompanije bliske Orbánu imale šest puta veću vjerojatnost da će pobijediti na javnim natječajima nego što bi to bilo na konkurentnom tržištu.
Poslovni lideri su u iskušenju da pomisle da mogu pobijediti u takvom okruženju udvaranjem populističkom vođi. Uostalom, lakše je ući u dobru stranu jednog megalomana nego stotina zakonodavaca. Ali ušuškavanje je također opasna strategija, jer ono što vođa daje, vođa može i uzeti. U Indiji je predsjednik HDFC-a, vodeće banke, izbačen iz unutarnjeg kruga nakon što je komentirao da bi se Modi trebao usredotočiti na poslovanje umjesto na polarizaciju. U Mađarskoj su Orbánovi prijatelji postali najbogatiji ljudi u zemlji. Ali blizina moći donosila je i osjećaj prijetnje, a Orbán nije želio nikakve suparnike. Više poslovnih čelnika koji su sebe smatrali vladinim saveznicima uklonjeni su kad su pali u nemilost, bili su prisiljeni prodati ili zatvoriti firme kako bi Orbán ostao u čvrstoj kontroli.
Orbán: Konzervativac protiv slobodnog tržišta
Posebno Mađarska rječito pokazuje kako populistička igra šteti tržištima i pojedinačnim preduzećima. Nacionalizacija banaka dala je Orbánu kontrolu nad velikim dijelom kreditnog tržišta. Njegova stranka Fidesz koristila se kreditima, poreznim propisima, zdravstvenim i sigurnosnim zahtjevima i državnom nabavom kako bi uzdigla neke firme i kaznila druge. Vijesti su pokazale kako se tržište za tržištem – od ulične rasvjete do prodaje oružja – iskrivilo nakon što bi pristalice ili član porodice ušao u taj sektor. Firme koje su se suprotstavile vladinoj politici bile su prisiljene prodati posao stranački povezanim vlasnicima. Mađarski poslovni konsultant objasnio je: “Vlada odlučuje ko pobjeđuje, a ko gubi.”
Ekonomija koju je stvorila Orbánova stranka Fidesz u Mađarskoj nešto je novo. Orbán se pozicionira na desnoj strani, ali njegova nacionalizacija, visok nivo zapošljavanja u vladi i ograničenja profita korporacija nisu dio normalne konzervativne igre. U međuvremenu, vlada nelagodno sjedi na demokratskom do autoritarnom spektru. Komunistički režimi su izbrisali privatni sektor. Mađarski populizam dopušta postojanje tržišta, ali omogućuje državi da manipuliše njima do te mjere da ni poslovna vještina ni normalan proces kreativne destrukcije ne određuju pobjednike i gubitnike.
Mađarska je usavršila populističku kontrolu tržišta – činjenica koja sluti na zlo za Sjedinjene Države, s obzirom na to koliko je MAGA-frakcija u SAD-u proučavala Orbánovu strategiju.
Američka desničarka Orbán Lust: Loše za ekonomiju
SAD je daleko veća i složenije ekonomija od malene Mađarske. Ali nije imuna na te trendove. Državne vlade već su eksperimentirale s kažnjavanjem korporacija kako bi skupile političke bodove. Ujak Sam ima jednako moćne alate koje populisti mogu upotrijebiti za ciljanje kritičara i političkih protivnika. Na primjer, savezna vlada godišnje privatnim pojedincima ili firmama daje ugovore u vrijednosti od gotovo 700 milijardi dolara koji se potencijalno mogu zadržati od neprijatelja ili predati prijateljima.
Politika SAD-a je usred šestog političkog prestrojavanja od svog osnutka. Grand Old Party podržava američki biznis od svog osnutka pod Lincolnom, čija je politika izgradila transkontinentalni željeznički sistem i modernu američku ekonomiju. Ali posljednjih godina, stranka je nastojala zacementirati koaliciju radničke klase. Ti glasači smatraju da i velika vlada i velike korporacije ignoriraju njihove interese.
Ronald Reagan usavršio je Republikansku stranku koja je profitirala od kulturnog bijesa tih birača dok je nastavio s poslovnom politikom kako bi pomogao korporacijama koje su činile solidan dio njihove baze donatora. Ali ta koalicija nije neizbježna. Ako vođa od povjerenja poput Trumpa podržava veliki biznis, ti glasači teško da će stati u njehova odbranu.
U doba MAGA-e, pro-poslovne organizacije i think tankovi borili su se s jezikom kako bi objasnili prijetnju koju predstavlja navodno desničarski populizam. Izbori koji dovode populiste na globalnu vlast često su slobodni, pošteni i demokratski. Ali populističke političke strategije više ne podupiru institucije, norme i kulturu društveno stabilne liberalne demokratije koja podupire vladavinu prava i koja je omogućila ekonomski procvat u drugoj polovici 20. stoljeća.
Izvješće Fraser Instituta o ekonomskim slobodama u svijetu možda je to najbolje reklo. “Nekontrolirana većinska demokratija može učiniti isto toliko štete ekonomskoj slobodi i stvaranju bogatstva koliko i mnogi represivni autokratski režimi”, zaključili su prošle godine.
Populistički vođe žele vlast. Njihova rana ekonomska politika nije utemeljena na načelima nego na stjecanju popularnosti u masama. Zatim koriste propise, poreznu politiku i prisilne alate države kako bi nagradili prijatelje i kaznili neprijatelje – iako nijedan prijatelj nije trajan. Ono što je važno je politička lojalnost, a oni koriste izvršne i regulatorne ovlasti da napadaju firme koje odbijaju pokleknuti. Umjesto da stvara vrijednost, od poslovnog sektora se očekuje da udovoljava hirovima moćnika. Kako ekonomski troškovi rastu, oni gube slobodu govora, manipuliraju statistikom, pa čak i lažiraju izbore kako bi osigurali da ne plate političku cijenu.
Ne samo američka politika nego i američka ekonomija bit će u problemu ako MAGA populizam ostane nepobijeđen.
Dr. Rachel Kleinfeld viša je saradnica u Fondaciji Carnegie za međunarodni mir. Njena posljednja knjiga, Divljački poredak, bila je o najnasilnijim demokratijama na svijetu i o tome kako se mogu oporaviti.
