Pišu: Hassan Abbas i Zahra Hassan (The Unpopulist)
“U vjeri nema prisile.” – Kur’an, 2:256
“Za tebe je tvoja religija, za mene je moja.” – Kur’an, 109:6
Na Zapadu, islam ima trajnu nesreću da ga njegovi najekstremniji i dezinformirani sljedbenici redovito prikazuju – u novinskim izvještajima, u popularnoj umjetnosti. Ako se ideja da su islam i liberalizam kompatibilni čini apsurdnom, to je vjerojatno zato što je u zapadnoj mašti islam najuže povezan s teroristima koji navode islamske ideje kao inspiraciju za svoja užasna djela i državama koje navode islamske vrijednosti kao inspiraciju iza svojih represivnih zakona. Međutim, u svojoj istinskoj suštini, islam je religija po izboru – što je sami krvotok liberalizma.
Kao i kod svake otkrivene religije (sistema vjerovanja koji svoj oblik primarno uzimaju iz božanske objave), islam je osjetljiv na tumačenje na bezbroj načina. Prečesto, međutim, tumačenja služe interesima tumača. Ako se religiozni pojedinac ponaša na određeni način, to ne mora nužno značiti da njegova religija doista podupire to ponašanje, čak i ako taj pojedinac navodi odanost vjerskim zapovijedima kao svoju vodeću motivaciju. Reći drugačije znači vjerovati da ne postoji takva stvar kao što je pogrešno tumačenje svetih spisa ili nerazumijevanje onoga što religija uči. Slično tome, ako religiozno društvo poštuje određene neliberalne norme i donosi određene neliberalne zakone, to ne znači nužno da njegova religija istinski preporučuje te norme i zakone, čak i ako njene vođe ili stanovnici tvrde da je tako. Reći suprotno, opet, znači vjerovati da pogrešna tumačenja nisu moguća.
Zapravo, vrlo je moguće, u ovim i drugim slučajevima, da pojedinci i društva imaju predreligijske sklonosti (kao što je kulturološka sklonost patrijarhalnim normama), a religijska tradicija se naslanja na njihove unaprijed postavljene kulturne sklonosti — često ih zatrpavajući autoritativnim opravdanjem, ali zapravo ne dajući im povoda. Ne bismo pretpostavili da je nasilan pojedinac koji postane religiozan, ali nastavi biti nasilan, nasilan na temelju svoje vjerske pripadnosti, ali to je analiza koja se često primjenjuje na islam; u biti, ljudi polaze od ponašanja terorista i represivnih režima i tvrde da, budući da izričito navode svoju odanost Allahu, to mora značiti da provode autentično muslimanske ideje.
Postoji velika razlika između mogućnosti reći da su pojedinačni muslimani ili muslimanska društva neliberalni i toga da je sama muslimanska vjera inherentno neliberalna. Islam, u svojoj srži, nije samo kompatibilan s liberalnim vrijednostima, već je i liberalan, jer nema inherentno kontrolirajućeg ili nametajućeg aspekta islama. Naprotiv, u svom osnovnom usmjerenju je otvoren – ljudima, idejama i dijalogu. Razlog zašto bi ovo moglo izgledati tako suprotno iskustvu je taj što, opet, posebno na Zapadu, sam spomen islama priziva u glavama ljudi bliskoistočne režime koji su autoritarni ili fundamentalističke subkulture koje su radikalne.
Muslimani koji su strastveno ekološki prijateljski nastrojeni i stavljaju veliki naglasak na poštivanje fizičkog svijeta oko nas, jer ih na to poziva njihova predanost održavanju punine Allahovog stvaranja i jer je to ispravna stvar, nisu muslimani koji će vam obično pasti na pamet. Niti ljudi odmah povezuju islam s onim muslimanima koji su nepokolebljivi antirasisti na temelju toga što svi dijelimo status ljudi koje je Allah jednake stvorio – niko od nas manje od toga i niko od nas više od toga. Briga o održivosti svijeta, te predanost rasno egalitarnom idealu – to je uvelike u skladu s liberalnim načelima.
Činjenica da postoji nebrojeno mnoštvo muslimana diljem svijeta koji nemaju problema s prihvatanjem snažnog liberalnog društvenog okvira trebala bi razbiti ideju da su islam i liberalizam nekompatibilni. Gotovo dvije trećine muslimana u SAD-u, na primjer, vjeruje da njihovi sugrađani Amerikanci ne vide svoju islamsku vjeru kao dio glavne struje društva. Ipak, vjerojatnije je da će muslimani u SAD-u od svojih sunarodnjaka potvrditi liberalna načela kao što je da je ciljanje ili ubijanje civila radi promicanja političkih, društvenih ili vjerskih ciljeva pogrešno. Gotovo devet od 10 muslimana u SAD-u izjavilo je da su ponosni što su Amerikanci, što je oštra suprotnost sveprisutnom medijskom prikazu muslimana koji refleksno preziru liberalna društva čiji su dio i ne žele se asimilirati u njih.
Iako ovi primjeri pokazuju muslimane čija su opredjeljenja usklađena s liberalnim prioritetima, potrebno nam je više od prakse vjernika da bismo ustanovili s čime religija jest, a s čime nije kompatibilna. I srećom, u islamu nisu samo praktikanti vjere ti koji svakodnevno pokazuju njegovu kompatibilnost s liberalizmom – historijski zapis vjere također to čini. Međutim, da bismo to vidjeli, moramo ispravno kontekstualizirati islam u historiji.
Starije od liberalizma
Prvo što treba napomenuti je da je islam tradicija stara skoro 1400 godina. Veći dio te historije islamska društva nisu bila liberalne utopije – ali nisu bila ni druga društva. Ako se vratite dovoljno daleko u prošlost, “liberalizam” postaje obični anahronizam u smislu da nijedno predmoderno društvo ne može tvrditi da je istinski kompatibilno s liberalnim načelima. Svaka tradicija koja je dovoljno stara imat će dugo razdoblje u kojem ne može tvrditi da je bila bastion liberalnih vrijednosti. Ali postoje i ograničenja onoga što nam moderna islamska društva mogu reći o kompatibilnosti islama s liberalizmom budući da su mnoge današnje muslimanske nacije tek nedavno izašle iz svoje kolonijalističke faze – u 1940-im i 50-im godinama. A ostaci kolonijalizma – s njegovom sklonošću podjarmljivanju i agresivnoj ekspanziji – ne mogu se tako lako zamijeniti liberalnim prioritetima u trenutku kada nacija uđe u svoju postkolonijalnu eru. Za postkolonijalni islam, prijelaz u moderni svijet još uvijek se odvija i oblikuje mjesto religije u društvu, tako da svako ispitivanje liberalizma i islama to mora uzeti u obzir. Kolonijalizam unutar šireg islamskog svijeta ostavio je traga, još uvijek utječući na način na koji vrijednosti i politike su promišljene u tim društvima. Ipak, razmislite o tome kako je postkolonijalna modernizacija omogućila da se muslimanska vjera naslanja na nove ideološke pozadine, kao što pokazuju (neuspješni) eksperimenti Pakistana, Afganistana i Egipta sa socijalizmom.
Muslimani u modernoj eri
Prakticirajući muslimani širom svijeta ne osjećaju nikakvu kontradikciju u tome što žive u naprednim društvima kao potpuno predani liberali i građani s dobrim statusom. To ne bi bilo moguće da im njihova vjera brani usvajanje i slijeđenje liberalnih vrijednosti. Isto je moguće i u zemljama s muslimanskom većinom. Iako Indonezija nema državnu religiju, njen vjerski sastav čine gotovo 90% muslimani. Da je islam doista nekompatibilan s liberalizmom, očekivalo bi se da će indonezijskim muslimanima život pod demokratskim režimom biti nepodnošljiv. Čak i Pakistan, zemlja utemeljena kao domovina za omalovažavane muslimane Britanske Indije, a danas poznata po svojoj slaboj demokraciji, ima na svojoj zastavi bijelu traku koja predstavlja vjerske manjine i njihovo integralno mjesto. Utemeljitelj Pakistana Mohammad Ali Jinnah, i sam pripadnik manjinske tradicije (kao šitski musliman), slavno je rekao: “Vi ste slobodni; slobodno možete ići u svoje hramove. Slobodni ste ići u svoje džamije ili na bilo koja druga mjesta bogosluženja u ovoj državi Pakistan. Možete pripadati bilo kojoj vjeri, kasti ili vjeri – to nema nikakve veze s državnim poslovima.” Nažalost, Pakistan do sada nije uspio ispuniti toleranciju na koju je pozivao njegov osnivač – ali nadamo se da će jednog dana moći težiti obećanju na kojem je izgrađen. Pakistanski političari iz svih stranaka nastavljaju citirati stih, što ukazuje da se taj princip još uvijek priznaje i poštuje. Jeffersonova “Deklaracija” nije se smatrala farsom samo zato što “svi ljudi su stvoreni jednaki” nije bila istinski poštovana ili provedena do stotinama godina nakon što je napisana.
Mnoge muslimanske države danas razvijaju demokracije – od Malezije i Maldiva do Tunisa i Uzbekistana. Liberalni pojmovi tolerancije, jedinstva i jednakosti nisu odsutni, već se zadržavaju u pozadini političkih sistema; još uvijek na stražnjem sjedištu, a ne na vozačevom. U mnogim slučajevima, višegeneracijska trajnost tribalizma i dinastičke politike još uvijek koče ostvarenje liberalnih ideala. U zemljama kao što su Bangladeš, Turska i Pakistan, nasljeđe vojnih diktatura također ometa putove ka potpunijoj predanosti vladavini prava. Poanta je da nije islam sam po sebi taj koji blokira uspon liberalizma na ovim mjestima – već historijske i kulturne značajke ovih društava na koje se islam naslagao.
Islamske vrijednosti su liberalne vrijednosti
Izvan historijskih zapisa i prisutnosti islama u današnjim liberalnim društvima, sama islamska vjerska tradicija ukazuje na važne srodnosti između muslimanske vjere i liberalnih vrijednosti. Prvo, islam na sebe gleda kao na nastavak abrahamske tradicije. Lik koji se najviše spominje u Kur’anu je posebno Mojsije, cijelo jedno poglavlje je posvećeno ženi, Mariji, Isusovoj majci. Osobine svake od druge dvije glavne abrahamske tradicije imaju važnu ulogu u islamu. Od samog početka, islam je omogućio zagovaranje prava manjina, kao što svjedoči jedna od posljednjih propovijedi Poslanika Muhammeda (savs), gdje je slavno izjavio svom Ummetu (zajednici): “Nema superiornosti Arapa nad nearapom, niti nearapa nad arapom. Niti je bijeli superiorniji od crnog, niti je crni superiorniji od bijelog – osim po pobožnosti.” Na samrtnoj postelji, dok je razgovarao sa svojim duhovnim nasljednikom, Alijem ibn Ebi Talibom, savjetovao mu je da se “boji Boga što se tiče manjina”. Dakle, islam ne samo da je oduvijek poticao različitost, nego je i više od toga zahtijevao od svojih sljedbenika da žestoko brane prava manjina.
Recimo nešto više o poslaniku Muhamedu, centralnoj ličnosti islamske tradicije. Iako su moderne ekstremističke grupe i njihove uvrnute interpretacije postale lice islamskog nedostatka poštovanja prema ženama, to ne mora biti tako. Od najranijih dana Poslanikovog života, mjesto žene u islamskom društvu je bilo poštovanje i jednakost. Da budemo sigurni, ova historijska konceptualizacija “pravičnosti” nije ista kao što bi američki progresivac 21. stoljeća mogao misliti pod tim pojmom; ideja je tada obuhvaćala rodne razlike. Ali dio naše sveobuhvatne tačke je da mnogo toga od čega bismo danas htjeli odmaknuti u islamu, s obzirom na naše trenutno shvaćanje liberalne jednakosti, nije propisano Kur’anom ili od poslanika Muhameda, već odražava kulturne norme i prakse upletene u muslimanska društva tih dana. Na samrtnoj postelji, Poslanik je u posljednjim trenucima tri puta ponovio uputu: “Čuvajte žene.” Nemilosrdno, to se može smatrati paternalističkim. Ali zapravo je to bila izjava protiv podjarmljivanja žena. Činjenica da su kasniji režimi ženama zabranjivali posjedovanje vozačkih dozvola ili nošenje onoga što žele ne znači da se od muslimana traži da podrži tu politiku. Poslanikova uputa i sveukupni pogled na mjesto žene u islamskom životu kompatibilni su s viđenjem žena kao ravnopravnih i aktivnih sudionica u društvu, bilo da su vlasnice preduzeća (kao što je bila Poslanikova prva žena, Hatidža), učiteljice ili bilo što drugo što žele biti (s iznimkama koje se ne razlikuju od onih koje bismo mogli pronaći u judaizmu, kršćanstvu ili mnogim drugim religijskim tradicijama).
Također ima mnogo toga za reći o intenzivnom naglasku koji se stavlja na težnju za znanjem, vrijednosti obrazovanja i važnosti učenosti u islamu. U savremeno doba, cenzura i rigidni zakoni o bogohuljenju još su jedna tragična značajka prelijevanja ekstremizma u zakon i društvo. Međutim, historijski i doktrinarno, islam ne samo da nudi otvoren prostor, već duboko potiče njegovo korištenje za učenje i širenje vlastitog uma. Filozofija je bila (i ostala) duboko popularan i intenzivno proučavan predmet muslimanskih intelektualaca. Srednjovjekovni mislioci poput Al Kindija, Ibn al Arabija i Al Razija najbolji su primjeri koliko je ova tradicija uvijek bila bogata. Upravo je predanost ovih filozofa njihovoj vjeri pomaknula granice njihovog intelektualnog rada, ostavivši dubok utjecaj na to područje do danas. Ako se vratimo još dalje u prošlost, prvi zabilježeni univerzitet na svijetu dolazi zahvaljujući muslimanki po imenu Fatima al-Fihriya u Fezu u Maroku.
Važno je da sam Kur’an, kao krajnji sveti tekst u islamu, u različitim tačkama otkriva islamsku otvorenost prema pluralističkoj perspektivi. 2:62 je vrlo jasan: “Zaista, vjernici, jevrejki, kršćani i sabijci – ko istinski vjeruje u Allaha i u onaj svijet i čini dobro, dobit će nagradu kod Gospodara svoga. I neće biti straha za njih, niti će tugovati.” Ovdje se kategorički prenosi da će, bez obzira na nečiji vjerski identitet, na Sudnjem danu biti jednako obeštećeni. Ovaj ajet također razotkriva štetnu i neistinitu predodžbu da će Bog samo na muslimane gledati blagonaklono – naglašava da ono što je najvažnije nije nečija identifikacijska oznaka, već dobra djela. Ovaj osjećaj ravnoteže pokazuje, po našem mišljenju, jasnu kompatibilnost s liberalnim vrijednostima – možda čak i više nego druge abrahamske vjere koje opetovano ističu vlastite tradicije kao isključivi put do spasenja i nebeskih nagrada. Na drugom mjestu u Kur’anu naglašava se da su ideje koje zastupaju ekstremisti ne samo potpuno netačne, već su suprotne onome što promiče islam. Raznolikost koju je Bog stvorio redovito se spominje ne kao uputa da se povrijedi druge, već kao znak Božje slave i milosrđa. Konačno, ajet spomenut na početku ovog eseja najviše govori o sveobuhvatnom liberalnom stavu Kur’ana: “Nema prisile u vjeri.”
U konačnici, ne možemo islam i liberalizam proglasiti nekompatibilnim na temelju činjenice da neki muslimani imaju neliberalne tendencije ili da neke muslimanske zemlje imaju autoritarne režime. Niti možemo reći da historijski zapisi prosuđuju da je to dvoje nespojivo, budući da je, naravno, islam prethodio samom liberalizmu. Nedavno su postojale strukturalne prepreke punom procvatu liberalizma u društvima s muslimanskom većinom. Ipak, islamske vrijednosti prikupljene iz svetih spisa i vjerničke tradicije, primjeri muslimana širom svijeta danas, te liberalno-prijateljski zakoni i institucije kojih se pridržavaju neka muslimanska društva, pokazuju nam da islam i liberalizam nisu samo kompatibilni, već i neodvojivi – sve potrebna je spremnost da se vide, poštuju i implementiraju afiniteti koji su postojali između njih cijelo vrijeme.
Hassan Abbas je istaknuti profesor međunarodnih odnosa na NESA-i na Univerzitetu nacionalne odbrane u Washingtonu D.C. Autor je mnogih knjiga uključujući The Prophet’s Heir: The Life of Ali ibn Abi Talib (Yale University Press, 2021.).
Zahra Hassan
Diplomirala religiju, politiku i društvo na King’s Collegeu u Londonu.
